ISTOČNO OD SA - RAJA. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić uputio je početkom aprila pismo gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić, u kome je tražio uklanjanje tabli sa natpisima na zgradama Vijećnica i Ulici Ferhadija, kojima se kako je naveo srpski narod kao jedan od konstitutivnih naroda po Ustavu BiH "karakteriše kao zločinački i agresorski".
Na ploči na Vijećnici piše: "Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26.8.1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od dva miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!"
U Ulici Ferhadija u centru Sarajeva nalazi se ploča na kojoj piše: "Na ovom su mjestu srpski zločinci 27.5.1993. ubili 26 građana Sarajeva".
Skupština grada Sarajeva 2017. godine jednoglasno je usvojila inicijativu odbornika Mire Lazovića da se pristupi proceduri preformulacije i promjene navedenog teksta. Takođe, Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" tražilo je izmjenu ovog natpisa. Međutim, do toga nikada nije došlo.
Ovako osjetljivi tekstovi moraju biti tačni i precizni, u vezi s označavanjem odgovornih počinilaca zločina, u skladu s istorijskim činjenicama i pravosudnim presudama, bez kolektivizacije krivice cijelih naroda, kako asocira sadašnji tekst na ploči. Za konkretan zločin paljenja i uništavanja Vijećnice nikada nije vođen poseban sudski proces niti je bilo ko osuđen.
Međutim, nije to jedini sporni spomenički natpis u BiH. Ima ih mnogo više, veoma neprimjerenih, moralno i politički problematičnih, intoniranih nacionalnom mržnjom i netrpeljivošću.
Većina spomenika posvećenih žrtvama rata u BiH devedesetih godina pokazuje tri suprotstavljena komemorativna narativa i kulture sjećanja tri naroda o ratu u BiH. Spomenici u BiH posvećeni ratnim stradanjima više su izraz "etničkog aparthejda" koji razdvaja, nego inkluzivne politike sjećanja koja treba da podsjeća, opominje i miri.
Presuđeni zločini u BiH ne smiju se koristiti kao političko sredstvo za demonizaciju drugih naroda sa kojima zajedno živimo. Zločini su uvijek djela konkretnih pojedinaca i grupa i ratnih formacija u određenim istorijskim i političkim okolnostima, a ne cijelih naroda.
Nažalost, propuštena je prilika da vlasti grada Istočnog Sarajeva i grada Sarajeva sporazumno obnove Vijećnicu i ponovo je otvore kao zajedničku kulturnu baštinu svih naroda BiH, što ona i jeste. Ali, to ni sada nije kasno, ako ima dobre volje za to, nakon skidanja ovog sramnog natpisa koji na njoj stoji.
NATPISI NA SPOMENICIMA. U Memorijalnom centru u Potočarima na kamenom obelisku u obliku nišana ispisan je tekst: "U ime Boga milostivog, samilosnog, molimo te, Bože svemogući, neka tuga postane nada! Neka osveta bude pravda! Neka majčina suza bude molitva: Da se nikome nikad ne ponovi Srebrenica!"
Ovaj natpis sa spomenika u Potočarima, kod Srebrenice, dio je dove (molitve) bivšeg reisa Mustafe ef. Cerića, koju je on izgovorio 11. jula 2001. godine, prilikom postavljanja ovog spomenika. Tekst je poznat u javnosti kao "Srebrenička molitva". Zar ne bi trebalo da stoji "da presuđena kazna bude pravda"!? Riječi "osveta" nema mjesta u tekstu posvete na ovakvom mjestu strašnog stradanja.
U sklopu obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, 1. marta 2021. godine, u naselju Šehovina, u Mostaru, otkriven je spomenik u znaku ljiljana, posvećen poginulim bošnjačkim borcima i civilnim žrtvama proteklog rata.
Na ploči spomenika isklesana je posebna poruka: "Pamti, ti što stojiš ovdje i gledaš ovaj ljiljan! Znaj da on predstavlja sve ono što smo bili, što jesmo i što ćemo biti. Pamti nas, koji smo stiješnjeni između Istoka i Zapada, branili naš narod, naš spaljeni grad i domovinu. Zapamti! Da nije bilo nas, ne bi bilo ni tebe. Pamti nas. Pamti i nedužnu djecu, žene i starce, koje su ubili četnički i ustaški zločinci. Pamti! Ali, ne mrzi. Jer mržnja je teret i zločin u začetku. Pamti i zapamti, kako se zlo koje nas je zadesilo više nikad ne bi ponovilo."
