Gotovo svakodnevno u Bosni i Hercegovini imamo zorne primjere kako, primjerice u kulturi, manifestacijsko cirkusantski natkriljuje ono što bi trebalo biti temeljno, strateški fundamentalno. Kako vašari taštine kao najezda skakavaca iz dana u dan uništavaju ne samo nedozrela, nego nerijetko i tek zasijana polja bilo kakvog smislenog djelovanja u kulturi.
I dok nam iz Hrvatske dolaze vijesti o otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti ili Muzeja krapinskog čovjeka, iz Srbije kako se Zubin Mehta kod predsjednika Srbije glasno s pozornice zalaže za koncertnu dvoranu u Beogradu, kod nas je problem i jednom godišnje obojiti most koji je darovao Renzo Piano, a kamoli izgraditi muzej suvremene umjetnosti "Ars aevi" (da barem nauče kako se ovo čita!?), čiji je projekt ovaj vrsni svjetski arhitekt poklonio Sarajevu, tako da o nekakvoj koncertnoj dvorani, olimpijskom muzeju, nacionalnoj knjižnici i sličnim institucijama ne smijemo ni sanjati.
Pokušati asocirati neka vremena kad su dva sarajevska izdavača bila u vrhu izdavaštva ovog nam četverojezičnog kulturnog prostora, nije ništa drukčije nego izgovarati mantru bilo kojeg prosječnog Bosanca - "za Kulina bana i dobrijeh dana"! Pa ipak, neki važni filmovi, neke važne izložbe, neke važne knjige..., tu su tek da nas podsjete da smo prostor neospornog dara (ima li ga uopće izvan kulture - pitamo se ne bez tračka malicioznosti?!), i potpune odsutnosti sustava, strateškog promišljanja kulturne politike, svijesti da novac dan u kulturu nije trošenje nego investiranje itd., itd.
Sudbonosne knjige koje je proizvelo naše vrijeme, kao što su prvi svezak "Hrvatske enciklopedije BiH", Žujin dvosveščani "Leksikon Sarajeva", fotomonografija "Stećci" D. Lovrenovića, Šantićeva i Grahovčeva antologija "Grad i Riječ" i "Ponestaje prostora" (nedavno prevedena i na slovenski!) gotovo su incidentni slučajevi jedne kulture. U svemu ipak raduje stanovita sustavnost u znanstvenom i prevodilačkom segmentu onoga što se u najširem podrazumijeva pod orijentalistiku i islamistiku. Izvan toga, sustavnost nam je, ozbiljnost i odgovornost, nedosanjani san zbog kojeg će se s ovih prostora još dugo gledati preko Une ili Drine, koliko god ni tamo situacija nije baš uzorita. Gledajući zadnjih godina, ne bez sjete, na temeljne projetke hrvatskih izdavača "Ljevaka", "Frakture", "Ex librisa", "Demetre"... čovjek ne može a da se ne zapita nije li prošlo i odveć dovoljno vremena, a da se i na našem prostoru nisu mogli jasno profilirati izdavači i njihovi projekti koji bi nas učinili zrelim i odgovornim, konkurentnim, pa čak i poželjnim na tržištu knjige, kao najmasovnijeg proizvoda kulture. Izgleda ne, jer ne samo da nemamo jasnu i prepoznatljivu izdavačku profilaciju, nego i zbog silne izfragmentiranosti bh. kulturnog prostora, često niti u najužim stručnim krugovima nemamo niti osnovnu informaciju o projektima u susjednoj, unutarbosanski susjednoj, izdavačkoj avliji. Otuda valjda i većina prosječnih bh. konzumenata knjige bolje poznaje izdavaštvo susjednih zemalja nego vlastito, čak i onda kad pokazuje odgovoran i naglašen patriotizam, silno udaljen od kojekakvih nacionalističkih i mitomanskih izdavačkih projekata. Da je to tako ukazat ću na neke važne knjige do kojih je već i informacijski teško doći, premda ih nabaviti, nakon toga, ne bi bilo odveć teško, koliko god sam se sâm pomučio ući u trag "Armis Printu". Namjerno ovdje izdvajam knjige po svemu bosanske, po svemu specijalističke i nadasve iznimno kompetentne, dragocjene i na neki način vezane uz kompleks osmanske Bosne. A koliko su važne i vrijedne neka pokaže njihovo za ovu prigodu tek telegrafsko predstavljanje.
Gotovo nepoznati izdavač "Armis Print" počeo je objavljivati, pod priređivačkom paskom Nihada Hasića i Svjetlana Filipovića, izabrana djela uglednog Nedima Filipovića i već nam podario dvije njegove sjajne knjige "Osmanski feudalizam u Bosni i Hercegovini" i "Islamizacija u Bosni i Hercegovini". "Connectum" je široj javnosti ponudio izuzetno kompetentnu "Antologiju tariha Bosne i Hercegovine" autoricâ Lamije Hadžiosmanović i Emine Memije, a "Svjetlo riječi" čudesno otkriće fenomena kršćanskih nadgrobnih spomenika iz doba turske vlasti u Bosni i njihovu jednako takvu marginaliziranost, knjigu "Bosanski križ" Ivana Lovrenovića. Ovamo pribrajam i knjigu "Kratka povjest kralja bosanskih" fra Antuna Kneževića koju je priredio Dubravko Lovrenović, a reprintirala je u ovom smislu jasno profilirana i već dobrano etablirana izdavačka kuća "Dobra knjiga".
No, koga li zanimaju čak i tako odlične knjige u ovoj ubogoj zemlji ignorancije? Pitamo se i prisjećamo one Lutherove od prije nekih 460 godina, a koja nas se, nažalost, danas i ovdje nakon tolikih stoljeća tako bolno dotiče: "I iako sami imaju sve ono što trebaju propovijedati i naučavati izloženo pred sobom tako obilno, jasno i jednostavno, u tolikim odličnim knjigama, oni ipak nisu tako pobožni i pošteni da kupe te knjige, a čak i onda kada ih imaju, uopće ih niti ne pogledaju ili pročitaju. Ah, to su takvi sramotni proždrljivci i sluge vlastitih trbuha da bi bilo bolje kada bi bili svinjari ili čuvari pasa nego dušobriznici i pastiri." Nadam se da ovdje ne treba reći kako tadašnji pojam "dušobrižnici i pastiri" treba prevesti na jedan suvremeni - "intelektualci" jer bi on jedini u sebi sadržavao ono Lutherovo: "čitanje, naučavanje i sramotne sluge vlastitih trbuha"...