BANJALUKA - Kako svijet oko sebe, sredinu u kojoj živi, svoju školu, vršnjake i nastavnike, svoju porodicu, vidi šestogodišnja Lenka Beronja iz banjalučkog naselja Lazarevo, učenica prvog razreda Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić".
Maštovitoj djevojčici, omiljenoj među vršnjacima u školi, postavili smo nekoliko pitanja, prvo o Svetom Savi i, bez ometanja, pustili je da priča:
"Sveti Sava je naziv škole u Banjaluci u kojoj radi moj striko Zoran. To znam o Svetom Savi. A o sebi znam da sam rođena 5. jula 2018. godine. Imam šest godina. Imam stariju sestru Sofiju i mlađu Nađu.
Idem u Osnovnu školu 'Ivan Goran Kovačić' u Banjaluci. Prvi sam razred. Moja učiteljica je Vesna Žarić. Ona ima kratku, žutu kosu, a moja baka kaže da je to plava kosa. Ja sad ne znam kakva je boja kose moje učiteljice. Ali, to nije ni važno. Ona je blaga, a ja smatram da sam njoj jako draga. Kao i učiteljica za mene. Volim je. U mom razredu su Isak, Tara, Lazar, Sara, Mihajlo... Radovan me zadirkivao. Učiteljica ga je upozorila. Poslije smo se pomirili. On je nacrtao lijep crtež i ja sam mu čestitala. Tako treba.
Važno je da djeca idu u školu da bi naučila matematiku, srpski, engleski, likovno i da bi se znala lijepo ponašati. Škola je potrebna najviše za nestašnu djecu da bi se opametila.
Sa mamom, kojoj je ime Tamara, ponovo sam u dobrim odnosima, a bila sam ljuta na nju. Ona mi je dala da jedem nešto što se meni nije dopalo. I ja sam povraćala, a ona se zato naljutila. Umjesto da ja budem ljuta. Ali, pomirile smo se. Sada smo opet u dobrim odnosima.
Tata, kojem je ime Mile, radi u vojsci, on je oficir. Prema meni je nekada strog, nekada blag, nekada kaže meni 'bravo', 'super', a nekad me upozorava. Kaže, nemoj stalno da pričaš, pusti i druge da pričaju, a ti slušaj i ćuti. Kada dobijem peticu, on kaže: 'Bravo i pričaj koliko hoćeš.'
Baka Branka i deda Đuro jako su dobri. Baba je dobra i tolerantna. Ona mi je kupila vagon igračaka. Ne baš onaj veliki vagon što ide prugom, mnogo manji. Od tih igračaka ne može se ući u sobu. Ali, ja ih volim. Sve je puno igračaka. Deda me vodi u školu, a baka u park. Nas dvije zajedno pijemo kafu, gatamo, pa gledamo u šolju... Ja uvijek imam neki dobitak. Tako se kaže. To su petice.
U Klenku, kod Šapca, imam baku Zoricu i dedu Čedomira. Kod njih mi se dopada zato što se lijepo ponašaju i lijepo pričaju. Imali su oni golubove, ali su ih napustili. Ne znam zašto, možda su se naljutili na njih, možda nisu davali hranu i tako nekako. Neki razlog postoji. Ne mogu ja to sada baš znati.
Voljela bih putovati u Ameriku, Francusku, Španiju, u Afriku... Voljela bih otići na more. Stariju sestru Sofiju su vodili, a mene nisu. Moji roditelji kažu da su vodili i mene, ali da se ne sjećam, ali ako jesu, to se ne računa. Treba da me odvedu, pa da se sjećam. Ko god odvede bebu na more ili na neko putovanje, to za nju ništa ne znači, zato što se ne sjeća.
Kada bih ja bila bogata, pomagala bih nekoj djeci, ako su bolesna i siromašna. Poklonila bih zlato, zato što od zlata mogu sebi izgraditi kuću. Kada porastem, biću doktorica za djecu i za babe.
Nekada sam tužna, na primjer, kada sam vidjela na televiziji kako je na nekog čovjeka koji svira i pjeva pala bomba. I povrijedila ga. On je odmah počeo da plače, a harmoniku je raznijela bomba. Nekako u isto vrijeme je svirao, i mene razveselio, a odmah je plakao, pa sam zato bila veoma tužna.
Ja se često nasmijem i zato imam rupice na obrazima. Ko god ima rupice na obrazima ili na bradi, on je srećan. A srećan čovjek se smije i od smijeha nastaju rupice. Kada neko dijete sretnem na ulici sa tim rupicama, znam da je veselo i da je srećno.
Ljudi treba da budu dobri, ne treba da obaraju i pale drveće, jer ono proizvodi kiseonik potreban za zdravlje. Ne treba da bacaju smeće u parku i po ulici. Ljudi treba da čuvaju vazduh, vodu, šumu i zemlju. Vidjela sam neke ljude kako na ulici bacaju cigare i konzerve piva. To nije dobro. To sam vidjela na autobuskoj stanici. Kada je stigao autobus, mnogi ljudi su na trotoar pobacali cigare koje nisu ugasili i utrčali u autobus.
Kada bih bila direktor škole, odmah bih svu neposlušnu djecu pozvala na razgovor i pitala zašto su takvi i kada planiraju da se mijenjaju, da postanu poslušni. Ako sa njima ne razgovaramo, oni će biti neposlušni i kada porastu.
Željela bih u ovoj godini, 2025, da se vozim u avionu i da pojedem oblak, kao slatku vunu, koja se prodaje na vašaru. Ja to želim i da nebo bude vedro, bez oblaka.
Nekada, kada sam bila mala, maštala sam da postanem pilot, ali ne vojnih aviona, kao što je bio moj deda Đuro, nego putničkih. Razmišljam i da budem naučnica, možda da proučim i istražim neke kuglice iz crtanog filma Barba Pape. To je vrlo zagonetno.
Volim i folklor. Igram ispred televizora kada gledam emisiju sa igračima. Baba Branka mi je oplela narodnu nošnju. Naučila sam 'Užičko kolo'. Mogu da odigram, ako želite.
Čitam knjigu o ljudskom tijelu. Stigla sam do srca, do ljudskog srca. Želim da naučim šta je ljudsko srce i kako ono funkcioniše. Hoću da znam kako funkcioniše srce kada trčim, treniram, sjedim i spavam i kada radim nešto. Ljudsko srce je jedan mišić oblikovan kao na crtežu, znate na šta mislim. Crvene je boje. Nacrtala sam ga i poklonila baki. U srcu je ljubav svakog čovjeka. Ko ima veće srce, on ima više ljubavi u sebi. Kada dođem kod dede Čedomira u Klenku, on mi kaže: 'Gdje si, srce moje!'
Kada me pitaju gdje se gasim, ja kažem da je to naveče, kada zadrijemam i legnem u krevet, tada stavim ruku na usta i ugasim se do jutra. Tada sanjam, na primjer, kako vrapci lete oko moje kuće. I cvrkuću."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
