Za Svjetsku banku avet komunizma još postoji. Bauk komunizma još kruži Evropom i svijetom plašeći kapitaliste i njegove poslovne kompradore i dobrovoljne medijske promotere.
Iako je prošlo trideset godina od njegove globalne propasti, komunizam je, čini se, još uvijek svjetska prijetnja na koju treba baciti pokoji kamen kako se pokojnik slučajno ne bi vratio i pomrsio visokoprofitabilne račune širokopojasnom kapitalizmu i liberalnoj demokratiji. Analitičari Svjetske banke ponovo su se dohvatili lakog zadatka, da mu još jednom ispišu posmrtno slovo u analizi zvučnog i ambicioznog psihološko-paranoidnog naslova: "Komunizam kao nesrećna pojava" i skori povratak upokojenog đavola "Komunizam kao nesrećni (drugi) dolazak".
Iako je protivnik kao ekonomski i politički projekat mrtav i leži na groblju istorije, ovakve zvučne analize treba da podsjete nove i mlade čitaoce na stalnu opasnost od njegovog vaskrsnuća i mogućih katastrofalnih društvenih posljedica. Tako koncipirana, ova analiza se pretvorila u groteskno paraanalitičko mamuzanje mrtvog konja!
U svojoj posljednjoj analizi Svjetska banka bavi se razlozima i posljedicama zaostajanja pravoslavnih naroda i zemalja. U istraživanju su korišteni podaci iz više od 100 zemalja. Autori ove analize, bivši bugarski minister finansija Simeon Đankov i Elena Nikolova sa Univerziteta u Londonu, upoređivali su podatke iz Ankete o svjetskim vrijednostima i Ankete o životu u tranziciji Evropske banke za obnovu i razvoj, kako bi proučili vezu između religiozne pozadine i ponašanja naroda.
Prema ovoj analizi, pravoslavni narodi su zaostali zbog svoje vjere iz koje se izrodio komunizam, kao prirodni nastavak njihovih religijskih vjerovanja i društvenih shvatanja. Tako su zajedno pravoslavlje i komunizam nanijeli najveću štetu ovim narodima i zemljama, što se očituje u njihovom civilizacijskom zaostajanju za savremenim svijetom, a prije svega za zapadnom Evropom. Istočno pravoslavno hrišćanstvo je patogeni nalaz koji dokazuje njihov savremeni ekonomski položaj u svijetu. Ukratko, rezime ove analize glasi: zapadno hrišćanstvo počiva na racionalizmu, logičkom istraživanju, prvenstvu razuma, individualizaciji, inovativnosti, vjeri u rad, znanje, nauku i tehnološki napredak, dok je istočno pravoslavlje mistična, ponizna, neinventivna pa i fatalistička religija, nesklona društvenim promjenama, zbog čega je komunizam lako osvojio i vladao ovim zemljama i narodima u kontinuitetu više od pedeset godina.
Ova analiza je glorifikacija protestantske verzije neoliberalnog kapitalizma kao najuspješnijeg ekonomskog poretka u istoriji i propagandistička anatema pravoslavne religije i drugih oblika religioznih vjerovanja i iz njih izvedenih društvenih oblika organizacije ekonomije svakodnevnog života. Ova analiza na jedan površan i simplificistički način imputira neosnovanu tezu da je pravoslavlje na neki način stvorilo komunizam kao društveno uređenje, saobrazno svom učenju i duhu, a u osnovi promoviše i apostazira neoliberalni kapitalizam kao krajnji oblik dovršene istorije.
Pri tome, komunizam je izvorno ideja nastala na Zapadu, kao reakcija na rani kapitalizam, koji elemente svoje društvene filozofije i političke ideologije nalazi i u integralnom hrišćanskom socijalnom učenju. To je teorijsko pojednostavljivanje i opasan društveni stereotip. Kad su u pitanju pravoslavni narodi i zemlje, poznato je da su neki objektivni istorijski razlozi, kao što su dugotrajna tuđinska vlast pod zaostalim imperijama i carstvima, stalni ratovi, nepovoljan geopolitički geografski položaj, unutrašnji nacionalizmi, kolektivni mentalitet i nakaradni politički sistemi bili glavnim razlozima njihovog istorijskog ekonomskog zaostajanja.
Nesumnjivo je da je dugotrajna sraslost vjerskih i državnih vlasti, harmonija i simfonija crkvene hijerarhije i državne administracije i neodvojenost Crkve i države u političkim oblicima državnih uređenja pravoslavnih naroda i zemalja u prošlosti imala štetne i negativne posljedice na ekonomski život i društveno ponašanje ljudi u tim društvima, zbog čega su ona ekonomski nazadovala i zaostajala, ali ne mogu se smatrati glavnim razlogom njihovog istorijskog zaostajanja, kako sugeriše ova analiza.
