"Eh, da su mi one godine, a ova pamet."
Ne postoji prikladnija poslovica da opiše o čemu je prije dva dana razmišljao predsjednik Srpske i lider SNSD-a Milorad Dodik, kada su ga opozicioni lideri, a prije svih predsjednik SDS-a Milan Miličević, podsjećali na njegove političke poteze i izjave od prije tridesetak godina zbog kojih je od tadašnje državne sekretarke SAD Medlin Olbrajt dobio epitet "dašak svježeg vjetra na Balkanu".
Kad je Momčilo Krajišnik, pokoj mu duši, kao prvi poslijeratni član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske predlagao da se zgrada za tročlano Predsjedništvo dejtonske tvorevine sagradi na međuentitetskoj granici i to tako da srpski član u nju ulazi iz Republike Srpske, a bošnjački i hrvatski iz Federacije BiH, Dodik je taj prijedlog odbacivao sa indignacijom, a predlagaču samo što nije govorio da se treba kopčati preko leđa. Ako ga danas pitate, sigurno će reći da je trebalo praviti zgradu po toj ideji, a o Krajišniku će govoriti kao o političkom vizionaru.
Kad je u prvim godinama poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, predsjednik alternativnog Savjeta ministara i njegov tadašnji "kolega" Sejfudin Tokić (koji je u međuvremenu politički evoluirao višestruko gore i od socijaldemokrate postao islamski fundamentalista), dakle, kada je Tokić bio najglasniji multietničar, Dodik je sjedio s njegove desne strane i otvoreno podržavao građansku viziju tadašnjeg socijaldemokrate, a potonjeg lidera pokreta "Bitno je biti Bošnjak". Ako ga danas pitate, sigurno će reći da je bio u zabludi, a o Tokiću s kojim je tada dijelio političke stavove (i fondove USAID-a i sl.) govoriće kao o političkom probisvijetu i budaletini.
Kad je prije više od dvije decenije tadašnji šef OHR-a Pedi Ešdaun blokirao račun i zabranio finansiranje SDS-a, Dodik je govorio da ga to ne interesuje i da ga niko ne pita kako on finansira svoju stranku i kako izlazi na izbore. Ako ga danas pitate, sigurno će reći da to nije bilo u redu i da je nedopustivo da se političkim partijama na taj način otežava funkcionisanje, dok o Pediju Ešdaunu, nepokoj mu duši, koji nije bio crna ovca kada je blokirao račun SDS-a, Dodik danas govori kao o najvećem zlu koje je snašlo ove prostore.
Kada je američki diplomata Rafi Gregorijan, rukovodeći reformom odbrane, vršio pritisak na domaće organe da usvoje Zakon o odbrani i formiraju Oružane snage BiH, Dodik i njegova stranka pokrenuli su kampanju "Vojsko, voljno" sa ciljem ukidanja Vojske Republike Srpske i potpune demilitarizacije BiH. Ako ga danas pitate, čućete kako govori da je ukidanje VRS bilo greška, ali nećete čuti da njegova stranka nije bila protiv toga.
Kada je visoki funkcioner njegove stranke Nebojša Radmanović 2009. godine kao član Predsjedništva BiH potpisivao aplikaciju za članstvo BiH u NATO-u u kojoj se kaže da je "punopravno članstvo u NATO-u od strateške važnosti za BiH", Dodiku nije smetalo što je taj vojni savez samo deset godina ranije bombardovao Srbiju i ubijao civile.
Ako ga danas pitate, čućete da Republika Srpska neće u NATO zato što su još friška sjećanja na bombardovanje položaja VRS iz 1995. godine i ubijanje civila tokom NATO agresije na Jugoslaviju 1999. godine.
Elem, sve nabrojano ne znači da ondašnji Dodik nije bio u pravu, već da se za tri decenije nismo pomaknuli naprijed, dok su neki danas debelo bogatiji nego tada. I u Banjaluci (i Laktašima), i u Sarajevu, i u Mostaru.
Ipak, kad se pročita jučerašnja najava Federalne novinske agencije - Fena, jedini zaključak je da je u pravu sadašnji Dodik.
A sramna najava glasi: "U Tuzli se danas obilježava 33. godišnjica odbrane grada od oružanog napada koji su 15. maja 1992. godine izvele paravojne formacije takozvane Srpske Republike BiH i pripadnici Vojske Jugoslavije.
Napad je odbijen zahvaljujući odlučnoj reakciji pripadnika Stanice javne bezbjednosti Tuzla, koji su postupali u skladu s Ustavom tadašnje SR BiH i važećim zakonima. Paravojne snage, formirane tri dana ranije u Banjaluci i stavljene pod komandu kasnije osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, zajedno s vojskom tadašnje SR Jugoslavije, pokušale su izvršiti upad u Tuzlu.
Napad je odbijen u odlučnoj odbrani, čime je spriječeno zauzimanje grada i ostvaren jedan od prvih značajnih otpora agresiji na BiH." Znači, vojnici JNA, koji su se poslije međunarodnog priznanja BiH zatekli na njenoj teritoriji i koji su napuštali Tuzlu u vojnoj koloni zato što nisu mogli da se teleportuju, u stvari su vršili oružani napad, pokušaj upada i agresiju. Pu, sram vas bilo!
Zbog ovakvih stvari je u pravu današnji Dodik, ali najznačajniju rečenicu na posebnoj sjednici Narodne skupštine na kojoj su poslanici podržali veto Željke Cvijanović nakon što je preglasana u Predsjedništvu BiH izgovorio je predsjednik SDS-a Milan Miličević: "SDS se neće ponašati kako se ponašao Dodik kad su hapšeni kadrovi SDS-a."
P.S. Bobi je nešto čitao, pa naletio na citat: "Pametan dobije više koristi od neprijatelja, nego glup od prijatelja."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.