Petnaest godina poslije Dejtona Bosni i Hercegovini je prijeko potrebna ustavna reforma. Ovo nije samo moje mišljenje. To je ono što je Venecijanska komisija, savjetodavno tijelo za ustavna pitanja Savjeta Evrope, zaključila još u martu 2005, a na osnovu analize Dejtonskog ustava.
Komisija je tada zaključila da bi daleko funkcionalnija vlada te prenos određenih nadležnosti na državni nivo, omogućila pregovore o proširenju između BiH i EU.
Pa, ipak, država ne mora biti unitarna ili centralizovana da bi bila funkcionalna.
Uloga međunarodne zajednice u napretku ustavne reforme je veoma osjetljiva. Samim učešćem u stvaranju Dejtonskog sporazuma međunarodna zajednica ima obavezu da pomogne pri ispravljanju onog što se smatra nedostacima Dejtona, posebno kada je riječ o evropskim integracijama BiH.
Ipak, ova obaveza se ne odnosi na nametanje ustavnih promjena od strane vanjskih aktera, već na podršku procesa reforme. Ovo je nešto što je bilo zajedničko u posljednja dva neuspjela međunarodna angažmana; tzv. aprilski paket i butmirski proces.
Neusvajanje aprilskog paketa je bila strašna greška, čije su negativne posljedice prisutne i danas. Istina, paket nije bio savršen, ali je mogao da poboljša funkcionalnost državnih institucija, ali i izglede BiH da što prije dobije status kandidata. Nešto manje od tri godine nakon ovog neuspjeha, međunarodna zajednica se ponovo angažovala u pokušaju napretka reforme, ovaj put kao zajednička američko-evropska inicijativa koja je prezentovana u Butmiru. U ovom procesu evropski i američki predstavnici identifikovali su ograničeni set reformi koje su bile od suštinskog značaja da se poboljša funkcionalnost države. Taj set reformi bio je baziran na zakjučcima Venecijanske komisije, a nacrt je urađen na osnovu amandmana koje su prethodno usaglasila većina domaćih političkih lidera u vrijeme aprilskog paketa. EU je jasno dala do znanja da bi ove reforme ili neke slične na koje bi sve strane pristale, otvorile put ka kandidatskom statusu za članstvo u EU.
Nekoliko butmirskih prijedloga bili su ključni. Jedan od njih bio je da se razjasni podjela nadležnosti između države i entiteta, tako da održavaju nadležnosti koje su već prebačene (odbrana, bezbjednost) i nadležnosti koje su podijeljene između entiteta i države (porez, sudstvo). Ova prebacivanja nadležnosti pomogla su da se BiH kvalifikuje za NATO Partnerstvo za mir i Sporazum za stabilizaciju i pridruženje sa EU, a biće i osnova za dalju integraciju u ove organizacije.
Drugi značajan prijedlog bio je da se državi da izričito ovlaštenje da pregovara sa EU o pridruženju, naravno uz koordinaciju sa entitetima. Neslaganja između entiteta i države oko toga ko bi trebalo da ima odgovornost za implementaciju zahtjeva za EU partnerstvo dovelo je do zastoja u sprovođenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Treći prijedlog se odnosio na prilagođavanje ustava obavezama koje je BiH preuzela Evropskom konvencijom za ljudska prava, a koje se odnosi na isključenje "ostalih" iz državnog Predsjedništva i Doma naroda. Nakon odluke Evropskog suda u slučaju "Sejdić- Finci", rješavanje ovog pitanja biće osnovni preduslov za kandidatski status.
Gore navedene reforme bile bi od velikog značaja, ali ni u kom smislu ne bi bile radikalne. One čuvaju strukturu Dejtona, ali bi ovu, i dalje decentralizovanu državu, učinili daleko efikasnijom posebno kada je riječ o ispunjavanju minimalnih uslova za NATO i EU članstvo.
Još jednom, Butmir je bio neuspjela prilika. Stvarni razlog neuspjeha jesu zapravo različita viđenja bh. buduće strukture od strane etničkih grupa.
Sve dok se ove podjele i razlike o fundamentalnoj političkoj strukturi ne premoste, biće veoma teško pronaći pravi kompromis o ustavnoj reformi.
Upravo zbog dubokog nepovjerenja, sve strane moraju da se saglase o nekim suštinskim principima i parametrima koji će biti osnova za buduće diskusije o reformi. Ti suštinski principi moraju da uvjere Srbe da krajnji cilj reforme nije eliminacija entiteta, ali i da uvjeri Bošnjake da će reforma dati jednu funkcionalniju i integrisanu BiH koja će ući u NATO i EU, te da se uvjere Hrvati da će se otvaranjem puta ka evropskim integracijama pozicija Hrvata poboljšati i zaustaviti njihov egzodus iz zemlje.
Ne smijemo potcijeniti poteškoće postizanja sporazuma o jednom takvom setu principa, ukoliko ih političke elite prihvate i prevaziđu ih kako bi došli do kompromisa o reformi. Upravo zbog svega ovoga, nova državna vlada ne bi trebala da ustavnu reformu uzima kao neki rani prioritet. Jer, trebaće vremena da se vrati povjerenje poljuljano još od izbora, 2006. godine. Nova koaliciona vlada bi trebala da se fokusira na ekonomiju, poboljšanje poslovne klime, te rješavanje pitanja kao što je vojna imovina.
Kada se konačno krene sa MAP što će dovesti do eventualnog NATO članstva, sve ovo će doprinijeti poboljšanju bh. bezbjednosti i političke stabilnosti, a samim time će BiH postati atraktivnija za strane investitore. Tek kad se postigne saradnja i dođe do smanjenja tenzija, politički lideri će moći, a i morati, da se okrenu ustavnoj reformi.
I konačno, bavljenje ustavnom, ali i drugim suštinskim reformama, veoma često se zna zakomplikovati dvogodišnjim izbornim ciklusom opštih i lokalnih izbora. Uz neizbježno kašnjenje u formiranju vlade, državnoj vlasti ostaje svega nekoliko mjeseci prije nego se partijski lideri počnu spremati za novi ciklus izborne kampanje, što svakako odvlači njihovu pažnju. U saradnji s Centralnom izbornom komisijom, nova vlada bi trebala da razmotri i promjenu izbornog zakona prema kojoj bi se opšti i lokalni izbori održavali u isto vrijeme, eventualnim produženjem mandata sadašnjim opštinskim zvaničnicima do 2014. godine. Ovo će političkim liderima dati period da pokušaju da iznađu kompromise za ova veoma kompleksna pitanja.