Ekspanzija evropskih zemalja datira iz vremena humanizma i renesanse, preko reformacije, pokreta prosvjetiteljstva, naučne i industrijske revolucije i građanskih političkih revolucija i uspostave demokratskih pravnih država. Mjereno proizvodnjom po glavi stanovnika, u 18. vijeku zemlje zapadne Evrope, islamske zemlje, Kina, Indija i Japan bili su na približno sličnom nivou ekonomskog razvoja. Otvorenost evropskih zemalja prema svijetu u traženju novih znanja i njihova primjena kod kuće obezbijedila je osnove ekonomske ekspanzije ovih zemalja, zbog čega će one prestići zemlje sa Istoka.
S druge strane, zatvorenost Kine i islamskih zemalja u svoj svijet, nepovjerenje prema zapadnoj kulturi i odbacivanje naučnih dostignuća i kulturne razmjene sa ostatkom svijeta bili su razlozi njihovog postepenog ekonomskog slabljenja i vremenom velikog zaostajanja za evropskim zemljama. Usponu zapadnih društava i kapitalizma prije svega posebno je pogodovala protestantska verzija zapadnog hrišćanstva, o čemu je Maks Veber pisao u svojoj knjizi "Protestantska etika i duh kapitalizma", ali to ne treba prenaglašavati.
Drugi činioci bili su daleko važniji u razvoju ovih zemalja kao što su: napredniji način mišljenja koji je odbacivao vjerovanje u apsolutne istine religije, sve veći zahtjevi za nezavisnošću u ponašanju i postupanju u odnosu na apsolutnu vlast uske grupe u monarhijama iz feudalnog doba, slobodnije ugovaranje poslova, preduzetnički uticaj trgovaca, bankara i pomoraca u malim slobodnim gradovima na jugozapadu Evrope krajem srednjeg vijeka, otkrića novih nepoznatih zemalja, naučna revolucija i primjena novih tehnoloških pronalazaka i dostignuća u procesu rada i modernizovanoj i masovnoj proizvodnji.
Najvažniji razlog koji je pogodovao razvoju slobode mišljenja zapadnih društava, pa time i ekonomskom napretku, bilo je razdvajanje svjetovne vlasti i crkve i ozakonjenje ljudskih prava i sloboda, do kojeg je došlo u Evropi krajem osamnaestog vijeka u procesu građanskih političkih revolucija.
Islamske zemlje su nekada davno prednjačile u baštinjenju znanja, umjetnosti i trgovine, od kojih su mnoga prenijeli Evropljanima i tako ih raširili po cijelom svijetu, da bi potom pali u drugi plan. Ove zemlje i narodi dugo vremena egzistiraju pod različitim nedemokratskim, autoritarnim i diktatorskim režimima, koji ne omogućavaju prostor za afirmaciju ljudskih prava, ekonomski razvoj i individualni napredak svakog čovjeka. To je davno uočio jedan od najpoznatijih muslimanskih intelektualaca, egipatski pisac Emir Šekib Arslan, koji je zabrinut za istorijsko zaostajanje muslimana na globalnoj sceni 1934. godine objavio knjigu, pitajući se u njenom naslovu "Zašto muslimani nazaduju, dok drugi narodi napreduju?"
Islamsko bankarstvo se smatra veoma povoljnim za njegove korisnike, jer zabranjuje lihvarenje, kamatarenje i pljačkanje klijenata. Pa ipak, to nije dovoljno da se stvori uspješna ekonomija. Čak u sistemu vrijednosti koji preferira ova analiza Svjetske banke to se pokazuje kao hendikep, jer se ne ostvaruje zarada, što je osnovni princip kapitalizma. Ako bi bili cinični, mogli bi reći da je to zbog toga jer nije dovoljno agresivna i eksploatatorska, pa tako nije stvorila islamsku verziju preduzetničkog kapitalizma.
Kapitalizam je mijenjao maske, ali je uvijek pokazivao svoje prevrtljivo ekonomsko lice. U svojoj neoliberalnoj eri danas se nametnuo pod imenom "finansijalizam kao najviši stadij kapitalizma", koji se ogleda u dominaciji finansijskog kapitala i njemu odgovarajuće finansijske oligarhije u društvenoj, ekonomskoj i političkoj sferi. Finansijalizam ne porobljava zemlje kao klasični imperijalizam, on to čini vjerom i čudima u svetu moć spekulativnog novca, kredita i nepokrivenih investicija.
