Trapisti su preporodili Banjaluku! Kupili su krave i počeli proizvodnju svog čuvenog polutvrdog sira. Započeli su i brojne zanate
Supruga mi je popisala sve šta tog dana treba da kupim u marketu. I sve je išlo dobro dok nisam došao do odjeljka sa sirevima. Sav srećan, rekao sam prodavačici da mi treba 300 grama kačkavalja. Šta vam je to kačkavalj? Njen odgovor me je potpuno zbunio. Pa, kad ne znate vi, kako ću znati ja, žena mi je tako napisala.
Naravno, kući sam došao sa pogrešnim sirom. Što mi pišeš nešto što ne znam šta je, što mi nisi napisala jednostavno sir trapist?! Pravdao sam se, dok je Maja birala drugi recept za ručak. Ujedno, bio je to poziv Maji da odemo u Delibašino Selo i otkrijemo tajni recept spremanja nadaleko poznatog polutvrdog trapist sira, koji je u naše krajeve stigao kad i ovaj monaški red. Ali, krenimo redom.
Trapisti su katolički monaški red nastao reformom cistercita, a cisterciti su opet nastali reformom benediktinskog reda (1098). Reforma trapista je započeta 1664. godine, u manastiru La Trap, u Francuskoj. Otuda i odomaćeni naziv trapisti. Riječ je o strožem monaškom redu, koji smatra da samostan treba da živi od rada njegovih monaha, u ćutnji, s malo sna, uz skromnu ishranu i u molitvama. (Ora et labora, rad i molitva, njihov je moto.)
Nakon bezuspješnih pokušaja trapista da se nastane u Hrvatskoj ili Mađarskoj, gdje im vlasti nisu to odobrile, oni su uputili molbu Visokoj porti u Istanbul za njihov dolazak u Bosnu, koja je i dalje bila u sklopu Osmanskog carstva. Uticaj franjevaca u Hrvatskoj i Mađarskoj, koje su bile u okviru Habzburške monarhije, bio je dovoljno jak da spriječi dolazak drugog, moguće konkurentnog, monaškog reda, tako da sabori tih zemalja nisu dozvolili dolazak trapista. Ali Visoka porta jeste!
I onda, 21. juna 1869. godine, u Delibašinom Selu, kod Banjaluke, pojavljuje se Austrijanac duge riđe brade, po imenu Franc Faner. Zajedno sa još šestoricom svoje sabraće, u tom selu, kupili su imanje. U prvo vrijeme, dok nisu izgradili prvi samostan (1870), živjeli su u nevelikoj kolibi, koja je, prije nego što su je kupili trapisti, služila kao staja za telad. Kolibica je i dalje u samostanskom dvorištu.
Marljivim radom, ali i sposobnošću oca Fanera, iz male kolibe, vrlo brzo, nikao je samostan sa 60 soba. Ubrzo i prva crkva 1872, malo uzvodno u odnosu na današnju, ali bez zvonika, jer to turske vlasti nisu dozvoljavale. Samostan Marija Zvijezda, ili punim imenom, samostan Naše drage Gospe Marije Zvijezde, nosi ime po jednom njemačkom samostanu, koji je pomogao gradnju samostana u Delibašinom Selu. Godinama kasnije, samostan će postati opatija, koja će na svom vrhuncu imati oko 230 monaha i biti najveća trapistička opatija na svijetu. Ali po dogovoru s franjevcima, duhovnu djelatnost trapisti prepuštaju franjevcima, a oni se orijentišu na rad sa siročadi i mladima, na osnivanje škola, bavljenje zanatima. Kroz njihovu pučku (narodnu) školu prošlo je preko 5.000 dječaka iz Bosne, ali i iz drugih, okolnih zemalja. Imali su i gimnaziju, ali i visoku teološku školu.
Trapisti su preporodili Banjaluku! Kupili su krave i počeli proizvodnju svog čuvenog polutvrdog sira. Započeli su i brojne zanate. Imali su mljekaru, ciglanu, sušaru za šljive, fabriku tjestenine, pilanu, pčelinjake, štampariju... Pokrenuli su prvu parnu mašinu u Banjaluci, od koje je zasvijetlila prva sijalica u gradu 27. marta 1899, prije nego, recimo, u Zagrebu, a zatim su izgradili i prvu hidrocentralu u Bosni i Hercegovini s turbinom od 60 konjskih snaga.
Već 1910, sa turbinom od 300 konjskih snaga opskrbljivali su cijelu Banjaluku strujom. Godine 1904. izgradili su i most Svetog Bernarda, koji je sve doskora bio u funkciji, a danas je pješački most.
Današnja "Banjalučka pivara" nalazi se na mjestu i praktično nastavlja tradiciju, gdje su trapisti 1873. pokrenuli svoju pivaru, ali s različitom recepturom. Njihovo pivo prodavalo se u cijelom regionu, sve do Albanije. Praktično, sva industrija u Banjaluci do Prvog svjetskog rata, pa i između dva rata, bila je u rukama trapista.
