Stjepan (Stefan) Tomašević, rođen 1438. godine, posljednji je bosanski kralj i posljednji srpski despot.
Vladar vezan za dvije države, ali vladar tragične sudbine. Njegovu vladavinu u ovim zemljama prekinula su osmanska osvajanja. Bio je sin kralja Stjepana Tomaša i Vojače, koja je bila pripadnica Crkve bosanske. Pošto papi Eugenu IV nije bilo po volji da jedan katolički vladar bude oženjen ženom koja nije njegovog ranga, poslije Vojače, Tomaš se oženio Katarinom Kosačom, pa tako ona postaje bosanskom kraljicom i Stjepanovom maćehom.
Prvog aprila 1459, dvadesetjednogodišnji Stjepan Tomašević, na osnovu sklopljenog dogovora, oženio se dvanaestogodišnjom princezom Jelenom Branković, kćerkom tada već pokojnog srpskog despota Lazara Brankovića, te je na taj način postao srpski despot. Nažalost, turska osvajanja su nastavljena i Srpska despotovina padom Smedereva, praktično bez borbe, 21. juna iste godine, definitivno potpada pod osmansko carstvo. Stjepan i Jelena spas nalaze u Bosni, na dvoru Stjepanovog oca.
Dvije godine kasnije, umire Stjepan Tomaš, a tron preuzima njegov sin. Kruna je stigla od pape, time i zvanično priznanje, pa je mladi kralj zvanično sjeo na tron 10. jula 1461. godine.
Bila su to teška vremena. Osmansko carstvo bilo je na vrhuncu, u naletu, a kralj je tražio zaštitu i od Ugara i od Mletaka. Mnogima je plaćao danak, ali prave zaštite nije bilo. U proljeće 1463, velika vojska Mehmeda II Osvajača krenula je na Bosnu. Stjepan je napustio kraljevsku rezidenciju u Bobovcu i krenuo najprije prema Jajcu, a onda i prema Ključu. Tu je na prevaru i pod lažnim garancijama zarobljen i doveden u Jajce. Najprije je natjeran da potpiše predaju svih preostalih bosanskih utvrđenih gradova, a onda su mu ranije date garancije proglašene nevažećim i kralj Stjepan Tomašević mučki je pogubljen oko 25. maja 1463. godine, čime prestaje samostalnost bosanske države. Zemni ostaci ovog nesretnog vladara nalaze se u franjevačkom samostanu u Jajcu i mjesto su hodočašća kako nekada, tako i u naše vrijeme.
Brojne su legende, ali i pitanja vezani za posljednjeg bosanskog kralja. Da li su on i kraljica Jelena imali djecu? Jelena jeste bila premlada za porod, ali po nekim legendama, imali su dvoje djece. Šta se desilo sa njima? Ali, i mene je mučilo jedno pitanje, gdje je nestala vladarska kruna? Da li ju je možda neki plemić ili neki obični vjerni sluga odnio i možda sakrio u nekoj od ondašnjih tvrđava?
Moja supruga Maja i ja odlučili smo obići tvrđave na Vrbasu i potražiti odgovore na neka od ovih pitanja.
Banjalučki Kastel posljednja je u nizu tvrđava na smaragdnoj rijeci. Po nekim nalazima, upravo ovdje se nalazilo rimsko kasnoantičko naselje Kastra (Catra), u sklopu kog je bio i vojni logor. Ipak, sama tvrđava, ova koju mi poznajemo, nastala je nakon što je Ferhat-paša Sokolović osnovao Donji Šeher, grad oko Ferhadije, u šesnaestom vijeku, a na mjestu Kastela izgradio tophanu (arsenal), koja će kasnije (1595-1603) biti pretvorena u tvrđavu (Novi Grad).
Dakle, Kastel nije postojao u vrijeme Bosanskog kraljevstva, ali zato jeste druga banjalučka tvrđava o kojoj danas gotovo niko u ovom gradu i ne zna da je postojala. Riječ je o Vrbaškom Gradu, tvrđavi koja se nalazila na lijevoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru, na uzvisini kod ušća rijeke Suturlije u Vrbas. Čuveni Evlija Čelebija spominje da su se zidine ove tvrđave spuštale sa brda sve do samog Vrbasa. Pouzdano se zna da tvrđava nije postojala poslije 1737, a njeni ostaci bili su vidljivi još u vrijeme poznatog istoričara Hamdije Kreševljakovića (1888-1957). Iako je i ona privremeno pala pod Turke padom Bosne 1463, Matija Korvin je ubrzo potisnuo Turke iz ovih krajeva, tako da je Vrbaški Grad konačno pao pod Osmanlije tek nakon Mohačke bitke, krajem 1527, ili početkom naredne godine.
Prošli smo kolima preko mosta na Suturliji, i pogledom na uzvišenje uzaludno tražili bilo kakav znak postojanja nekada druge po veličini i snazi utvrde na Vrbasu.
