Kad sam onomad citirao jednog ozbiljnog čovjeka koji je rekao da je "posao političara da varaju, petljaju i kradu, a posao tužilaca i sudija da to sprečavaju" i da on zato "ne želi da sjedi u društvu sa sudijama i tužiocima, jer ih smatra najodgovornijim za stanje u kojem se nalazimo", nisam očekivao da će se poslije samo nekoliko mjeseci na najdirektniji način pokazati koliko je u pravu.
Naravno da je ono što pokazuje koliko je u pravu hapšenje gradonačelnika Teslića i lidera Srpske demokratske stranke Milana Miličevića pod optužbom za političku korupciju i "kupovinu" odbornika.
Naravno da svako treba da bude gonjen ako je prekršio zakon i niko ne smije da bude amnestiran od odgovornosti, kamoli bilo koji političar, ali u ovom slučaju neke stvari ozbiljno zaudaraju i potpuno opravdavaju tvrdnju da sudije, a prije svega tužioci, svoj posao ne rade kako treba.
A zato što ne rade svoj posao, ne samo da ne treba sjediti s njima, već ih ne treba pozdravljati, od njih treba okretati glavu, a kad se prolazi kraj njih, treba zapušiti nos i ponašati se kao da ste ugazili u fekalije ili narodskim jezikom - u govno.
Ne rade svoj posao kako treba zato što su prije Miličevića ili bar uporedo s njim na optuženičkoj klupi trebali da završe mnogi, mnogi drugi. Od onih koji su poharali "Šume Srpske", preko onih koji su dali desetine i stotine miliona za propale projekte i nefunkcionalne softvere, zatim onih koji su odgovorni za propast banaka u RS, onih koji su proizveli aferu "Vijadukt" i druge međunarodne arbitražne sporove koji će Srpsku koštati stotine miliona maraka i onih koji su resurse Srpske davali bjelosvjetskim oligarsima da bi danas od njih za stotine miliona otkupljivali ono što su im prije toga ustupili džaba. Ali prije svih njih, iza rešetaka bi trebalo da se nađu korumpirani tužioci i njihovi saradnici koji su selektivnom pravdom cijelo društvo doveli u stanje koje je najbolje opisao italijanski novinar i pisac Corado Alvaro riječima: "Najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno."
Ali, pošto se bojim da mi u suštini ne želimo da živimo pošteno, već želimo samo da nas ne uhvate, treba izbjeći patetiku, pogotovo zato što postoji nekoliko nepoznanica i neodgovorenih pitanja kada se radi o hapšenju predsjednika SDS-a. Pitanje nije odakle mu 400.000 maraka, zato što je privatna ambulanta njegove supruge samo za posljednje tri godine prikazala skoro pola miliona maraka dobiti, a sam Miličević je kao prvi čovjek Teslića za posljednju deceniju primio isto toliko para na ime plate. Dakle, nije pitanje odakle mu, ali jeste pitanje što će mu tolike pare u kući?! Iako nije nezakonito držati svoje pare u kući, ipak se javlja crv sumnje da je toliki keš možda trebalo da posluži za ono što mu se stavlja na teret, tj. za kupovinu "papaka". Ali taj crv sumnje i to da je keš "možda trebalo da posluži" ni približno nije dovoljan razlog za hapšenje, tako da je već u startu jasno da se iza poteza tužilaštva kriju neki drugi motivi koji su neodvojivi od politike.
O čemu se radi? Nije nepoznato da je Miličević u posljednje vrijeme bio na meti unutarstranačkih protivnika koji su mu zamjerili odluku da SDS u Narodnoj skupštini podrži veto srpske članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović. Ti unutarstranački protivnici polujavno su tvrdili da za smjenu prvog čovjeka SDS-a imaju podršku zvaničnog Beograda, koji Miličeviću zamjera verbalnu podršku studentima datu nakon velikog martovskog skupa u Beogradu. Kada se sve to uzme u obzir, kao i činjenica da je sud odbio zahtjev tužilaštva za određivanje pritvora i Miličevića pustio da se brani sa slobode, nameće se pitanje kako će se hapšenje, puštanje i sve što je rađeno proteklih dana odraziti na unutarstranačke prilike u SDS-u. Logičan zaključak je da sve ide Miličeviću u prilog i da su sazivanje vanredne sjednice Skupštine SDS-a i zahtjevi za njegovom smjenom obesmišljeni i osuđeni na neuspjeh.
To dalje znači da su njegovi oponenti doživjeli poraz, a ako su oni zaista uživali podršku zvaničnog Beograda, to znači da su poraz doživjeli i oni koji su im davali tu podršku. Uz hipotezu da se iza akcije tužilaštva kriju politički nalozi vlasti u Srpskoj i uz činjenicu da je rezultat akcije to da je ojačan Miličevićev unutarstranački status i poraženi njegovi protivnici, to onda znači da je vlast Srpske proizvela akciju u kojoj je poražen zvanični Beograd. Sa druge strane, krajnju konfuziju izaziva to što zvanični Beograd (a zna se ko se pod tim podrazumijeva), javno gaji izuzetne odnose sa zvaničnom Banjalukom (zna se i ko se pod tim podrazumijeva), tako da se postavlja opet hipotetičko pitanje s kojim motivima je zvanični Beograd aminovao rušenje Miličevića i dovođenje na njegovo mjesto nekoga iz plejade funkcionera SDS-a koji prema aktuelnoj vlasti u Srpskoj i njenom prvom čovjeku imaju mnogo rigidniji stav nego Miličević?!
Konfuzno, zar ne?! Sve dok se ne shvati da je u politici kao u ogledalu, sve je suprotno od prave slike, lijevo je desno, desno je lijevo. Pri tome je u ovom konkretnom slučaju osnovno pitanje samo to da li su tužioci korisni idioti ili samo idioti. Tačka.
P.S. Ne brani se BiH montiranim procesima protiv predsjednika Republike Srpske, ali ne brani se ni Republika Srpska montiranim procesima protiv lidera opozicije, a pogotovo protiv lidera Srpske demokratske stranke. Uz ukinuti grb i himnu, SDS je njen treći najznačajniji simbol i rušenje te stranke ili njeno pobosančenje predstavljalo bi najkrupniji korak ka potpunom urušavanju Republike Srpske. To je i Bobiju jasno. Valjda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.