Trapisti su pokrenuli proizvodnju piva suočeni s činjenicom da su ljudi u našim krajevima dosta pili, praktično imali problem s alkoholizmom, unoseći u sebe veoma lošu rakiju, o čemu je i sam otac Faner pisao u jednom svom pismu. U njemu Franc Faner piše da piju svi, i pravoslavci, i katolici, koji pijani prisustvuju misama, ali čak i muslimani, kojima vjera zabranjuje alkohol. Pivo trapista bilo je zdravo, a nije moglo odmah da opije.
Maja i ja u Trapiste smo stigli raspoloženi da uživamo u toj oazi mira, svega nekoliko kilometara udaljenoj od centra grada. Najprije smo obišli napuštenu i zapuštenu hidrocentralu i razočarali se našim hroničnim nemarom za vlastitim kulturnim dobrima. Zbog svog značaja, centrala bi svakako trebala da bude spomenik kulture i industrijskog razvoja. Prošetali smo potom pored pivare u kojoj se danas proizvodi čuveno nektar pivo i stigli na most sa koga se pruža čaroban pogled na smaragdnu rijeku Vrbas i samostan. Zamišljali smo prohujala vremena i monahe u njihovim karakterističnim odorama, sa kukuljicama, kako u tišini rade.
Nastavili smo putem ka samostanu, ali prije nego što smo ušli u samostansko dvorište, uz potok smo se zaputili u šumu da istražimo brojne trim-staze. Dočekala nas je svježina prirode i mreža potočića koji su se spajali u pomenuti veći potok. Svježina vode i šume nam je godila ovog vrelog junskog dana.
Uputili smo se najzad i u samostan. Od nekadašnje veličine i sjaja, ostao je samo dio. Najveći dio samostana nakon Drugog svjetskog rata je nacionalizovan i u njemu je smještena Ortopedija, ortopedska klinika. Tek manji dio, zajedno sa crkvom i grobljem i dalje pripada trapistima. Ali i to malo je mjesto nestvarnog mira i ljepote. Treba reći da su trapisti postradali i u Drugom svjetskom ratu, ali i poslije njega. Da komunističke vlasti Jugoslavije nisu imale razumijevanje za njihov rad, te da im je većina imovine konfiskovana, a da je broj monaha iz godine u godinu rapidno padao. Devedesetih godina prošlog vijeka nastavljena je kalvarija nekada najveće opatije, pa je danas cijela knjiga spala na samo dva slova. Upravo toliko, dva monaha danas su u samostanu. Radi se o rođenoj braći Tomislavu i Zvonku Topićima.
Obišli smo "kolijevku", kolibu u kojoj su bili smješteni trapisti po dolasku u Banjaluku i bili u čudu da su u tako malo prostora uspjeli organizovati svoj život. Nasuprot skromnom izgledu kolibe, crkva djeluje veličanstveno. Cijeli ovaj kompleks nastao je dvadesetih godina prošlog vijeka, kada je stari samostan pretvoren u sirotište. Crkva je jedna od najdužih u Bosni i Hercegovini. Rađena je po projektu brata Eberharda, dok je reljefe i kipove radio akademski kipar Bruno Diamant. Osam veličanstvenih reljefa predstavlja prizore iz Starog i Novog zavjeta, nalaze se na bočnim stranama centralne lađe. A reljefima je bogato ukrašena i bočna lađa, kao i sam oltar. U crkvi su i 24 kapitela na stupovima, koji predstavljaju utemeljivače cistercitskog reda, osnivača samostana oca Fanera, ali i život u samostanu, kako monaha, tako i običnih radnika. Zadivile su nas i orgulje, sa 1.700 svirala i 27 registara. Pored duhovne vrijednosti ove crkve, očigledna je i umjetnička, radi se o stvarnom remek-djelu. Zadivljeni, izgubili smo osjećaj za vrijeme. Crkva je danas i župna crkva, pošto je 1973. godine osnovana župa Marija Zvijezda i data trapistima na upravu.
Pored crkve, nalaze se i pomoćne prostorije u kojima se prodaju domaći proizvodi: vino, likeri, ali i naš pomenuti trapist sir! Njegova proizvodnja je obnovljena tek 2008. godine. Svi drugi sirevi koji danas nose naziv sir trapist samo su (loše) kopije, a samo se sir trapist Marija Zvijezda radi po originalnoj recepturi.
Ako dođete u Trapiste, a mi vas svakako pozivamo, otkrićete predivnu prirodu i nestvarni mir, saznaćete i bitan dio istorije Banjaluke, koji nekima možda i nije po volji, dok se o njemu malo zna ili se gura pod tepih. Otkrićete i neke zanimljivosti o samostanu, kao priču o tome kako su u samostan još za turskog vakta tajno stigla zvona, ali javno u zazvonila za praznik. Ili priču o kipu Gospe s djetetom, visokom 2,6 metra, koji se nije ni pomjerio, iako je bio nepričvršćen, u zemljotresima 1969. i 1981. (Iako je crkva pretrpjela znatna oštećenja, ali je ubrzo i sanirana.)
Ali recept za originalni trapist sir nećete saznati!
Tajni recept zna uvijek samo jedan od trapista i tajna se prenosi usmenim putem. I nikako se ne smije otkriti. U slučaju iznenadne smrti monaha koji čuva tajnu, po recept se odlazi u samostan u Francusku. Znači li to da ponovo treba da pozajmim firmina kola, od direktora, pa da Maja i ja lagano krenemo na naše naredno putovanje?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.