U Tijesnom, Maja se uvijek oduševi veličanstvenom, koliko god i surovom, prirodom. Kanjon Tijesno idealan je za ljubitelje raftinga, pa i ne čudi da je bio domaćin i svjetskih prvenstava u ovom sportu, u kome su se i naši takmičari, upravo ovdje okitili najsjajnijim odličjima.
Rekavice su bile naša sljedeća stanica. U Vrbasu, upravo ovdje, na najdubljem mjestu, na dubini od oko 11 metara pronađen je, 2019. godine, sada već čuveni mač u kamenu. Pronašli su ga ronioci, koji su kasnije, u jednoj veoma složenoj akciji, mač bezbjedno, sa komadom stijene, izvadili sa dna Vrbasa. Mač je konzerviran, u dosta dobrom je stanju, iako je star oko 600 godina (XIV ili XV st.) i iako je toliko vremena proveo u vodi. Radi se o veoma rijetkom primjerku bastardnog, jednoiporučnog mača, po mojim saznanjima, samo još jedan takav je svojevremeno nađen kod Bihaća. Danas se mač u posebnim uslovima čuva u Muzeju Republike Srpske u Banjaluci. Koji plemić ili vladar je bio vlasnik tog starog oružja i zašto je mač bačen u vodu, još je jedno od brojnih pitanja.
Skrenuli smo sa magistralnog puta, na mjestu gdje nas putokaz usmjerava prema Zvečaju. Mještanka, gospođa iz obližnje kuće, rekla nam je da kola možemo ostaviti tu, kod nje i da možemo pješke nastaviti stazom. Ali, da nam ona to ne preporučuje, jer staza i sama tvrđava, zarasli su u visoku travu i šiblje, te prijeti opasnost od zmija. Rekla nam je da je svojevremeno tu nešto i bilo počišćeno, postavljene i neke dvije drvene kućice, ali da je ponovo sve zapušteno.
Ova tvrđava pominje se prvi put 1404, kao posjed velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića i predstavlja još jednu od utvrda na putu ka Jajcu i dalje centralnoj Bosni. Kasnije tvrđava postaje kraljevski posjed u kom stoluje kralj Stjepan Ostojić (1419-1422). Nekada je to bila prostrana tvrđava, ali danas je malo toga ostalo od njenog nekadašnjeg sjaja. Osjetih nelagodu u želucu. Dok drugi grade Diznilende i izmišljaju istoriju, pa čak i kod nas imamo primjere navodnih etno-sela, koja su nerijetko čist kičeraj, dotle bagatelišemo istinsko bogatstvo i vlastitu istoriju.
Nastavili smo put dalje, magistralom. Vrlo brzo, sa lijeve strane puta, na poljani sve do Vrbasa, zacrvenilo se bajkovito polje makova, kao kakva slika starih majstora slikarstva. Morali smo stati i fotografijama zabilježiti predivan trenutak.
Krupa na Vrbasu smještena je na tek malo više od 25 kilometara od Banjaluke, na magistralnom putu koji vodi dalje ka Jajcu (ili Mrkonjić Gradu). Radi se o mjestu izuzetne ljepote. Ako pripazite dok vozite, putokaz će vas na vrijeme usmjeriti desno, ka slapovima rječice Krupe i crkvi brvnari iz, kako se vjeruje, 18. vijeka, u selu Tovilovići. Ipak, ovom prilikom nismo imali dovoljno vremena za obilazak ove crkvice, jednu od tri sačuvane crkve brvnare na teritoriji grada Banjaluke, a za koju su vezane i brojne interesantne legende. Zato smo na kilometar puta skenuli lijevo i strmom ulicom došli do parkinga uz same slapove.
Dočekali su nas svježina vode i veličanstven pogled i huk slapova. Voda nadolazi, čini se, sa svih strana i presipa se preko stijena i kamenja. Uz biserno čistu rijeku načičkani su i brojni mlinovi, a može se kupiti i brašno samljeveno na tradicionalan način, ispod vodeničnog kamena.
Po podacima do kojih sam došao, Krupa je nastala od rijeke Ponor. Ponor izvire ispod planine Dimitor, a ponire na obodu Podrašničkog polja, u opštini Mrkonjić Grad.
Od prvog mosta, na samim slapovima, imate stazu sa desne obale Krupe, koja vodi kroz šumicu, uz priličan uspon. Nakon oko jednog kilometra, već prilično zajapureni, izaći ćete iz šume na čistinu i ugledati veličanstveno zdanje Manastira Krupa, sa Crkvom Svetog proroka Ilije.