Upotreba istorijski formativnih političkih termina "četnici" i "ustaše" iz drugog istorijskog vremena u kontekstu posljednjeg rata u BiH opasna je zloupotreba, koja još više produbljuje stvorene negativne etničke stereotipizacije u zemlji.
Ovih dana grad Sarajevo raspisao je javni poziv za prijavu idejnih rješenja za spomenik na Kazanima, gdje se nalazi masovna grobnica, u kojoj su tokom rata ubijeni mnogi sarajevski Srbi civili. Poziv ne predviđa da sadrži tekst na tom obilježju. Biće to spomenik nepoznatim građanima Sarajeva, stradalim od nepoznatih izvršilaca? Tako Srbi u Sarajevu ne mogu biti ni žrtve, nego samo zločinci!?
KAMENI OZNAČITELJI. Bosnom su kroz istoriju prolazile brojne vojske. Od Ugara, Turaka do Austrougara i Nijemaca. Sarajevo je doživjelo velika stradanja u mnogim stranim okupacijama, aneksijama i agresijama, ali samo su zločini Srba javno etnički označeni.
Svi znamo da su turski osvajači učinili brojne zulume nad bosanskom vlastelom i domaćom rajom. Pa ipak, u BiH nigdje nećete naći ploču sa natpisom koja javno etnicizuje njihove zločine. Osmanlije su prilikom provale u Bosnu zarobile u Ključu Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja, i pogubile ga na naročito svirep način u Jajcu 5. juna 1463. godine, što je označilo kraj srednjovjekovne Bosanske kraljevine. Postoji li spomen-ploča na taj događaj na kojoj piše: "Na ovom mjestu su 'turski zločinci' i osvajači pogubili posljednjeg bosanskog kralja"? Naravno da ne postoji. Jer su Turci naši najdraži osvajači, istovjernici i prijatelji. Tako u javnosti istog grada opstaje šizofrena kvalifikacija "srpski zločinci" i "turski oslobodioci"!?
Princ Eugen Savojski, austrijski vojskovođa, upao je u Bosnu 1697. godine, opljačkao i zapalio grad Sarajevo i protjerao domaće stanovništvo. Da li postoji neka ploča na kojoj piše: "Godine 1697. 'austrijski zločinci' na čelu s Eugenom Savojskim poharali su grad Sarajevo, a stanovništvo poslali u egzodus"? Ne postoji.
U Banjaluci postoji sačuvan spomenik stradalim vojnicima okupacione austrougarske vojske prilikom zauzimanja BiH. Ali, ne postoji spomen-ploča sjećanja na više hiljada Srba iz BiH koje je Austrougarska monarhija umorila u svojim logorima tokom Prvog svjetskog rata.
Ustaška vlast NDH, koja je obuhvatala i BiH, u sistematskom Holokaustu nad Jevrejima i genocidu nad Srbima, za vrijeme Drugog svjetskog rata, hiljade stanovnika Sarajeva i drugih gradova BiH poslala je u smrt u koncentracioni logor "Jasenovac" pa ipak niko dobronamjeran ne smatra da su to "zločini hrvatskog naroda". U znak sjećanja postavljene su spomen-ploče koje svjedoče o zločinima koje su počinili nacisti i fašisti, bez etničkog određenja, kako i priliči, jer se to valjda podrazumijeva.
Sintagma "srpski zločinci" je opasna fraza koja svojom generalizacijom i kolektivizacijom zločina krije u sebi duboku demonizatorsku zlonamjeru. Tako projektovani "zločinački Srbi" sa fiksne ploče, koji čine zlo "dobrim Bošnjanima", postaju trajna etiketa u stereotipnom označavanju naših vjekovnih neprijatelja.
