Jarane, ovo iznad nas je Prenj, vidi kako je strašan i strm. Tu se samo budala može penjati. Treba fizička spremnost, ali i luda glava za ovo. Tu nikada neću na planinarenje, govorio sam prijatelju dok smo putovali kroz Hercegovinu i išli u avanturu Crnogorskim primorjem, par mjeseci prije nego što ću samog sebe opovrgnuti po ko zna koji put i krenuti u pohod na jednu od najljepših i najsurovijih planina regiona, poznatu i kao hercegovački Himalaji.
I zaista, kada dođete u podnožje ove planine i gledate ka mjestima na koja treba da stignete stiče se utisak da je Prenj gospodin s karakterom, koji traži napor da bi se upoznale njegove tajne i ljepota. Nešto kao nastavnik matematike poznat po strogoći u osnovnoj ili srednjoj školi. Kasnije su mi takvi ljudi bili dragi, naučili su me nečemu, nikada ih nisam zaboravio. Vjerujem da su napravili od mene bolju osobu. Takav slučaj bio je i s Prenjom, nakon ovog uspona naraslo mi je samopuzdanje za osvajanje vrhova koji me čekaju u budućnosti.
Perunova planina
Prenj se nalazi u središnjem dijelu Dinarida. Okružuju ga Boračko, Jablaničko, Grabovičko i jezero Salakovac, te rijeke Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka. Okružen je planinama Visočicom s istoka, Bjelašnicom sa sjeveroistoka, Bitovnjom sa sjevera, Čvrsnicom sa zapada, Veležom s juga i Crvnjem sa jugoistoka. U podnožju Prenja nalaze se opštine Konjic i Jablanica i grad Mostar. Pretpostavlja se da je današnje ime Prenj dobio ime po božanstvu groma i neba starih Slovena Perunu (latinski naziv Prenja je Mons Daversus). Na Prenju se nalazi 11 vrhova preko 2.000 metara nadmorske visine. To su Zelena glava (2.155 metara nadmorske visine), Lupoglav (2.102), Otiš (2.097), Vjetreno brdo ili Erać (2.082), Herač (2.042), Osobac (2.024), Vidina kapa (2.032), Ovča (2.021), Botini (2.015), Velika kapa (2.004) i Kerać (2.019). Prenj se proteže na oko 600 kvadratnih kilometara. Planinarenje i alpinizam na ovoj planini imaju tradiciju još od 19. vijeka. Tada su Austrougari opčinjeni stjenovitim predjelima i reljefima Prenja počeli da organizuju pohode na najviše vrhove. Prvi planinarski dom na Prenju nazvan je po Mariji Tereziji, jedinoj ženi koja je vladala Habzburškom monarhijom. Vremenom su se po ugledu na Austrougare u ovom kraju razvila domaća planinarska društva koja su počela da pohode Prenj.
Put za "Kaliforniju"
Na put za "Kaliforniju" (naziv lokalnog stanovništva Hercegovine za regiju u kojoj žive zbog sličnih fizičkih karakteristika s američkom saveznom državom, termin je opjevan u pjesmi "Hercegovina" mostarskog benda "Zoster"), koja nas je zvala, grupa od 17 planinara Planinarsko-alpinističkog kluba "Summit" iz Banjaluke krenula je u pet časova ujutro. Prvi dan obišli smo vodopad Kravica i kanale Bune. Put nas je preko Jajca, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Donjeg Vakufa i Jablanice vodio do prigradskog dijela Mostara, odakle smo nakon kebaba i osvježenja nastavili put do Kravice.
Vodopad je izgradila rijeka Trebižat, koja prolazi kroz krečnjačke terene i taloži sedru. Nalazi se na teritoriji opštine Ljubuški, tri kilometra nizvodno od sela Hrašljani, između Studenaca i Zvirića. Vodopad je visok 28, a širok 120 metara. U ljetnim mjesecima ne nosi previše vode, nije tako impresivan kao početkom proljeća, ali je u njegovom amfiteatru idealno za kupanje. Godila mi je čista i prozirna voda uz mirise prirode koji okružuju vodopad. Bilo je previše turista na ovom mjestu, ali tako je to s lako pristupačnim kupalištima u ljetnom periodu.
