Opet ja o čika Paji! To je onaj svenacionalni tip o čijoj organizaciji nagađamo. To je onaj koji nam je maznuo jaja dok smo mi igrali nacionalno ringeringeraja; ono lice koje je ponekad krivac za sve naše nedaće, a ponekad uzor mladim naraštajima kako ne moraš ništa raditi, već samo biti na pravom mestu u pravo vreme. To je onaj što je nekad uspešan "bizmismen", nekad uspešan političar, a nekad NN lice blisko vlasti.
Elem, Vlada Republike Srpske je formirala radnu grupu i dala rok od 60 dana da se izradi nacrt zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine. Radujem se, naravno, ali želim i da pomognem podsećanjem da je takva radna grupa formirana i 2005. godine i napravljen je dokument pod imenom Nacrt zakona o prijavljivanju imovine i ispitivanju porekla imovine. Dokument je završen 28. novembra 2005. godine, a bar dva ministra u sadašnjem sazivu Vlade Republike Srpske znaju za taj tekst.
Takođe, moja malenkost je imala čast da uz kafu najavi ovaj zakon tadašnjem šefu opozicije, a današnjem premijeru Republike Srpske. Verujem da će se setiti saveta koji mi je dao da taj zakon mora biti jako dobro i stručno urađen kako u parlamentu ne bi bio unakažen i obezvređen velikim brojem amandmana.
Sada je, evo, situacija takva da se ne mora strahovati od takvih amandmana, jer premijer ima apsolutnu moć u Narodnoj skupštini Republike Srpske u smislu više nego potrebne većine da se zakon izglasa i da konačno krenemo da vraćamo imovinu koja nam se godinama otima na najdrskiji mogući način svim oblicima prevara, korupcije i malverzacija.
I tada, a i sada odgovorno tvrdim da je uzaludna svaka komisija za reviziju privatizacije, specijalno (ili paralelno) tužilaštvo ili bilo kako efikasan pravosudni sistem (na šta ćemo se načekati!) ako ne postoji zakonska osnova da se i imovina stečena kriminalnim radnjama oduzme. Većina nikad ne bude osuđena, a oni što dobiju neku minimalnu zatvorsku kaznu (koja se pretvori u uslovnu, najčešće) sedaju u svoja skupa kola, odlaze u svoje velelepne kuće i slatko se smeju svima nama.
Ovde je čak izreka `udariti nekom na obraz` krajnje smešna. Udariti nekom po džepu ili fotelji je ono na šta su osetljivi, jer da su imali obraz ne bi tako bezočno i iz očiju krali. Uostalom, davno im se pomešalo ono na čemu sede i ono u šta ih svet gleda. Da ne pominjem da bi bilo zanimljivo malo pogledati imovinsko stanje i onog ko presuđuje i onom kome se presuđuje nakon izricanja blagih ili oslobađajućih presuda!
U Italiji zakonodavstvo u borbi s organizovanim kriminalom predviđa da optuženi moraju da dokazuju da su imovinu koju poseduju stekli na legalan način. Ako to ne mogu, sva imovina se blokira, a u slučaju da se dokaže krivica, oduzima se.
U Velikoj Britaniji je u julu 2002. godine usvojen Zakon o imovini stečenoj kaznenim delom, popularno nazvan `Zakon Robina Huda`, a na snagu je stupio 1. marta 2003. godine. Već do kraja 2003. godine bogatim kriminalcima država je oduzela 54,5 miliona funti, a u narednih godinu i po 84,44 miliona funti, tako da je nakon dve godine primene stekao u evropskim okvirima reputaciju najefikasnijeg zakona u suzbijanju organizovanog kriminala. Ovaj zakon organima gonjenja daje čak pet načina za prikupljanje podataka i dokaza o imovini osumnjičenih i načina sticanja te imovine.
Organi gonjenja imaju pravo da pretraže prostorije za koje procene da bi se u njima mogla nalaziti imovina ili dokazi da je stečena nelegalno; od osumnjičenih, njihove porodice, bračnih drugova, partnera u vanbračnoj zajednici ili poslovnog partnera imaju pravo da traže da predoče dokumente o načinu sticanja imovine; istražni organi imaju pravo na potpun uvid u njihove bankovne račune i sve finansijske transakcije; banka je dužna da da i imena svih vlasnika računa koji su u bilo kakvoj vezi sa računom osumnjičenih, kao i transakcije obavljene preko njih i, peto, bankovni službenici su dužni da na zahtev istražnih organa daju podatke o svim svojim klijentima koji su zanimljivi za istragu.
Za sprovođenje ovog zakona Britanci su osnovali specijalizovanu agenciju ARA (Assets Recovery Agency), koja je ovlaštena za istraživanje, praćenje i pronalaženje imovine pribavljene kriminalnim aktivnostima. Kada se pokrene istraga, direktor ARA ima pravo da zatraži da se osumnjičenom zabrani raspolaganje imovinom za koju se osnovano sumnja da je stečena kaznenim delom. Ako osumnjičeni bude osuđen, blokirana imovina se odlukom Krunskog suda pleni i prelazi u vlasništvo države.
Direktor ARA nakon toga imenuje neutralnu osobu zaduženu za prodaju oduzete imovine, a novac od prodaje se uplaćuje na poseban račun Fonda solidarnosti. Za sprovođenje ovog zakona u Britaniji je došlo do novog oblika partnerskog odnosa između policije, poreskih i carinskih službi, nacionalne kriminalističko-obaveštajne službe i Odeljenja za teške prevare, koje je već postojalo pri Ministarstvu pravosuđa.
Ovakav sistem zahteva kod nas potpuno drugačiju profesionalnu etiku, odgovornost i saradnju kako se ovakav ili sličan zakon ne bi izrodio u svoju suprotnost, pa još više uvezao ionako uvezane kriminalce, koji se često nalaze upravo na mestima odakle bi trebalo da krene borba protiv kriminala i sprečavanja pranja novca. U Britaniji je Zakon o imovini stečenoj kaznenim delom obavezao sve zaposlene unutar finansijskog sektora, uključujući advokate, revizore i računovođe da primenjuju bezbednosne mere u borbi protiv pranja novca, te je tako proširen i krug osoba koje zbog pranja novca mogu završiti u zatvoru.
U Srbiji su Božu č