Najbolje knjige provociraju radoznalost, prelaze ili ruše granice, otvaraju prozore u još nespoznate svjetove, šire horizonte, izazivaju našu smjelost... Zato i ovaj put želim nešto reći o još nekim važnim knjigama. Važnim i općenito, a pogotovu u našoj po mnogo čemu učmaloj duhovnoj baruštini. Knjigama koje su druge i drukčije od već viđenih i očekivanih na našem prostoru, knjige koje su presedani, a s istinskom željom da postanu pravilo u svijetu naše mentalne skučenosti, svekolike podijeljenosti, dugo građenog i brižno njegovanog političkog i društvenog autizma.
Dovoljno su bile samo dvije monografije o dvije značajne umjetničke osobenosti našeg prostora da se drastično promijeni slika ne samo o bosanskohercegovačkom izdavaštvu, nego i o tretmanu umjetnosti u njemu. Koliko god te dvije knjige bile iznimka, izdavački eksces, one su ipak znak u vremenu i osobito prostoru koji ni u boljim vremenima nije imao dovoljno sluha za prezentaciju umjetničkih velikana koji su obilježili cijela razdoblja, u nas ne baš prebogate, povijesti kazališta: drame i opere. Riječ je, dakako, o monografijama o Ivici Šariću, opernom umjetniku, koju je uradio Gradimir Gojer i o Ines Fančović, kazališnoj i filmskoj umjetnici, koju je sačinio Vojislav Vujanović. Ove dvije knjige prelaze neocrtane granice koje su, makar i najuglednijeg glumca ili opernog pjevača, čuvale uglavnom, i u najboljem slučaju, u njihovu mediju: na nosačima zvuka i(li) slike. Monografije su bile rezervirane za slikare, dok knjige, podrazumijeva se, ionako prirodno pripadaju piscima. Tek su velike i bogate kulturne sredine imale monografske portrete svojih velikih kazališnih umjetnika.
Ne mogu ovdje a da ne iskažem i osobnu radost što su dvije meni tako drage osobe i na ovaj način ovjekovječene, sačuvane od zaborava, koji se nigdje tako ne njeguje kao na ovim prostorima na kojima je prije ostalih umrla kultura sjećanja, a poput Frankensteina se svakodnevno hrani i oživljava kultura loše mitske svijesti. Tu radost iskazujem zbog svoga prijatelja Ivice Šarića koji je za života dobio ovakav, nadam se ne i posljednji spomenik, monografiju koja je uvijek, u malome, i značajan prilog povijesti umjetnosti kojom se bavi njezin "glavni junak", u ovoj zemlji osobito skromne povijesti glazbe. I naročito zbog knjige o nadasve dragoj Ines Fančović, koja ju je davno zaslužila i konačno evo dočekala, a koja me, osim brojnim svojim ulogama, u mislima vraća u sad već neku mitski daleku i gotovo izblijedjelu ratnu godinu, u vrijeme sveprisutne nježne ljudske solidarnosti, kad sam s njom negdje pod Igmanom, u vrijeme kad je Sarajevo bilo opsađeno, u ugodi druženja, naizmjence što u zapuštenom autobusu, što u nimalo ugodnijoj (osim nešto toplijoj!) birtiji, čekao jutro da se tzv. plavim putem vratimo kući, u Sarajevo.
Ovima uz rame prilažem i još dvije osobito važne knjige. Dvije knjige, dva su izbora iz bosanskohercegovačke poezije, koja su superiorno, kako to i sama poezija čini, prebrisala sve granice, prevladala krajnje destruktivan "sindrom zatvorenosti-ekskluzivnosti tla, tradicije, kolektiviteta", a koji u mnogim našim feudalnim balkanskim svijestima jedino funkcionira. Prva je panorama bosanskohercegovačke poezije Željka Grahovca "Ponestaje prostora" (Bihać, 2000.), koja predstavlja poeziju u rasponu 1985.-2000., a koja je prijevodom na slovenski ("Zmanjkuje prostora", Maribor, 2009.) postala relevantna i izvan naših fizičkih i mentalnih limesa. I druga, tek objavljena, Marka Vešovića "Da je barem devedeset treća" s podnaslovom "Decenija i po bosanskohercegovačkog pjesništva" (Sarajevo, 2009.).
Prva knjiga zaključuje prošlo stoljeće, dok druga otvara novo, a obje pak pokazuju nepodijeljenost poezije koju je na jednak način obilježila sudbina istog i nepodijeljenog vremena i prostora, zla sudbina historije. Grahovčeva knjiga donosi 72 pjesnika (u slovenskom ih je prijevodu 66), a Vešovićeva 52. Obje počinju Ilijom Ladinom i obje idu do najmlađih autora. Izdavač Grahovčeve knjige na slovenskom s ponosom mi je u mailu napisao da je bio oduševljen izvanrednom bosanskohercegovačkom poezijom zbog koje mu je drago, jednako koliko mu je žao da ju je u dobroj mjeri "pisao" i naš posljednji rat. I Vešović je tu rezolutan: "za ovih petnaestak godina u BiH je pisana izvrsna poezija, možda bolja no ikad"! Uvrštavajući i nemali broj pjesnika koji žive u RS (Risojević, Osmančević-Ćurić, Bjelošević, Đogatović, Ćeranić, Bijelić, Đurđević, Čvorović, Stupar-Trifunović), Vešović će ustvrditi da mu je poezija otuda bila "posve neznana" i požurit će priznati zbog toga "svoju sramotu" i dodati da je "u njoj istinski uživao"!
A uživanje je zapravo imati takve reprezentativne knjige i takvu reprezentativnu poeziju, koja ovu zemlju aktualno reprezentira nimalo manje vrijedno nego filmovi Danisa Tanovića ili Jasmile Žbanić. A knjige takve vrste nisu tu samo da se pročitaju, jer sve su ove knjige, osobito pjesničke antologije, za opetovano čitanje, za opetovano vraćanje njihovim bogatim sadržajima, osim što u sebi sada i ovdje, već samim svojim postojanjem, dakle nimalo tendenciozno, donose svijest, a kako bi drukčije umjetnost pisane riječi i mogla, o širenju intelektualnih i emocionalnih obzora, o plodonosnom prelijevanju umjetničkih vrijednosti preko bilo koje zamislive i, osobito, vremenito zadane ili kako drukčije tvrdo zidane granice.