Na globalnom nivou, kao najdramatičniji pomak u 2025. godini, označen je načelni sporazum o primirju za okončanje 15 mjeseci dugog rata između Izraela i Hamasa, u Pojasu Gaze.
Neposredno prije ovog sporazuma izraelska vlada je uspostavila novu kancelariju u Ministarstvu odbrane pod nazivom Uprava za vještačku inteligenciju i autonomiju, s ciljem unapređenja borbenih sposobnosti svih vojnih grana i očuvanja operativne prednosti Izraelskih odbrambenih snaga na Bliskom istoku. Cilj ove inicijative je da se smanji potreba za ljudstvom i budžetom potrebnim za vođenje ratova, a usljed primjene vještačke inteligencije (AI) u vojne svrhe.
U doba brzog tehnološkog razvoja, AI postaje ključni alat ne samo u različitim aspektima ljudskog života, već i vojnim svrhama. Zamislimo vojsku dronova koja s lakoćom prolazi kroz guste šume, analizirajući teren preciznije nego što to ljudi mogu. Ili automatizovana vozila koja se kreću kroz nepristupačne predjele, prenoseći podatke u realnom vremenu do komandnih centara udaljenih hiljadama kilometara. Ovi primjeri nisu više samo dio naučnofantastičnih filmova, već stvarnost koja oblikuje savremeno ratovanje.
Generalno posmatrajući, AI postaje ključna u modernim vojnim operacijama, pružajući nezamislive mogućnosti za transformaciju načina na koji se vode sukobi. Od automatizovanih sistema koji obavljaju misije bez ljudske intervencije do naprednih tehnologija za analizu podataka u realnom vremenu, AI mijenja tok sukoba, u isto vrijeme postavljajući i nova etička i sigurnosna pitanja.
Dok se međunarodne organizacije poput Ujedinjenih nacija trude da uspostave regulativu za upotrebu AI u vojne svrhe, aktuelni sukobi, globalno posmatrajući, pokazuju kako odsustvo jasnih pravila dovodi do ubrzane militarizacije tehnologija baziranih na AI. Na primjer, napori grupe eksperata UN da definišu i ograniče upotrebu autonomnog naoružanja i dalje su u zastoju, što omogućava velikim silama poput Kine, SAD i Rusije da nastave sa neograničenim razvojem ovih tehnologija.
Naime, nekoliko zemalja prednjači u razvoju i primjeni AI za vojne svrhe, svaka sa svojim pristupom i ciljevima. Primjera radi, Kina, kao dio strategije civilno-vojne fuzije, koristi AI za razvoj dronova u "rojnom" obliku. Ovi dronovi funkcionišu kao kohezivne jedinice koje mogu napadati iz različitih pravaca istovremeno, čime postaju ozbiljna prijetnja tradicionalnim odbrambenim sistemima. Dodatno, Kina integriše AI u sisteme za nadzor, koristeći tehnologije poput prepoznavanja lica i predikcije ponašanja, što osigurava i vojnu i političku sigurnost. Sa druge strane, Rusija, uprkos manjem vojnom budžetu u poređenju sa Kinom, oslanja se na inovacije poput Uran-9, automatizovanog borbenog vozila opremljenog AI tehnologijom za prepoznavanje ciljeva i navigaciju. Takođe, Rusija koristi AI u sajber ratovanju, omogućavajući sofisticirane napade na infrastrukturu protivnika. Njihov Era Military Innovation Technopolis razvija komandne sisteme koji koriste analitiku u stvarnom vremenu kako bi unaprijedili donošenje odluka na bojnom polju. Posmatrajući Evropsku uniju, zemlje poput Njemačke i Francuske, ulažu u razvoj etičkih AI sistema u okviru Evropskog odbrambenog fonda. Projekti uključuju automatizovane morske sisteme koji patroliraju granicama i provode operacije traganja i spašavanja. Dodatno, AI se koristi za optimizaciju logistike i komunikacije između savezničkih snaga. Pored Kine, Sjedinjene Američke Države se smatraju liderom u oblasti militarizacije AI, jer ulažu značajne resurse u istraživanje i razvoj kroz Joint Artificial Intelligence Center (JAIC). Projekti poput Skyborga razvijaju automatizovane avione koji mogu samostalno obavljati misije ili djelovati u tandemu s pilotima. Američka vojska koristi AI za prediktivno održavanje opreme, čime se smanjuju troškovi i povećava efikasnost. Isto tako, uloga Japana u militarizaciji AI nije beznačajna. Fokus Japana je na automatizovanim sistemima za odgovor na katastrofe, poput bespilotnih kopnenih vozila koja dostavljaju potrepštine u pogođena područja. Takođe, Japan razvija AI za rano otkrivanje prijetnji, integrišući mašinsko učenje u satelitske i radarske sisteme kako bi osigurao maritimnu i zračnu sigurnost.
