Od kada je svijeta, vijeka i ćevapa, u Bosni i Hercegovini postoji jedan veliki spor o tome čiji ćevap je najbolji: sarajevski, banjalučki ili travnički? U zemlji u kojoj je i previše sporova i osporavanja Maja i ja odlučili smo barem taj jedan spor da razriješimo.
U nedjelju, 11. maja ove godine, zaputili smo se u vezirski grad podno Vlašića, u našu malu misiju. (Na stranu to da nam je bila godišnjica braka i da se Maja ranije, kada smo prolazili kroz Travnik, oduševila starom tvrđavom i mogućnošću da se u ovom gradu obiđe i rodna kuća Ive Andrića.)
Dočekao nas je još uspavan, ali čist i umiven Travnik. Od autobuske stanice vrlo brzo smo izbili na Trg grada Lajpciga. Neveliki, ali lijepo osmišljen i simpatično realizovan trg, sa fontanom i klupama svjedoči o saradnji ova dva grada, koja zvanično traje 22 godine, dok suštinski i punih 28 godina. U početku ta saradnja je bila humanitarnog karaktera, dok je vremenom prerasla u partnerstvo i saradnju u svim oblastima života. Saznali smo da u Lajpcigu, čije ime Lajpcig (Lipice) govori o slavenskoj prošlosti ovog grada, postoji ulica duga preko dva kilometra, a koja nosi ime Travnička ulica.
Već sa ovog trga vide se dva turbeta kojima smo se uputili. Turbe Abdulah-paše Muhsinovića i Hafiz Ali Dželaludin-paše i turbe Perišan Mustafa-paše. Ova dva turbeta pod zajedničkim nazivom Turbeta pod lipom proglašena su za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Abdulah-paša bio je jedno vrijeme i veliki vezir, drugi čovjek carstva, a za namjesnika Bosne postavljan je čak četiri puta, i na tom mjestu, sa prekidima, bio je od 1720. pa do 1749, kada je i umro. Hafiz Ali Dželaludin-paša važio je za najstrožeg i najenergičnijeg namjesnika od 1819. do 1822. U istom ovom turbetu, koji čine stubovi sa lukovima na kojima leži kupola, a koje je nastalo neposredno po Muhsinovićevoj smrti, nalazi se i sarkofag sa nišanima nepoznate djevojke Fatime. Ko je bila ona teško da ćemo ikad saznati, tek možemo pustiti mašti na volju i pjevati pjesme i pisati priče o ovoj nesretnoj djevojci. Ovaj sarkofag nalazio se ranije između dva turbeta, ali je kasnije prebačen u turbe dvojice vezira.
Drugo turbe je turbe Perišan Mustafa-paše. On je postavljen za bosanskog valiju 1796. i na tom položaju ostao je do smrti 1799. Upravo je on 1797. na prostoru između dva turbeta izgradio česmu. Česma je nepotrebno porušena 1955, da bi sredstvima Travničana bila rekonstruisana 1976. i postavljena na gotovo identično mjesto.
Tokom ofanzive Eugena Savojskog, kada je on sa svojim trupama duboko prodro u Bosnu, razoreno je i spaljeno i Sarajevo, pa je Visoka porta odlučila da se vezirska stolica premjesti u strateški pogodnije područje. Tako Travnik koji se nalazi u srcu Bosne postaje bosanskom prijestonicom od 1669. pa sve do 1851. godine, kada Omer-paša Latas vezirsku stolicu nosi ponovo u Sarajevo. To je ujedno i najduži period kada je neki grad bio bosanska prijestonica.
Kao rezidentno mjesto bosanskih vezira, u Travniku je 1749. godine izgrađen Konak. Mandat vezira nije trajao dugo, pa je za 143 godine, koliko je Travnik bio sjedište pašaluka, u njemu stolovalo čak 90 vezira, od kojih je 77 upravo u Konaku imalo svoju rezidenciju. Neki od vezira bili su i bosanskog porijekla. Konak je imao veliko dvorište sa kapijom, kod koje je Mehmed-paša Kukavica podigao kamenu sahat-kulu i džamiju, koji se tu i danas nalaze. Nažalost, Konaka odavno nema, on je nasilno porušen 1950. godine.
To nas ipak nije spriječilo da se od Turbeta pod lipom spustimo pored pomenutih džamije i sahat-kule do parkića u kom je spomenik borcima NOB-a, kao još jedan od svjedočanstava burne prošlosti Bosne i Hercegovine, a zatim i do restorana "Konak bečka kafana", koji je na lokaciji nekadašnjeg Konaka, i u miru, uz svježinu Lašve, popijemo kafu. O Konaku su pisali mnogi, ali svakako najveći doprinos dao je Ivo Andrić u svom čuvenom romanu "Travnička hronika". U svojim mislima maštali smo o prošlim, slavnim vremenima Travnika, špijuniranju i dvorskim spletkama, zabranjenim ljubavima i intrigama.
