Važne stvari uvijek saopštavam ujutro uz kafu. Onda Žmu obično kaže, ni kafu nisam popio, zapamti šta si htjela i sve mi to reci kasnije. Poslije kafe. Pa pričekam.
Probala sam ja pričati i prije kafe, ali ne vrijedi. Reaguje tek kad popije svoj espreso i onda čujem: "Jesi ti meni nešto pričala jutros? Hajde reci ponovo, ničega se ne sjećam!"
To jutro, poslije kafe sam rekla, idemo u Opatiju. Što tamo? Šta fali? To je samo za stare parove. Ma daj? Pa ti uvijek kažeš da smo mi stari. E pa nismo baš toliko. Samo da znaš da idemo, rezervisala sam već. Tamo bar neću u maju u čarapama spavati. Jer ovo proljeće je tako mat. Nigdje sjaja.
Nego, jesmo li mi stvarno stari? Nismo, nismo, šalio sam se. Pogotovo ti, svaki dan si sve mlađa. Ma jel' se on to sprda sa mnom? Tačno sam mu trebala reći prije kafe ovaj put, pa poslije nek se čudi što ja čekam spakovana, a on ne zna ni da se negdje ide.
Da vidimo onda ko se prvi spremio!
Opatija mi je posebna. Čak sam i zaboravila koliko. Prošlog septembra vraćajući se sa prijateljicama iz Istre, Gđa M. je vozeći nas u svom slatkom tirkiznom autiću rekla: "Djevojke, sad u povratku, kafa u Opatiji, samo da znate." Pun pogodak je to bio.
Kakav flešbek! Cijelo djetinjstvo me je obgrlilo odjednom. Ni sanjala nisam da će izazvati takvu emociju. Prijateljice nisam ni čula šta pričaju. Opatija i ja smo nadoknađivale decenije neviđanja.
Nego, gdje sam ono stala? Ah da, kod kafe. Da nastavim. Od kafe.
Kafu pijem na prazan stomak uvijek. I znam da to ne valja, ali volim, šta bih ja sada. Zato doručak nikada ne propustim.
Godinama uopšte nisam jela ujutro. Ali sve se mijenja, srećom. Ne bi valjalo da svi ostanemo isti na istim mjestima i ponašamo se zauvijek isto kao u nekom voštanom muzeju života.
Doduše, uvijek isto doručkujem. Puter, svježe tostiran hljeb, mladi sir, ponekad jaja i još neku voćku ili povrće, a možda i prženice i palačinke sa sirom, zavisi od inspiracije. Osim u Opatiji.
Molim? Kakve veze ima Opatija sa doručkom? Itekako ima.
Dok smo bile male, sestra i ja, često smo ljetovale sa roditeljima u Opatiji. Meni je bilo divno, moja sestra kaže da ima traume. Kakvu traumu može izazvati Opatija koja je kao svilena starinska bombona, šarena, slatka i sjajna? Sad ćete čuti, pa sami procijenite kakvo je to ona traumatično djetinjstvo imala.
Kao i uvijek bili smo u najstarijem hotelu u Opatiji, a čini mi se i na jadranskoj obali, da ne govorim imena sad. Gugl zna sve, pa guglajte.
Dakle, prošli vijek je. Tu smo već nekoliko dana. Mama, tata, sestra i ja.
Danima moja sestra plačući trči prema nama i jedva uspije, brišući suze, da izusti kako joj je neko rekao nešto grozno. Groznoooo….
Jedno jutro, prođemo svi zajedno pored pijaniste u foajeu koji se nasmije ugledavši je i pjevajući pozdravi: "Dobro jutro, bela sinjorinica!" Sestra se okrene prema nama i počne da plače uz uzvik: "Evo on, on mi to stalno govori." Mi smo se toliko svi smijali dok je ona u čudu brisala suze. A onda smo joj objasnili.
Nego kao što rekoh nismo doručkovale nekada. U stvari sestra i ja skoro ništa nismo jele. Bile smo ko gliste. Tanke, mršave i neprekidno smo skakale. Više smo bile u zraku nego na zemlji. I fizički i psihički.
Zašto vam sve ovo pričam jer se na nama vidi da to što nismo jele u djetinjstvu nikakve posljedice nije ostavilo? Zato što opatijska drama moje sestre ima i drugi čin.
Gospođica kao što rekoh nije htjela da jede uopšte, pa joj je pijanista nakon što su izgladili nesporazum, svirao ujutro pjesmicu "Zeko i potočić" da bi doručkovala. A onda ona nije mogla da doručkuje od siline plača jer je tugovala za zekom iz pjesmice. Šta da vam kažem? Ja sam malo starija, pa sam ponešto jela i bez klavirskog koncerta. Pijanista se odmah prebacio na veseliji repertoar. Ali ona i dalje nije ništa jela, samo nije više plakala.
A ja bih se mogla zakleti da sam tada na doručku vidjela i Herkula Poaroa kako u bijelom lanenom odijelu kucka kašičicom po ljusci jajeta. Jer to je taj vajb.
Ne razmišljam o prošlosti kao o stvarima koje mi nedostaju, nego sada radim ono što će me razveseliti. Znači idemo u Opatiju!
Ali zbog sve te slatkoće uspomena, moj doručak u Opatiji izgleda potpuno drugačije od svih mjesta na svijetu. Ne volim slatke doručke, ali svako pravilo ima izuzetak, zar ne?
U Opatiji za doručak mažem vruće kroasane džemom od narandži, pijem šampanjac i jedem štrudlu sa sirom i jabukama. I to je to. Danima isto. Pijanistu nisam srela. I nijedna mala djevojčica nije plakala trčeći po foajeu hotela. Ali tačno znam da su mama i tata bili tu sa nama, samo ih nismo vidjeli.
U hotelskoj biblioteci ostavila sam moju knjigu, moju VANILICU U CIRKUSU, da čuva naše uspomene dok ponovo ne dođemo.
Znate, ljudi su vam kao cvijeće, treba im i sunce i vazduh. I poneka uspomena da ih povremeno zagrli.
A ja se ko pijan plota držim riječi Odri Hepbern,
NAJVAŽNIJE JE UŽIVATI U ŽIVOTU I BITI SRETAN. TO JE JEDINO BITNO.
A Odrica je uvijek u pravu.
Lav ju
Chic Vanilica
Knjiga VANILICA U CIRKUSU je u prodaji u knjižarama "Kultura", "My book", kao i u "Bingo" marketima. Web shop www.mybook.ba
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