Gledajući trenutne napetosti i sukobe na globalnom nivou, kao što su Kina i Južno kinesko more, upotreba AI pospješuje napetost. Naime, u ovom regionu dodatno rastu napetosti zbog kineskih ambicija u razvoju automatizovanih pomorskih sistema. Kineski AI sistemi, uključujući dronove i podmornice, patroliraju i osiguravaju sporni teritorij, što izaziva reakcije susjednih zemalja poput Filipina i Vijetnama. Kineska strategija "rojnog napada" dronova predstavlja potencijalnu prijetnju tradicionalnim mornaričkim flotama, što tjera druge zemlje da ubrzaju razvoj vlastitih AI sistema za odbranu. U isto vrijeme, Sjedinjene Američke Države imaju fokus na rivalske sile, pa koriste AI za unapređenje odbrambenih kapaciteta u sukobima niskog intenziteta na Bliskom istoku i za odvraćanje prijetnji od Irana, Kine i Rusije. Projekti poput pomenutog Skyborga omogućavaju automatizovane vazdušne misije koje smanjuju rizik za pilote, dok napredni AI sistemi za sajber sigurnost štite kritičnu infrastrukturu od napada rivalskih država.
Nesporno je da upotreba AI u vojnim svrhama donosi mnoge koristi, kao što su upotreba dronova i robota koji obavljaju opasne misije, štiteći ljudske živote ili korištenje sofisticiranih sistema za sajber sigurnost. Takođe, AI u vojnim operacijama ima sposobnost brze optimizacije logistike i prediktivnog održavanja opreme. Pa ipak iako je AI postala nezaobilazan faktor u modernim vojnim operacijama, svaka medalja ima dvije strane. Glavna zabrinutost leži u gubitku ljudske kontrole nad odlukama koje donosi AI. Na primjer, šta se događa kada automatizovani sistemi pogriješe? Ko snosi odgovornost za civilne žrtve u takvim situacijama? Ova pitanja otvaraju široke etičke i pravne dileme, trenutno bez odgovora. Isto tako, razvoj AI za vojne svrhe može pogoršati globalne nejednakosti. Manje razvijene zemlje nemaju resurse za implementaciju ovih tehnologija, što može dovesti do još većeg disbalansa u vojnim kapacitetima. Takođe, AI može ubrzati eskalaciju konflikata, jer automatizovani sistemi donose brze odluke, često bez mogućnosti diplomatskih intervencija. Ipak, ovi rizici ne usporavaju ulogu AI u budućnosti vojnih operacija. Kao što je pomenuto, zemlje širom svijeta ulažu ogromna sredstva u istraživanje i razvoj ovih tehnologija. Trenutno Kina se pozicionira kao jedan od lidera u razvoju autonomnih sistema, dok Evropska unija samo ulaže u razvoj etičkih okvira za upotrebu AI, osiguravajući da novi sistemi budu u skladu s međunarodnim zakonima. Ukratko, svaka od razvijenih zemalja u svijetu se vodi sopstvenom strategijom u ovoj oblasti.
Stavljanje humanosti na prvo mjesto vodi ka zaključku da je ključno da se budući razvoj mora temeljiti na međunarodnoj saradnji i regulativi. Bez jasnih pravila i standarda, rizik od zloupotrebe AI u vojnim operacijama ostaje visok. Fokus na odgovorno inovacije, uz zadržavanje ljudskog nadzora, idealno bi doveo do balansiranje između tehnološkog napretka i očuvanja humanosti.
Kako nam sukobi današnjice pokazuju da AI ne samo da redefiniše vojne strategije, već i direktno utiče na tok sukoba i geopolitičku stabilnost, nesporno je da bez jasnih globalnih pravila i saradnje AI prijeti da postane katalizator za eskalaciju sukoba, ugrožavajući ljudsku sigurnost i stabilnost. Prema tome, samo kroz regulisanu upotrebu može se spriječiti da tehnologija postane prijetnja za očuvanje globalne sigurnosti. (Fakultet za pravo i kriminologiju - Centar za IT, IP, pravo i etiku, KU Luven, Belgija)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.