Bunski kanali se nalaze kod Bune, južno od Mostara. Radi se o prirodnom fenomenu uskih kanala kojima protiče Neretva, a preko sedrene barijere se u nju uliva njena lijeva pritoka Buna. Neretva usporava nakon zagrljaja s Bunom, korito se širi, što je tipično za ravničarske rijeke. Građani Mostara i drugih dijelova Hercegovine se posljednjih godina bore protiv izgradnje malih hidroelektrana na Bunskim kanalima i da se ovo područje proglasi zaštićenim. Neka istraživanja navode da na ovom mjestu postoji više od 20 endemskih vrsta koje bi bile uništene u slučaju izgradnje malih hidroelektrana. Impresioniran viđenim u mislima sam poželio sreću Mostarcima u njihovoj borbi, a ja sam se zaputio u planinarski dom Rujište, odakle je idućeg dana počinjao uspon na Prenj.
Zelena glava, Otiš
Nakon ustajanja u pet časova ujutro, provjere opreme i doručka u planinarskom domu Rujište, u šest časova krenuo sam na uspon. Cilj su bili najviši vrhovi Zelena glava i Otiš. Visinska razlika od doma do navedenih vrhova iznosi preko 1.000 metara. Početni dio uspona, koji je bio blag, vodio je šumom kroz koju su prolazili prvi jutarnji zraci. Zbog njih se većina ekipe jako brzo raskomotila, iz pantalona prešla u šortseve i skinula jakne. Nakon dva sata pješačenja stigli smo do planinarskog doma "Adnan Krilić" na Bijelim vodama, gdje je napravljena pauza za teži dio uspona. Teren na daljem dijelu uspona je kamenit, vegetacije i zaklona od sunčevih zraka ima jako malo. Na ruku su nam išle vremenske prilike, koje su za planinarenje bile odlične, oko 13 stepeni s blagim suncem. Od početka uspona nas je pratio prijatelj, pas kojeg smo upoznali u domu Rujište. Pri vrhu je predio postajao sve stjenovitiji, naš prijatelj sve umorniji, ali i uporniji. Sve je izdržao junački i izašao na Zelenu glavu. Tamo se uživalo u fascinantnim pogledima s najvišeg vrha Prenja, ručku, još jednoj izvojevanoj pobjedi, priči kako u suštini ovaj uspon nije nešto težak (tako se uvijek priča na vrhu, poslije bitke planinari često postaju generali, serdari i vojvode). Većina ljudi na vrhu planine zaboravlja sve probleme. Sve izgleda mizerno malo nakon uspona, izgubi se u ogromnom horizontu ispred nas. Ne postoje poslovni problemi, neplaćeni računi, krediti, pokvareni auti, politika, brzi i spori automobili. "Kralj bitnika" Džek Keruak je u romanu "Darma lutalice" naveo da se dok hoda planinom osjeća besmrtno. Toliko daleko nisam stigao, ali je osjećaj svakako odvojiv od ostalih s kojima sam imao priliku da se susretnem.
Nakon Zelene glave dio ekipe otišao je na Otiš, koji se nalazi preko puta. Odatle smo laganim korakom nastavili nazad ka Rujištu. Uspon i silazak s Prenja trajali su 12 sati. Na Rujištu nas je čekao autobus kojim smo se nakon obroka i presvlačenja uputili za Banjaluku.
Čekao me je naporan radni dan, znao sam da neću doći kući prije dva časa ujutro, a da maksimalno mogu spavati do sedam. Nije me doticalo, jer /sve se nekako predevera/ kad imaš viziju/ imaš san/ ("Zabranjeno pušenje", pjesma "Halid mjesto Halida", album "Fildžan viška"). Vizije i snove sam na Prenju doživio, novi radni dan nakon svega mogao je samo da bude uspješan.
Inspiracija velikog slikara
Ljepote Prenja bile su inspiracija za slikara Lazara Drljaču, koji je često slikao pejzaže ove hercegovačke planine. Rođen je 1882. godine u selu Blatna, kod Novog Grada, odrastao u Sarajevu, gdje je završio školu, studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, nakon čega je živio u Rimu i Parizu. Odlučio je 1931. godine da se trajno nastani na Boračkom jezeru, koje je bilo njegov dom do kraja života. Najveći dio slikarskog opusa Lazara Drljače je izgorio u nekoliko požara. Živio je asketskim životom, sam je pravio boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio na Prenju. Sam je pravio i dvokolice kojima se vozio. Umjetničkim djelom se svrstao u vrh evropskog slikarstva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.