Sljedeća naša stanica, rekli bismo logično, bila je rodna kuća Ive Andrića. Zato smo se nakon predaha došetali do Crkve Ivana Krstitelja, u kojoj je i kršten budući nobelovac, a potom Bosanskom ulicom, travničkim korzoom, spustili do voza "ćire", koji se i danas ponosno kočoperi kao jedna turistička atrakcija, pred zgradom Zavičajnog muzeja. Tu smo smotali u prvu lijevu bočnu ulicu, a onda odmah i desno u narednu i ubrzo se našli pred ogromnom šaljivom figurom slona iz poznate Andrićeve pripovijetke "Priča o vezirovom slonu".
Iza našeg slona mamila nas je predivna kuća - Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića. Ovdje je u mahali Zenjak 1892. godine rođen naš nobelovac, ali je veoma kratko tu i živio, jer ga je majka već 1894. odvela svojoj zaovi u Višegrad. Kuća je rekonstruisana 1974. i kao depandans Muzeja otvorena godinu dana prije smrti velikog pisca. Za nekoga ko i sam piše ovo mjesto zrači posebnom energijom, pa smo zaista dosta vremena Maja i ja proveli razgledajući brojne fotografije, kao i predmete, a posebno prva izdanja najznačajnijih Andrićevih knjiga. Tu, u dječjoj sobi, je i kopija izvoda iz knjige krštenih, u kojem se vidi da je ovaj velikan književnosti rođen kao Ivan Andrić, od roditelja Hrvata, oca Antuna, koji je umro u Banjaluci kada je Ivo imao četiri godine, i majke Katarine. Kršten je kao katolik, a po vlastitoj želji i opredjeljenju je Srbin i srpski pisac. U stvari je jedan od značajnijih književnika Bosne i Hercegovine i jugoslovenske književnosti, ako ne i najznačajniji. I još nešto bih ovdje pomenuo: kao što mnogi misle da je na čuvenoj jugoslovenskoj novčanici od deset dinara, staroj hiljadarki, rudar Alija Sirotanović, a nije, već je livac iz Zenice Arif Heralić, tako ni Andrić 1961. nije dobio Nobelovu nagradu za roman "Na Drini ćuprija", već za "kompletno djelo o istoriji jednog naroda" s romanom "Na Drini ćuprija" (1945) kao vrhuncem tog djela. I još nešto - Ivo nije jedini nobelovac rođen u Bosni i Hercegovini, tu je i hemičar Vladimir Prelog, ali jednom drugom prilikom ćemo pisati i o njemu.
Našu potragu po Travniku nastavili smo po Travničkoj tvrđavi. Blizu dva sata, nakon petnaestominutnog, donekle i napornog uspona uz stjenoviti obronak Vlašića, uživali smo u veličanstvenom pogledu s ovog zdanja i istraživanju svakog kutka utvrde. Travnička tvrđava ili Stari grad u Travniku spada u najočuvanije srednjovjekovne utvrđene objekte u našoj zemlji i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Sa istočne strane tvrđave je izvor Plave vode, a sa zapadne teče potok Hendek. Svaki period ostavio je svoje trgove na utvrdi, a više puta Travnička tvrđava mijenjala je naziv, od, vjeruje se, ilirskog naziva Garbun do Travnik, po bosanskom kraljevskom porezniku na travarinu (porez na ispašu stoke). Tvrđava se danas najčešće naziva Stari grad.
Teško smo se odvojili od bajkovite tvrđave u kojoj smo zamišljali vitezove i princeze, a vjeruje se da je tvrđavu podigao kralj Tvrtko II Kotromanić ili kralj Stjepan Dabiša.
Dobro izmoreni i izgladnjeli spustili smo se do čuvene Šarene džamije, Sulejmanije. Džamiju je podigao Sulejman-paša Skopljak 1815, nakon što je starija džamija na tom mjestu izgorjela u požaru. Ispod cijele džamije je kameni bezistan sa brojnim dućanima, oko kojih se vrzmalo nekoliko grupa turista iz Turske i drugih zemalja.
Na red je došla i degustacija travničkih ćevapa u najpoznatijoj travničkoj ćevabdžinici "Hari". U Travniku je veliki broj ćevabdžinica, ali broj gostiju kod Harija vjerovatno prevazilazi sve druge zajedno. Ovaj lokal hvali se i najvećom porcijom ćevapa od 2.160 komada, napravljenom na prvi dan proljeća 2019. (kasnije je taj rekord za Ginisa oboren u drugim mjestima BiH). Kako god, ćevapi su nam se istopili u ustima.
Na kraju, prepuni utisaka, napravili smo još jedan krug korzoom, da bismo još malo udahnuli Travnika, a onda smo se uputili na autobusku stanicu i krenuli nazad za Banjaluku.
A koji su ćevapi najbolji? Dilema i sporovi oko ovog pitanja ostaju i dalje. Rekli bismo da je to vječno pitanje koje će nas pratiti i tu nam čak ni visoki predstavnik, bio on nadležan ili ne, nikako ne može pomoći. Ipak je ovo isključivo naše unutrašnje pitanje... Možda je ipak najbolji onaj ćevap koji vam se nađe u tanjiru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
