Da li danas nekoga u RS zanima šta se dešava na tržištu kapitala? Istom onom tržištu koje je u 2006. godini i početkom 2007. godine služilo kao pokazni primjer kako treba raditi. Gurali su se tada funkcioneri i stranački prvaci na skupove koji su organizovani o toj temi, pravljeni su dnevni prilozi o vrtoglavom rastu cijena akcija i "nevjerovatnoj privredi".
Tih dana je bilo "in" biti investicioni menadžer, brokerske kuće su nicale kao pečurke poslije kiše, a u izlozima trafika "naučne" knjige o tome kako pobijediti kladionicu ili osvojiti na lotu zamijenile su one o tome kako zaraditi bogatstvo na berzi.
Tako je i sve krenulo. Započela je berzanska groznica. Potkovani znanjem o berzi iz loših američkih filmova i petparačke literature ljudi su posegnuli za svojim slamaricama, izvadili ono nešto para što su čuvali za crne dane kako bi za samo mjesec dana uduplali to svoje malo bogatstvo. Rezon je bio jednostavan, kad su akcije pokupovali Slovenci, Hrvati i naši pronicljivi biznismeni, zašto i ja ne bih bio dio te priče.
Kada se sve zavrtjelo piramida je počela da raste, slamarice su se ispraznile, a pohlepni ulagači, koji su berzu doživljavali kao svojevrsnu kladionicu na kojoj ne mogu nikako da izgube, čak su posegnuli za dizanjem kredita iz linija koje su banke osmislile specijalno za tu namjenu.
I, naravno, desilo se ono što je bilo neizbježno, balon koji je duvan morao je pući i piramida se jednostavno urušila. Cijene akcija fondova i preduzeća su strmoglavo pale, a od krhotina piramide okrenuli su leđa oni koji su do tada hvalili njenu izgradnju govoreći da je to simbol napretka.
I šta sada imamo. Tržište kapitala, na kojem cijene akcija preduzeća (osim nekoliko izuzetaka) streme ka nuli, investitore i regulatore koji su postali neprijatelji i razgovaraju samo preko advokata ili u sudnicama, institucije koje kao da su poodavno digle ruke od svega.
Da su institucije digle ruke od svega govori to da Komisija za hartije od vrijednosti RS radi u tehničkom mandatu od oktobra prošle godine, jer se ne može ili ne želi naći zamjena postojećoj garnituri ljudi.
Ista ta Komisija čiji rad jedni hvale, a drugi osporavaju, tokom svog mandata pokušavala je da održi red na tržištu, ali u tom poslu često nije bila dosljedna, što je svakako kompromituje, pa ma koliko te poslove radila iz najboljih namjera. Dovoljno je podsjetiti samo na davanje dozvole na smanjenje kapitala, bez ranije izvršene procjene Rafineriji nafte u Brodu, dok banjalučkoj "Mljekari" i "Birču" to nije dozvoljeno. Objektivno gledano, o tim odlukama bi se dalo polemisati i vjerovatno bi se možda i našla ekonomska opravdanost. Međutim, zadatak Komisije nije da vodi računa o ekonomiji već da svi učesnici budu ravnopravni na tržištu koji oni uređuju. Takođe im se može zamjeriti što nisu smogli dovoljno snage da se na vrijeme i do kraja obračunaju sa fondovima, tačnije njihovim upravljačkim društvima u kojima su pojedinci zarađivali cifre od kojih se običnim građanima vjerovatno zavrti u glavi.
Kad smo već kod tih fondova, interesantno je pozabaviti se malo i njihovim radom. Koja je uopšte njihova funkcija? Konceptom privatizacije društva su trebalo da upravljaju akcijama koje su im povjerili građani kroz vaučerski model privatizacije. Postavlja se pitanje šta to u stvari daje finansijsku snagu i zašto bi neko danas ulagao u fondove ako zna da od svog postojanja nisu isplaćivali dividende, (čak i u zlatnoj eri berze). Zašto bi neko imao interes da, na primjer, kupi pet odsto nekog fonda i ubire dividendu koju bi valjda taj fond trebalo da ostvaruje preko svojih akcija koje ima u zdravim preduzećima.
S druge strane, neki od fondova su bili vrlo aktivni kada je nekom "gimnastikom" trebalo da bude omogućeno nekom privatniku da na lak način dođe do firme sa atraktivnom lokacijom, a da potom zabije glavu u pijesak i ćuti kad taj privatnik počne da uništava preduzeće, pa time i vlasništvo samog fonda.
Naravno, tu još veću odgovornost od privatnih snose državni fondovi, tačnije, Fond PIO koji je u svakom preduzeću imao 10 odsto akcija i Fond za restituciju RS sa svojih pet odsto. Da je postojala stručnost i želja u tim fondovima da se uključe u aktivan rad na trgovanju akcijama, danas penzioni fond ne bi razmišljao kako da namakne pare za penziju, već bi bio u poziciji, kako neko u šali reče, da planira kako da preuzme neki klub iz engleske Premijer lige.
Koliko apsurda postoji u čitavom mozaiku koji se zove tržište kapitala, može se videti i na primjeru Centralnog registra hartija od vrijednosti. Tijelo prvenstveno namijenjeno za registraciju i čuvanje podataka o hartijama od vrijednosti i njihovim vlasnicima i svim transakcijama započelo je s gradnjom velelepne zgrade u najužem centru Banjaluke. Zar u 21. vijeku za njihov rad nije potrebna samo soba za server na kojem bi se čuvali podaci i nekoliko kancelarija za službenike i tehničko osoblje. Međutim, očigledno da u ovom registru misle drugačije pa su sebi stvorili veliki komfor, dok je Banjalučka berza sprčena u nekoliko kancelarija, iako ta berza posjeduje četvrtinu vlasništva Centralnog registra.
Ali neka, neka grade kad imaju. Međutim, zašto država, koja ima samo trećinu vlasništva nad Centralnim registrom, koji je očigledno pun para, donosi Zakon o privrednim društvima po kojem preduzeća Centralnom registru moraju da plaćaju vođenje knjiga akcionara bez obzira da li je u firmama, između akcionarskih skupština, bilo izmjena vlasničke strukture. Tako umjesto da se rastereti privreda zbog nečije zgrade se dodatno opterećuje.
I, naravno, kada je slika cjelokupnog tržišta kapitala takva kakva jeste pitanje je da li postoji izlaz iz blata u kojem se zaglibilo. Ključeve rješenja u svojim rukama svakako drže Vlada RS, institucije na tržištu kapitala i investitori. Potrebno je samo da svi akteri sjednu za jedan sto i iskreno kažu gdje zapinje i šta nevalja. Izmijeniti zakone ako je potrebno, onemogućiti pravilnicima bahato bogaćenje povlaštenih pojedinaca i dosljedno primjenjivati zakone. Naravno, kako sada stvari stoje to je čista utopija, ali šta nam drugo ostaje nego da se nadamo da će tržište početi da funkcioniše na zdravim osnovama.