Njegovi misionari su banke, MMF, Svjetska trgovinska organizacija, multinacionalne kompanije i korporativne elite udružene sa domaćim kompradorima pojedinih zemalja. Najbolja metafora tog novog procesa je vjerska banka ili banka vjere. Katolička crkva je kroz istoriju bila sklona bankarstvu. Da li je samo zbog toga treba smatrati uspješnom religijom? Iza benignog imena Institut za vjerske poslove krije se glavna finansijska institucija Rimokatoličke crkve - Vatikanska banka. Godinama ovu banku potresaju afere o finansijskim malverzacijama, ilegalnom poslovanju, beskrupuloznom sticanju profita, pranju novca, korupciji i pljački, u kojma su učestvovali i visoki predstavnici svešteničkog staleža ove crkve. Izgleda da se može služiti i Bogu i novcu, ako je sam Bog istovremeno i novac, a profit njegova vjera. Kapitalizam je to pomirio.
Bilo bi zanimljivo upitati autore ovog pamfleta iz Svjetske banke da li je u ovim primjerima riječ o destruktivnim osnovama rimokatoličke religije, kao duhovne baze loše organizacije poslovanja jedne banke, religijskih uvjerenja katoličkih vjernika ili je u pitanju sama priroda kapitalističkog sistema, kao ekonomskog obrasca koji preferira i podstiče ovakve oblike ekonomske razmjene u konkretnim uslovima ponašanja različitih pojedinaca i organizacija? Rimokatolička crkva je imala Inkviziciju, vodila krstaške vjerske ratove, organizovano vršila oprost grijehova kroz njihov novčani otkup u obliku indulgencija, spaljivala vještice, osudila naučnike Galileja i Nikolu Kopernika, spalila Đordana Bruna i Jana Husa, progonila slobodoumne ljude i mislioce, ali je zbog toga ne treba smatrati manje vjerodostojnom i manje vrijednom od drugih religija i vjerovanja u svijetu.
Valter Benjamin, veliki njemački intelektualac, napisao je svojevremeno esej "Kapitalizam kao religija", u kome je u kapitalizmu prepoznao fenomen nove religije. Padom komunizma kapitalizam je postao prva i jedina sveobuhvatna, univerzalna religija dostupna svakome, nudeći svima nadu u spasenje. Sve prethodne tradicionalne religije nude nam utjehu samo u sljedećem životu, dok kapitalizam to čini ovdje i sada na zemlji. U analizi Svjetske banke kapitalizam je religija, koja je zamijenila hrišćanstvo. Svaka religija je dobra ako opravdava realni kapitalizam.
Hoće li zapadno hrišćanstvo prihvatiti odgovornost za sva nepočinstva koja je zapadni kapitalizam napravio po svijetu, u svojoj viševjekovnoj istoriji, od imperijalističkih ratova, kolonijalizma, pljačke prirodnih bogatstava drugih zemalja, devastacije životne okoline i prirode, uništavanja klime i bioetičkih osnova života ljudi i čovječanstva na cijeloj planeti? Naravno da se za to ne mogu optužiti religiozne ideje, ali može nekritička glorifikacija ekonomskih dostignuća i uspjeha modernog kapitalizma u svim njegovim razvojnima fazama i verzijama.
Ovi "kovači lažnog progresa" zaboravljaju vlastitu prošlost koja im je donijela prednost u odnosu na druge zemlje: nametanje ekonomskih sankcija i blokada, upotrebu geopolitike u svom ekonomskom interesu, protekcionizam, trgovinske ratove, uništavanje konkurencije i neprijateljska preuzimanja, izazivanja ekonomskih kriza, drmanje tržišta drugih zemalja, inflatorne udare i druge neekonomske aktivnosti koje su godinama praktikovali u svom poslovanju po svijetu. Zapad zaboravlja negativne ekonomske učinke "tri čudovišta" pod njegovom kontrolom i supremacijom: MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije.
Svjetska banka je odgovorna za nametanje teških "programa strukturnog prilagođavanja" nerazvijenim zemljama Trećeg svijeta osamdesetih godina prošlog vijeka, koji su ih gurnuli u još veće siromaštvo, dužničko ropstvo i ekonomsko zaostajanje. O tome svjedoči i sam Džozef Štiglic, jedan od najvećih svjetskih ekonomista, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i bivši potpredsjednik Svjetske banke, koji je napustio ovu instituciju nezadovoljan politikama ove banke prema zemljama Trećeg svijeta, što je i opisao u svojim knjigama i studijama iz tog vremena. To je ono što Zapad hoće da sakrije i zaboravi, jer takve istine izazivaju javnu nelagodu.
Prema američkom sociologu Imanuelu Volestrinu, svjetska ekonomija se ostvaruje na tri nivoa: centar, semi-periferija i periferija i prema istom obrascu stvara globalne nejednakosti i ekonomske razlike između zemalja. Opsesija kapitalizma je da smanji troškove i izbjegne svaku društvenu odgovornost. Jednom je Lorens Samers, protagonist ovakvog globalnog kapitalizma, rekao: "Preselimo rizike u Treći svijet, tamo je život jeftiniji." Samo što je cijena održavanja takvog svijeta sve skuplja!
(Autor je politikolog)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.