Kao i u primjerima zabilježenim na drugoj strani. Članovi Udruženja građana "Istočna alternativa" postavili su 2019. godine spomen-ploču na zgradu bivše policijske stanice u Srebrenici, na kojoj je pored ostalog pisalo da je "postavljena u slavu i spomen nevino stradalim srpskim žrtvama koje su počinile muslimanske horde Srebrenice". Njeno uklanjanje tražili su bošnjački predstavnici u ovoj opštini, označivši je kao provokaciju. Nakon nekog vremena ploča je nestala i tako uklonjena. Mjesec dana kasnije članovi srpskih udruženja na istom mjestu postavili su novu, izmijenjenu spomen-ploču posvećenu "srpskim mučenicima koji su ostali u enklavi Srebrenica" i "svirepo stradali od muslimanskih zločinaca".
EPITAF ZA BOSNU. Vlasti Unsko-sanskog kantona 2018. godine u Donjem Kamengradu, kod Sanskog Mosta, organizovale su skandaloznu proslavu pobjede Turske u bici na Galipolju 18. marta 1917. godine, koja se borila na strani Centralnih sila protiv savezničkih snaga Antante, što je nezabilježeno u ovom dijelu svijeta. U Kamengradu su osmanski osvajači u ono doba podigli spomenik svojim ratnicima koji su tamo poginuli 1463. godine, osvajajući taj mali srednjovjekovni bosanski grad. To je spomenik Osmanlijama koji su tu porazili bosansku vojsku. U dijelu bošnjačke javnosti BiH ovakvo komemorisanje prošlosti traje zbog postojanja revizionističkog kvazinaučnog istorijskog narativa, veličanja turskih osvajača i nakaradnog identifikovanja Bošnjaka s otomanskim okupatorima BiH.
Stradanje sarajevske Vijećnice tokom rata u BiH svojom tragičnom sudbinom i vandalskim paljenjem podsjeća na slična stradanja drugih biblioteka kroz ratove.
Najbliži primjer je onaj kada je u nacističkom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine u Beogradu bombardovana i uništena Narodna biblioteka Srbije i ogroman bibliotečki fond srpskog naroda. Bio je to najveći pojedinačni zločin nad kulturnom baštinom u Drugom svjetskom ratu.
Tokom rata u BiH direktor Narodne biblioteke BiH u Vijećnici bio je Srbin iz Hercegovine, univerzitetski profesor Boro Pištalo. Predavao mi je političku istoriju na FPN u Sarajevu.
Još pamtim lik tog oniskog "dobroćudnog debeljka", vedrog i nasmijanog lica, vazda razbarušene kose i pospanog izgleda, kako se ljulja na stolici, namičući svoj tijesni i kratki kaput, na ispitu iz političke istorije u Muzeju revolucije. I sam sam u hladnim čitaonicama Vijećnice proveo mnoge sate, čitajući rijetke i malo dostupne knjige.
U trenutku kada je biblioteka spaljena, kako se smatra, od granata bačenih sa položaja VRS oko Sarajeva, ostalo je zabilježeno da je Boro Pištalo spasavao dragocjene knjige snoseći ih u podrum Vijećnice. Ono "srpski zločinci" vještom manipulacijom može se odnositi i na njenog upravnika Boru Pištala. Igrom čudne porodične sudbine i koincidencije, njegov sin Vladimir Pištalo, poznati pisac i profesor istorije književnosti na američkom Univerzitetu Vuster, danas je upravnik Narodne biblioteke Srbije, koja je zamijenila onu stradalu u požaru od nacističkog bombardovanja Beograda. Otac i sin zajedno na zgarištima spaljenih biblioteka i knjiga. Kao da im je nekom višom misijom života i nalogom istorije suđeno da hodaju po lomačama spaljenih biblioteka i spasavaju knjige od ratnog plamena.
U tekstu ispisanom povodom 80. godišnjice rušenja i spaljivanja Narodne biblioteke Srbije početkom ove godine, Vladimir Pištalo je napisao: "Pišući o traumi, ostavljamo odškrinuta vrata da kroz pukotinu prodre svjetlost. Želimo da tragediju pretvorimo u pobjedu". Samo tako potvrđujemo da rukopisi ne gore. Na ovakvim mjestima stradanja primjereno je upisati stih iz pjesme Ivana Gorana Kovačića "Naša sloboda", koji glasi: "Al' jednom iznad naše mrtve hrpe, životom ćeš se smrti da osvetiš". Ili, ono što piše na spomeniku jevrejskim žrtvama Holokausta u Berlinu: "U spomen na ono što nam se dogodilo". Niti koga optužuju niti šta traže. Tako malo, a tako rječito.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.