Rijetke su danas prilike u bosanskohercegovačkoj kulturnoj produkciji da neko djelo možemo smatrati zajedničkim, svima interesantnim i važnim. Smatramo da je takav slučaj pojava knjige Srednjovjekovna bosanska književnost autorice Herte Kune.
Uvažena profesorica je preko tri decenije predavala staroslavenski jezik, historiju jezika i historiju literarnog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te je se s razlogom i danas sjećaju brojne generacije njenih studenata. Ovo biografsko podsjećanje činimo radi mlađih uzrasta, budući da profesorica Kuna dugo izbiva izvan akademske javnosti.
Njen rukopis knjige je bio završen 1992. godine, dakle prije rata - i to ne spominjemo bez razloga - i iz različitih subjektivnih i objektivnih okolnosti tek sada se pojavljuje u obliku knjige zahvaljujući razumijevanju i podršci ljudi iz nevladine organizacije "Međunarodni forum Bosna" iz Sarajeva.
Postoji bosanska srednjovjekovna književnost kao literarna posebnost na isti način i u istoj mjeri, mada u različitom obimu i žanrovskoj razuđenosti, kako to postoji bilo koja druga južnoslavenska srednjovjekovna književnost - stav je koji bi na neki način sumirao ovu knjigu. Nominacija ove književnosti bosanskom u nauci je predmet dugih sporenja, budući da je korpus bosanske srednjovjekovne književnosti nerijetko svrstavan u srpsku, odnosno hrvatsku književnost.
Na osnovu lingvističkih i sociolingvističkih analiza Kuna dokazuje da ova književnost, kao i ostale južnoslavenske srednjovjekovne književnosti, raspolaže približno jednakim brojem distinktivnih osobina i ostalih karakteristika relevantnih za određivanje redakcije. Ova književnost se razvijala u posebnim društveno-političkim i specifičnim religijskim prilikama, na neki način na razmeđu dvije vladajuće crkve, rimske i bizantijske, pa prema tome i na razmeđu dva civilizacijska koncepta, te upravo zbog toga nosi karakteristike koje je odvajaju od ostalih južnoslavenskih književnosti.
Prvi kriterij koji je određivao obim istraživačkog materijala jeste njegovo porijeklo sa bosanskohercegovačkog tla, zatim njegova povezanost s definiranom pisarskom školom ovog područja, što se na temelju paleografsko-ortografskih podataka može nesumnjivo utvrditi, te njegova uklopljenost u tadašnja bosanska kulturno-politička zbivanja. Vremenski se ova književnost omeđuje padom srednjovjekovnog bosanskoga kraljevstva. Cijela pismenost, koja se uslovno po općeprihvaćenim znanstvenim kriterijima za proučavanje starih književnosti tretira kao književnost, dijeli se na religijsku i svjetovnu književnost, administrativno-pravnu pismenost i historiografiju. Cjelokupna religijska književnost je nastala u okviru Crkve bosanske.
Zbog posebnog statusa ove crkve, zbog nestajanja njenih pristaša, neobnavljanja niti prepisivanja njihovih djela, od cijelog korpusa bosanske sakralne književnosti sačuvana su 23 kodeksa, od kojih neki čak predstavljaju samo nekoliko listova, pergamenata ili papira. Većina kodeksa je napisana na pergamentu, samo tri na papiru, i svi su malog formata. Pisani su, osim dvaju glagoljskih, ćirilicom, bosanskim poluustavom i nose specifične ortografske oznake koje potječu iz staroslavenske glagoljice koja se najduže zadržala u Ohridskoj školi. Jezik kodeksa čuva predloške starih matrica. Tekstovi su uglavnom nastajali u zapadnom bosanskom području ikavskog govora. U repertoarskom smislu najveći dio kodeksa su četverojevanđelja, te u biblijskim tekstovima nema heretičkih shvatanja osim što tri kodeksa imaju heretičke glose.
Od svjetovne književnosti u Bosni toga doba prisutna je samo jedna Aleksandrida, tzv. Berlinska i potječe najvjerojatnije iz Dubrovnika. Međutim, nisu pronađena niti zabilježena posebna historiografska djela. Epigrafska književnost stećaka je najsačuvaniji i prostorno najrašireniji originalni bosanski srednjovjekovni književni produkt. Pored umjetnosti stećaka, koja se odnosila na sve stanovništvo, značajan je literarni udio i administrativno-pravne pismenosti. Tu se radi o konkretnim produktima djelatnosti bosanskih vladara, vlastele i oblasnih gospodara, a njihovi spisi se danas u najvećem broju čuvaju u Dubrovniku.
Šta danas nama znače ovi daleki i zaboravljeni spisi? Šta nam govore nijemi biljezi, kameni spavači? I pored malog broja sačuvanih spisa ova književnost pred nas danas podastire našu najraniju zajedničku kulturnu prošlost i ona čini osnov čitavog daljeg kulturnog kretanja na bosanskohercegovačkom tlu. Činjenicu da su nam jezik i pismo zajednički mi danas različitim kulturnim politikama, različitim politikama sjećanja i različitim nacionalnim memorijskim kulturama razgrađujemo i poričemo sebe.
Trudimo se da na svaki mogući način dio zajedničke prošlosti učinimo samo svojim, da je nacionaliziramo ili mitologiziramo, da iz nje istisnemo drugog i drukčijeg na način kako to poduzimamo u novom dobu. E, ova knjiga svjedoči upravo obrnuto. Ona je svjedok naše nepodijeljene kulturne, političke, religijske i državne historije.