NEDOVRŠENA MODERNIZACIJA. U davna vremena u bivšoj Jugoslaviji na fudbalskim stadionima postojala je uobičajena podjela mjesta za gledaoce, koja je obuhvatala manji broj mjesta za sjedenje i većinu mjesta za stajanje.
Mjesta za stajanje obično su nosila oznake "zapadno stajanje" i "istočno stajanje", zavisno od strana svijeta. Onda su evropska kuća fudbala UEFA i FIFA uvele obavezna mjesta za sjedenje, kao uslovni standard za međunarodne utakmice i tako je stajanje otišlo u istoriju. Evropa sjedi i gleda utakmice na svojim komfornim i toplim stadionima. Stajanje se zadržalo još samo na nižerazrednim stadionima perifernih evropskih državica. Upravo bi se ovim sportskim žargonom mogla opisati pozicija zemalja Zapadnog Balkana nakon posljednjeg samita EU i ZB, održanog 23. juna 2022. godine u Briselu, kojima su ove zemlje dobile jedno dugoročno "zapadno stajanje".
Zemlje Zapadnog Balkana nisu naišle na dugo očekivanu podršku u procesu evropskog proširenja. Razočarenje je veliko, u skladu sa nerealno velikim očekivanjima. Premijer Albanije Edi Rama politiku EU nazvao je "prevarantskim duhom proširenja". Gerald Knaus, direktor berlinskog tink-tenka ESI, za zaostajanje zemalja Zapadnog Balkana okrivio je politiku Evropske unije. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sveo je sve na staru grešnu geopolitiku i geostrateške interese velikih zemalja, koji igraju svoje "velike igre", koristeći često male zemlje kao eksperimentalne zamorčiće. Zapadni Balkan je zarobljen u paradoksu proširenja: Reformsku transformaciju provodi slaba EU, a geopolitičke prioritete diktira jaka Amerika. Za Ameriku je važno članstvo u NATO-u, a ne u EU. Reklo bi se da odnos EU i ZB jedino donosi visok nivo stresa i za jedne i druge.
Političke stranke iz tri naroda u BiH za izostanak kandidatskog statusa optužuju EU i političke predstavnike i stranke iz drugih naroda i entiteta, zaboravljajući vlastitu ulogu u tome. Prava je istina da odgovornost za današnje stanje u zemljama ZB leži i na EU i domaćim vlastima. Stvar je u tome da domaće političke oligarhije koriste konfuziju EU za nacionalne, političko-sektaške i kriminalne operacije koje blokiraju napredak ovih zemalja na evropskom putu. Ono što je svakom golim okom vidljivo, to je da u BiH posljednjih trideset godina vladaju iste političke stranke, političari i politike, koje se međusobno spore oko istih političkih pitanja koja ostaju neriješena. Zašto bi usvajanje Zakona u javnim nabavkama, Zakona o sukobu interesa i Visokom sudskom i tužilačkom savjetu (VSTS) bilo problem u bilo kojoj demokratskoj zemlji? Zašto je to toliko teško i gotovo nemoguće samo u BiH? Šta je u pitanju ako nisu partijsko-politički, partikularno-nacionalni, koruptivno-oligarhijski interesi koji ne dopuštaju oslobađanje zemlje iz privilegovanih klijentelističkih kandži poslovnih grupa i pojedinca? Jedno je sigurno.
Evropska unije nije htjela tri mjeseca prije opštih izbora dati BiH kandidatski status, koliko god se nama to činilo nepravednim, jer bi na taj način nagradila domaće nacionalne političke oligarhije za nerad, neslogu i političke opstrukcije, koji godinama održavaju ovaj nepodnošljivi zamrznuti status quo. Razlog je prost. U zemlji nije bilo nikakvog realnog napretka. Sve vladajuće stranke i politički predstavnici, na različite načine, kočničari su ovih procesa, svako u okviru svog dijela učešća u vlasti, preuzetih odgovornosti i nespremnosti na kompromis.
Nazadovanje ZB, a posebno BiH na putu u EU, konačni je zbir višegodišnjeg razornog djelovanja kalkulantskih politika: političke konfuzije unutar EU u nadmetanju sa svojim konkurentima, Rusijom, Kinom i Turskom i nerada i političkih blokada domaćih političkih oligarhija, koje su na tome izgradile stabilan okvir političkog preživljavanja.
Ukrajina je dobila "simbolički kandidatski status" zbog rata i vojne invazije Rusije, a ne zbog formalnog napretka u demokratskoj tranziciji. Prije trideset godina i BiH je prošla kroz sličan ratni pakao i imala je svu pažnju svijeta, a nakon rata međunarodna zajednica je pod punim pokroviteljstvom uložila milijarde evra u našu tranziciju, obnovu i pomirenje. I šta smo od toga dobili? Nekoliko milijardi evra sredstava ekonomske pomoći nestalo je kroz korupciju, pranje novca, kriminal i klijentelizam države i organizovanih ekonomskih i političkih grupa. Mi smo svoje sve šanse prokockali. To je gorka istina našeg pristupanja EU. 2008. godine BiH je imala iste ekonomsko-političke performanse pristupanja EU kao i Crna Gora. Danas je CG ispregovarala sva poglavlja, a BiH nema ni kandidatski status.