Prvi pomen ovog manastira je iz 13. stoljeća, kada se pominje kao Manastir Vrbas. Po nekim predanjima radi se o ranom trinaestom vijeku i vremenu Svetog Save i njegovog oca Stefana Nemanje, koji se, po predanju, smatraju osnivačima manastira. Manastir je tokom 14 i 15. stoljeća služio za potrebe plemstva i vojske iz utvrde Greben, čiji ostaci su vidljivi sa platoa manastira i do njih je moguće stići pješke uz dosta napora, jer je potrebno još oko 2,5 km pješačenja uz veliku strminu. Greben je bila utvrda koja je, kao i sve ostale tvrđave na Vrbasu, čuvala put i prilaz samom Jajcu, Jajačkoj banovini i dalje, srednjoj Bosni. Najstariji pomen grada Greben datira iz 1192. godine, a podijelio je sudbinu kao i ostali gradovi na Vrbasu.
Manastir Krupa opustio je nakon pada Jajačke banovine pod Tursku 1528. Od pada Jajačke banovine, pa sve do obnove manastira u 19. vijeku, imamo tek jedan njegov pomen u pisanim dokumentu, a radi se o neimenovanom austrijskom obavještajcu, koji je prikupljajući podatke o Bosanskoj Krajini, napisao da se uz selo Krupu i istoimeni potok, nalazi zapustjeli pravoslavni manastir.
Uz dozvolu austrougarskih vlasti, manastir je doživio obnovu 1889. godine, zalaganjem mitropolita Save Kosanovića. Tada je dozidan i zvonik. Nažalost, crkva je u Drugom svjetskom ratu spaljena, da bi šezdesetih godina prošlog vijeka ponovo bila obnovljena zaslugom sveštenika Mileta Aničića. Sve do 1987, manastirska crkva je služila kao parohijska crkva, a upravo te godine počela je generalna obnova manastirskog kompleksa, koja traje do danas, a sam manastir je pod zaštitom države. Od relikvija, u manastiru se čuvaju čestice moštiju slijepe svetice Svete Majke Matrone, ruske svetiteljke, pa manastir posjećuju mnogobrojni hodočasnici, neki od njih u nadi da će im ona pomoći da prebrode svoju bolest.
Nastavili smo našu avanturu. Sljedeća stanica je tvrđava Bočac. Samo naselje Bočac nalazi se na teritoriji grada Banjaluka, dok je utvrda u opštini Mrkonjić Grad, u ataru sela Dabrac. Izgrađena je početkom petnaestog vijeka, a pominje se u povelji iz 1448. Utvrda je u solidnom stanju, nalazi se na krševitom uzvišenju i djeluje pomalo mračno, ekspresivno, rekao bih zastrašujuće. Očigledan je uticaj gotike u njenoj gradnji. (Gotska umjetnost u arhitekturi očigledna je i kod stare crkve u Podmilačju, ali o tome malo kasnije.) I ovdje se nismo mogli sasvim uspeti do tvrđave, jer je ograđena žicom i bez prave opreme nemoguće je doći do nje. Iako je u mnogo boljem stanju od Greben grada i Zvečaja, i nju je potrebno očistiti od orunjenog kamenja i rastinja, a potom i uraditi konzervatorske radove.
Ne manje važno, još nekoliko stotina metara dalje, u Dabracu je vjerovatno ponajljepši pogled na kanjon Vrbasa i akumulaciju, a veličanstveni prizor Maju je podsjetio na Boku Kotorsku, a mene na pogled na meandru Zapadne Morave sa vidikovca na Kablaru. Pored nas, u predivnom pogledu uživali su i gosti iz Zagreba, koji su se takođe zaustavili zadivljeni ljepotom kanjona Vrbasa.
Vama svakako preporučujemo jajačku tvrđavu, koja dominira nad gradom i čije zidine se spuštaju na sve strane. Mame da se istraže i katakombe Hrvoja Vukčića, kao i brojne kule. Tu je toranj Svetog Luke i ruševina Crkve Svete Katarine, koju je na nekadašnjem hramu Crkve bosanske izgradila kraljica Katarina (Kosača). Crkva je porušena poslije 1527. godine. Uz tvrđavu vrijedi posjetiti i muzeje, a naravno i Muzej AVNOJA, koji čuva duh i miris jedne moćne i lijepe, bajkovite zemlje. U Jajcu je i slučajno iskopano svetilište Mitre, koje je sa istoka (Persije) doneseno u tadašnju Rimsku imperiju i u to vrijeme postalo popularno u svim provincijama. Još mnogo toga je u ovom gradu što treba obići i istražiti. Posebno i franjevački samostan u kome su smiraj našli zemni ostaci posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.
A, šta je bilo sa njegovom krunom? Neka pitanja i dalje ostaju bez odgovora, tajne nedokučene. Ali ono što je sigurno, to je da su veličanstvena priroda u dolini Vrbasa, ogromno kulturnoistorijsko blago i posebna mjesta duhovnosti, dragulji u toj kruni, koje moramo naučiti mnogo više da cijenimo i o njima brinemo. Jer to je naše biće, istorija svih nas, pa ako hoćete, i ogroman turistički potencijal, još nedovoljno iskorišten.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
