Ma je l’ ono opet golih nogu po snijegu, protrča pored nas Bridžet Džons u tigrastim gaćicama i prevelikom džemperu, jureći za Markom Darsijem?
Nego šta nego trči. Praznici su. Snijeg vani pada baš onako filmski. I svi smo tu.
Bridžet, Hju Grant, Kejt Vinslet, Mark Darsi, Kameron Dijaz, Džud Lou... I ja.
Romantika počinje. Ljubiće ne čitam, ali zato romantične filmove obožavam.
Čim zatrepere raznobojne lampice i zasijaju ukrasi na jelkama kažem Žmu da mi upali vatru u kaminu.
Ma je l’ moguće? Zar ne vidiš da sam sve namjestio i pripremio, tvoje je samo da kresneš upaljačem i upališ vatru? Ali ti čekaš mene? Nevjerovatno!
Podignem kažiprst do usana i kažem tiho: "Pssst, romantika!"
I dok Žmu vrti glavom i pali vatru, ja donosim čupavu dekicu, veliku zdjelu ruske salate iz koje viri kašika, kiflice i pečenje. Po čokoladnu tortu i kuglice od jabuka sa narandžinom korom ću poslije ustati, kada budu reklame.
Uzmem daljinski i vrtim kanale.
Negdje ću već naći neki od filmova koje gledam po sto puta. I još ću sto. Ma dvije stotine puta još, šta fali, nek ide život!
Čim ugledam poznate kadrove, zaustavljam se na tom kanalu, ostavljam daljinski. Sigurno i vi imate te svoje filmove? Moji su "Zapravo ljubav", "Dnevnik Bridžet Džons", "Noting Hil" koji mi je malo proljetni, "Dobra godina" moj totalni hit za sva vremena i obožavani HOLIDAY, moj praznični evergrin. Sladunjav i šljašteći, toliko da ne može više.
Oh, kako uživam! Raznobojne lampice trepću, vatra pucketa, a ja, bogami, ne trepćem.
Znam te filmove napamet. So what? Opet gledam. Ne ustajem sa kauča da slučajno nešto ne propustim iako svaku scenu znam u detalje.
Ovisnica sam, nema mi pomoći.
I zato sam počela da istražujem. Jesam li ja, uopšte, normalna?
Za one koji su očekivali drugačiji odgovor, moraću vas razočarati, potpuno sam normalna.
Psihijatri kažu da naš mozak obožava sretne završetke, smijeh, radost, nadu, sreću.
Jer nije samo ruska salata hrana. Niti kiflice sa sirom.
Stalno hraneći naš mozak lijepim emocijama povećavamo svoj optimizam, postajemo otvoreniji i kreativniji. I čak sam pronašla izraz za to, sinematerapija.
Terapija filmovima, zamislite, postoji.
Jer praznik spolja može postati i praznik iznutra.
Zato uživajte u prazničnim filmovima i raspoloženju. Zašećerene filmske limunade obožavajte ko slatkiše. Uz gutljaj nekog likera i malo čokoladne torte.
Nemojte mi reći da vi to ne radite? Ili se samo pravite, a upravo sjedite držeći kašiku iznad zdjele ruske salate i gledate onaj neki vaš film.
I psst! Neću da čujem da vam nije do praznika jer su vas opet na porodičnim ručkovima pitali zašto ste ofarbali kosu u ljubičasto, gdje vam je onaj dečko od prošle godine, mislite li vi, uopšte da se udajete, jeste li se to udebljali i kad ćete, za boga miloga, imati djecu jer svi čuju vaš biološki satić kako otkucava tik-tak, tik-tak? Radoznalim jezicima odgovorite bilo šta jer ih, vjerovali ili ne, odgovori ne zanimaju, interesuju ih samo pitanja. Ne nervirajte se! Lupite neki lud odgovor i zabavite se!
Tražeći nešto novo ili stvarajući nove sebe, zaustavite na koji dan vrijeme, uzmite čupavu deku i upalite neki praznični film. U njemu je sve isto već godinama. Nahranite se filmskim hepiendom. To tako prija. Naučite da mirujete dok se naša plava planetica vrti svemirom. Kada mirujemo lako prepoznamo prave trenutke kada uskočiti u vrtešku života. Zvuči paradoksalno, ali u godini mirovanja svašta novo i divno mi se dogodilo, baš kao u filmu. I vama će, sigurno.
Ne očekujte da se promijene ljudi oko vas. Zastanite i promijenite se vi. I onda će početi i sve oko vas da se mijenja.
Sjećate li se kako počinje film "Zapravo ljubav"? Scenom sa aerodroma prepunom ljudi koji se grle i ljube jer aerodromski dolasci su mjesta ljubavi.
Ljubav zapravo postoji svuda oko nas. Samo ponekad nije vidljiva. Onda kada vam se učini da je nema nigdje, otiđite na aerodrom, na dolaske. Vidjećete raširene ruke, suze koje teku od sreće i balone koji lete. Sve osmijeh do osmijeha. Poljupci i zagrljaji. I ljubav na sve strane.
Možemo li praznicima napuniti naše rezervoare ljubavi, sreće i nade da nam tokom godine što duže traju? Da ne osjetimo kako godina odmiče, da smo prazni i umorni. Da ne možemo pronaći niti jedan plamičak te vatrice u srcima.
Evo ja godinama to pokušavam. I da znate, baš mi to ide od ruke.
Sjećate se da je Bridžet trčala po snijegu misleći da Mark Darsi odlazi od nje? A Darsi je, u stvari, otišao samo do knjižare da joj kupi novi dnevnik, praznih stranica koje će zajedno ispisivati.
Kažem vam, romantika!
Znate li zbog koga biste vi trčali golih nogu, dok pada snijeg, ko Bridžet za Darsijem?
Da li je rizik slijediti svoje srce? Ili je puno rizičnije ne pratiti ga?
Ja odgovor znam, a vi?
I nije važno kako vas svijet vidi, važno je kako vi vidite sebe. Makar trčali po snijegu u tigrastom vešu u susret svojoj budućnosti.
I možda vam djeluje da živimo u svijetu mržnje i pohlepe, ali ja vidim samo ljubav oko nas.
Jer NIKADA NISMO SAMI ONOLIKO KOLIKO MISLIMO.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.