EU nije uspjela u glavnoj stvari, nije zatvorila nijedno državno i statusno pitanje u regionu, i tako oslobodila prostor za demokratiju, interesni politički pluralizam i ekonomski razvoj regiona. Zapadni Balkan je danas dokaz neuspjele i nedovršene političke modernizacije.
RURITANIJA NA ZAPADU. Šire gledano, čini se da se proces pristupanja zemalja Zapadnog Balkana u EU odvija u tihoj sjenci starog "istočnog pitanja"!? Cijeli proces od početka prate razne političke sumnje, nepovjerenje, konfuzija i kalkulacije. Berlinskim kongresom 1878. godine, velike sile su priznanjem nezavisnosti Srbije i Crne Gore i stavljanjem BiH na upravljanje Austro-Ugarskoj, otpočele proces priključenja zemlja Balkana u zapadno-evropski civilizacijski krug i na taj način ih odvojile od Otomanske Turske i Istoka. BiH je tako postala prva zajednička evropska kolonija, pored zasebnih kolonija pojedinih država. Ono što je u istoriji bilo poznato pod nazivom "istočno pitanje", od tada je postalo "zapadno pitanje", odnosno integracija nekadašnjih teritorija "evropske Turske" u evropski politički prostor. Ostatak tog teritorijalnog imaginarija je današnji Zapadni Balkan.
Zapadni Balkan zaostaje jer je zaglavljen u konfliktnoj stvarnosti: spoju teško rješivih državnih, statusnih, teritorijalnih i graničnih pitanja i istovremenom ispunjavanju obaveza iz pristupnog procesa pridruživanja EU, što se pokazalo kao "nemoguća misija". Skoro sve države ZB imaju komplikovane međunarodne aranžmane svog državnog postojanja, Dejtonski mirovni sporazum za BiH, Kumanovski, Briselski i Vašingtonski sporazum za Srbiju, odnosno Kosovo, Ohridski i Prespanski sporazum za Makedoniju, sporazum između države i SPC u Crnoj Gori, koji opterećuju proces pristupanja ovih zemalja EU. Na malom prostoru ovog regiona funkcionišu dva međunarodna polu/protektorata sa stabilokratijom kao prevalentnim oblikom političkog sistema. U regionu postoje dvije NATO/EUFOR/KFOR vojne operacije obezbjeđenja mira i stabilnosti. Region ZB premrežen sa preko 25 različitih disfunkcionalnih, inkompatibilnih, atrofiranih i suvišnih regionalnih organizacija i inicijativa. Velike sile imenovale su šest specijalnih savjetnika za zemlje ZB, boreći se za vlastiti prestiž, bez bilo kakve koristi za zemlje ZB. EU i međunarodna zajednica moraju kritički i objektivno preispitati obim, sadržaj i korisnost dosadašnjeg međunarodnog angažmana na ZB, a posebno u BiH. Nijedno otvoreno bilateralno pitanje između država susjeda ZB nije riješeno i zatvoreno od rata do danas. Svi čekaju da se ona riješe u finalu članstva u EU političkim nagodbama. Jednostrano priznanje nezavisnosti Kosova bio je klin u srce evropskih integracija, koje je zaustavilo i trajno blokiralo integraciju Srbije i regiona ZB u globalni svijet. Sada Zapad ne može da poništi, niti da ispravi tu grešku. Umjesto integracije u svim državama regiona započeli su ireverzibilni politički procesi, kao što su fantaziranje o "srpskom svetu", "politika reciprociteta vlasti Kosova", povratak "izvornom Dejtonu", unitarizacija, centralizacija i dekonsocijacizacija BiH, zahtjevi za "treći entitet", opozivanje sporazuma iz Prespe u Sjevernoj Makedoniji, što je po zakonu spojenih posuda stvorilo opasno "bure baruta".
Kao što je utvrdila američka istoričarka bugarskog porijekla Marija Todorova u svojoj čuvenoj knjizi "Imaginarni Balkan", da je Evropa u prošlosti na Balkan projektovala i eksternalizovala sve svoje ideološke, političke i kulturne protivrječnosti, tenzije, probleme i frustracije, čini se da savremena EU to čini danas na Zapadni Balkan u obliku "imaginarnog proširenja", bez bilo kakve strateške racionalnosti i potrebne su/odgovornosti.
