Prije nekoliko dana razgovor s jednim sredovječnim, meni dragim čovjekom, majstorom zanata sa sterilnim skalpelom, posve slučajno zaluta na temu političkih dešavanja u zemlji koja se raspala, a u kojoj je on bio samo jednom. Ne sjeća se nijednog detelja s tog putovanja, kaže, bio je suviše mali da bi mogao bilo šta zapamtiti. Roditelji su ljetovali u Grčkoj i spominjali su mu bivšu državu kroz koju su samo proputovali. Prezirem ove razgovore.
Bivša država bila je samo prolazna stanica Zapadne Evrope. Dobra iz više razloga: pauza za malu i veliku nuždu putnika namjernika i eventualno, okrepljenje uz toplu kafu. Tu smo, naime, mi živjeli. On to, naravno, ne govori. Ni ja, naravno, ne govorim. Mudro mu pričam o prirodnim ljepotama, ali vidim da ga to ne zanima. Šuplja priča. Koga interesuju brda i doline? Samo još poljoprivrednike i šumare. Nije on ni jedno ni drugo.
Interesuje se kako mladi ljudi žive i razmišljaju kod nas. Šta ih opterećuje i kakva su im stremljenja u budućnosti. Doveo me na prilično tanak led. Ne volim o tome da pričam, uvijek se osjećam nelagodno. Neko, ko posjećuje najspektakularniji bal Evrope, sa sve brokatom, svilom i, natürlich, valzerom, teško da će shvatiti u potpunosti bune i ustanke, Mirka i Slavka, studentske proteste, uličare i intelektualce u istom košu.
Trudim sa da zadržim ozbiljan izraz lica, kako ne bi pomislio da mu se podsmijevam. A rado bih se nasmijala. Kako tom čovjeku približiti shvatanje mladih? Kaže još da mu preporučim nekoliko knjiga, jer njemu je zanimljiv `naš problem` i nije u stanju sam da shvati, djeluje mu komplikovano. I njegovi prijatelji su izveli zaključak da i nije baš bilo onako kako im je predočeno.
`Znate, dragi kolega, teško mi je da vam preporučim knjige, jer nisu prevedene na jezike koje vi čitate, ali kada Simić i Miroslav Popović budu prevedeni, reći ću vam. Njih treba da pročitate. Oni su jedna generacija, još ispod trideset, odrasli direktno uz promjenu klime, vremena, sistema vrijednosti i sistema uopšte. Oni su pisali o tome šta su preživjeli. Oni su doživjeli u državi (državama) gdje su rođeni zvaničnu promjenu toliko novčanih valuta, koliko Vi niste za sva ljetovanja na kojima ste bili.
Oni pišu bezobrazno. Ogorčeno i iskreno. Oni govore. Grizu.
Njih treba da pročitate.
Znam da za njih niste čuli. Uostalom, Vi znate samo ime Karacic, krljavo izgovoreno. Ostali se ne broje. Ne, znam da nije Vaša krivica i da hoćete konačno da vam postane jasno. Ako je moguće, natürlich.
`Strategija sečiva` Popovićeva prva objavljena knjiga. Štampana je kada je on imao dvadeset dvije godine. Odraz zrelog shvatanja prije vremena. Student, sa umjetničkim pristupom životu, donekle filozofskim i nimalo monotonim.
Pored težine i tragike u pristupu pisanju, u Popovićevim rečenicama ipak prevladava mladićka jednostavnost, čak romantičarska zanesenost. Kao nadobudni tinejdžer, on jasno i bez patetike pokazuje da je odrastao prebrzo i na silu. Kod Simića je posve drugačiji pristup pisanju. U njegovom tekstu nema rudimenata dječaštva i teško da bi se moglo procijeniti da piše mlad čovjek, tek na prizemlju književnosti. U svakom slučaju, dva mlada pisca s karijerom u budućnosti, vjeran su otisak razmišljanja mladih ljudi u nekada staničnoj državi.
Ako danas neko želi putovati na Istok, a pri tome mora proći kroz mnogo malih država, čiji državljani ni sami ne znaju kako se one zovu, onda je to zanimljiva pustolovina. Vjerovali ili ne, `Big Brother` se pocinje interesovati za nas. Mi smo sivlji i od same sive eminencije.