Republika Srpska se danas nalazi u nečemu što bi se moglo nazvati stanjem političkog mamurluka. Poslije svakog izbornog ciklusa, poslije svake velike političke afere, poslije svakog euforičnog obećanja i svake teške krize, ostajemo sa istim pitanjem - kuda ovo vodi? I dok jedni vide neizbježan sunovrat, drugi su uvjereni da je Republika Srpska vječna. Istina je, kao i obično, negdje između.
Politika - igra bez granica
Politička scena u Republici Srpskoj već godinama liči na ring u kojem su protivnici odavno izgubili pravila borbe. Ne biraju se sredstva, ne postoje svetinje, a jedino što ostaje nepromijenjeno je to da vlast nikada ne priznaje greške, a opozicija nikada ne nudi rješenja. Svaka stranka ima svoje biračko tijelo koje je podijeljeno na "naše" i "njihove", dok stvarni problemi rijetko dospiju u prvi plan.
Vlast, naravno, tvrdi da je sve pod kontrolom. Projekti se nižu, putevi se grade, bolnice otvaraju, a statistika, barem ona zvanična, govori da smo na pravom putu. Problem je što narod ne jede statistiku, ne liječi se u saopštenjima i ne puni rezervoare jeftinim riječima.
Opozicija, s druge strane, ne uspijeva da ponudi nešto više od kritike i vječite parole "sve ćemo drugačije". Ali kako? Kada? S kim? Odgovori na ta pitanja nikako da stignu, a do tada, izbori prolaze, narod odlazi, a Republika Srpska ostaje zaglavljena između vlasti koja ne vidi probleme i opozicije koja ne nudi rješenja.
Ekonomija na respiratoru
Ako politika liči na ring, ekonomija više podsjeća na pacijenta na respiratoru. Penzije rastu, ali sporije od cijena. Plate su veće nego prije, ali nedovoljno da bi mladi ostajali. Investicije dolaze, ali često ne dalje od početnih obećanja.
Privreda Republike Srpske opstaje zahvaljujući javnim investicijama, kreditnim zaduženjima i novcu koji naši ljudi iz inostranstva šalju porodicama. No, koliko dugo možemo ovako? Ne može se sistem vječno držati na subvencijama, jednokratnim pomoćima i kreditima koji jednog dana moraju biti vraćeni.
Privatni sektor se guši u birokratiji i prevelikim nametima. Mladi ne žele da rade za plate koje ne omogućavaju normalan život, pa odlaze tamo gdje rad nije luksuz, a sigurnost nije obećanje, nego činjenica. U međuvremenu, kod nas se i dalje priča o patriotizmu, ali ne i o sistemskim mjerama koje bi taj patriotizam učinile održivim.
Narod između inata i iseljavanja
Građani Republike Srpske odavno su razvili poseban oblik otpornosti - inat. I kad je teško i kad nema perspektive i kad su svi protiv nas ostajemo. I to jeste snaga ovog naroda. Ali snaga ima svoje granice.
Mladi ljudi odlaze, ne zato što ne vole Republiku Srpsku, već zato što žele bolji život. Njih ne zanima ko je kriv, već kako da sebi i svojoj djeci obezbijede sigurnost. Oni koji ostaju ili nemaju kud ili se još nadaju promjeni.
Ali od čega praviti promjenu? Od političkih elita koje se bore za fotelje? Od institucija koje često djeluju kao partijski plijen? Od sistema koji radije nagrađuje poslušnost nego znanje? Teško. Republika Srpska može opstati samo ako ljudi osjete da imaju za šta da ostanu.
Šta dalje?
Pitanje svih pitanja. Možemo nastaviti ovako - preživljavati, nadati se, čekati neka bolja vremena. Možemo se i probuditi i postaviti prava pitanja onima koji vode ovaj narod. Možemo tražiti odgovornost, rješenja i sistem u kojem patriotizam nije samo riječ, već stvarna briga za običnog čovjeka.
Republika Srpska nije nastala da bi bila eksperiment političara, već dom za svoj narod. I dok god taj narod postoji i bori se, postoji i nada. Ali vrijeme za tu borbu polako ističe. Jer nije pitanje da li Republika Srpska može opstati, već da li ćemo mi učiniti nešto da joj damo budućnost. Krajnje je vrijeme."
Vjerovali ili ne, sve ovo, računajući i naslov, napisala je vještačka inteligencija nakon što je prijatelj dok smo sjedili na kafi u ChatGPT ukucao: "Napiši idealnu novinarsku kolumnu o stanju u Republici Srpskoj koja bi mogla biti objavljena u 'Nezavisnim novinama'. Neka bude u stilu novinara Darka Momića i neka ima do 7.000 slova."
Kolumna je stvarno napisana k'o da su mene pitali, ali ipak predstavlja dokaz da vještačka inteligencija ne može do kraja da plagira ljudski rad, jer je veoma lako prepoznati da kolumna nije moje autorsko djelo. Kako je veoma lako prepoznati? Pa đe ti je Bobi, vještačka inteligencijo?!
P.S. Šalu na stranu, ali vještačka inteligencija će ljudima zaista olakšati obavljanje raznih poslova. Nažalost, već sada je jasno da će biti raznih zloupotreba, poput poturanja vještačke pameti pod svoju. Na sreću, veoma lako je provjeriti da li je neki tekst autorsko djelo ili proizvod vještačke inteligencije, tako da je zloupotrebama te vrste lako stati u kraj. A zamislite kakvim zloupotrebama bi se stalo u kraj kada bi, umjesto konkursnih komisija, vještačka inteligencija odlučivala ko je najbolji kandidat za neko radno mjesto ili ko je najbolji ponuđač na nekom milionskom tenderu. Naravno da to "ljudi" nikada neće dozvoliti.
P.P.S. Sjajna rečenica vještačke inteligencije u narečenoj kolumni je ona u kojoj kaže da "vlast nikada ne priznaje greške, a opozicija nikada ne nudi rješenja". Tačno, samo to što je opozicija kilava, mlitava i bezidejna nikako ne znači da vlast dobro radi svoj posao. Naprotiv, ništa ne kvari vlast kao loša opozicija, a mi nikad nismo imali goru. Ni vlast, ni opoziciju. I ne treba nikakva vještačka inteligencija da to kaže.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.