BALKANSKI BOLESNIK. Da li su zemlje ZB postale neka vrsta neizlječive zarazne bolesti, zbog čega ih treba izolovati i ograditi se od njih sanitarnim koridorom, ili bi ih trebalo pacifikacijom u specijalnom paket-karantinu privesti evropskoj zajednici država i naroda? Kao da smo ponovo postali "bolesnik Evrope", i "prokleta avlija", od koga svi okreću glavu i zaobilaze ga. Dugački "intermeco" zemalja ZB posljedica je rivaliteta vodećih zemalja EU i dubokih i skrivenih konfliktnih vizija i razlika o budućnosti ovog regiona unutar same EU. Zato je BiH na posljednjem samitu EU - Zapadni Balkan dobila samo jedno veliko političko mahanje. BiH i EU su sklopile Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 2008. godine, u vrijeme velike ekonomske i finansijske krize u svijetu, koji je ionako malu i slabu domaću ekonomiju otvorio i izložio brutalnoj međunarodnoj konkurenciji.
Stiče se utisak da zemlje ZB služe samo za servisiranje bogatih država EU, dotok jeftine radne snage, obezbjeđenje potrebnih resursa za zapadne fabrike, otvoren pristup našem tržištu za njihove proizvode i dozirane investicije za strane kompanije. Prema dostupnim podacima, trgovinski deficit zapadnobalkanskih ekonomija sa EU u posljednjih deset godina iznosi oko 100 milijardi evra. Samo robusna ekonomska ulaganja u kapitalne projekte, praćena snažnom kontrolom utroška sredstava i jakom pravnom državom, mogu zaustaviti zaostajanje i ubrzati napredak i konvergenciju ovog regiona sa EU.
BiH ne može napredovati prema EU bez unutrašnjeg političkog konsenzusa oko strateških prioriteta. BiH bi mogla dobiti kandidatski status nakon izbora, ali ga mora zaslužiti ispunjavanjem nekoliko obaveza iz Mišljenja EK. Kandidatski status bez rada i napretka ne znači ništa, što potvrđuje primjer Turske, koja ima kandidatski status, a obustavila je proces integracija sa EU. Vlasti BiH nisu sposobne provesti 14 prioriteta iz Mišljenja EK. Zbog svega toga BiH nazaduje geometrijskom progresijom. Uz to, BiH ima mnogo teža unutrašnja pitanja koja mora razriješiti na svom pristupnom putu nego druge zemlje. BiH još nije okončala glavna pretpolitička pitanja, koja kao teška đulad otežavaju njen državni razvoj, nego što to ima, na primjer, jedna Albanija. Treba imati u vidu da je BiH najspecifičnija i najkompleksnija zemlja aspirant za članstvo EU. Na kraju, kako sada izgleda, BiH će ući u EU kao posljednji balkanski kolonijalni provizorij.
ZATVORENI BALKAN. I šta ćemo sad? - što bi rekla Konstrakta. Kako BiH da dobije kandidatski status ako dio političara iz BiH lobira u EU i priziva dolazak novih trupa NATO-a u zemlju, spoljni intervencionizam i nova ovlašćenja visokog predstavnika i stavljanje zemlje u poluzavisni položaj?! Kako zemlja BiH da dobije kandidatski status ako postoji blokada rada državnih institucija bez imalo napretka u ispunjavanju pristupnih obaveza iz Mišljenja EK?! Kako zemlja da dobije status kandidata ako vlasti RS prijete povratkom nadležnosti i stavljanjem van snage već postojećeg sistema podjele nadležnosti između države i entiteta?! BiH jednostavno nije imala proaktivan pristup prema EU i zato nije ni dobila kandidatski status. S druge strane, EU prema BiH stalno povećava formalne uslove i kriterije i razvodnjava operativnu metodologiju mjerljivosti napretka, što samo otežava i produžava integrativni proces pristupanja u EU. Za politički iskorak BiH prema EU potrebna je velika promjena, nova politika EU i nove domaće politike, kojih u ovom trenutku nema. Dok toga ne bude, neće biti ni napretka BiH prema EU. Zemlje Zapadnog Balkana zaposjeo je sindrom sitnih partikularizama, bez potrebne spremnosti da se obavi istorijski proces modernizacije i evropeizacije ovog regiona.
Podgorički list "Vijesti" donosi ovih dana informaciju da je u Briselu navodno napravljen plan, iza koga stoji Francuska, koji predviđa ubrzani i oročeni prijem u punopravno članstvo EU četiri zemlje sa Zapadnog Balkana i to: Srbije, Albanije, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, dok bi BiH i Kosovo ostale u čekaonici koja će se zvati "Evropska politička zajednica". U ove dvije zemlje živi značajna muslimanska zajednica naroda, prema kojoj današnja Evropa ima izvjesne rezerve, o čemu se glasno ćuti, a još tiše priča. Da li se možda na ovaj način izražava sumnja u opstojnost ove dvije zemlje, čije priznanje i državno postojanje se višestruko dovodi u pitanje?! Za to vrijeme, dok se EU češlja, u regionu ZB rapidno opada podrška evrointegracijama. Usamljeni i nemirni Balkan ponovo tone u noć i izolaciju.
(Autor je politikolog)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.