Ako ste ljevoruki, vjerovatno ste se bar jednom borili sa makazama koje kao da odbijaju da sijeku, razmazali mastilo ili hemijsku olovku dlanom preko upravo napisane rečenice ili sjedili za stolom pored dešnjaka i vodili tihu bitku laktovima.
Možda ste se navikli na otvarače za konzerve, školske klupe, kompjuterske miševe, fotoaparate i bezbroj drugih predmeta koji kao da su napravljeni pod pretpostavkom da će ih čovjek držati desnom rukom.
Danas, 13. avgusta, ljevoruki imaju svoj dan.
Međunarodni dan ljevorukih obilježava se svakog 13. avgusta kako bi se skrenula pažnja na ljude koji čine manjinu u svijetu napravljenom uglavnom po mjeri dešnjaka. Korijeni obilježavanja sežu do 1976. godine i Dina R. Kembela (Dean R. Campbell), dok je međunarodno obilježavanje kasnije popularizovao Left-Handers Club.
I nije riječ o sasvim maloj manjini.
Jedna od najvećih meta-analiza ikada sprovedenih o ljevorukosti, objavljena 2020. godine u časopisu Psychological Bulletin, analizirala je podatke iz brojnih istraživanja i došla do najbolje ukupne procjene od 10,6 odsto.
Drugim riječima, otprilike svaki deseti čovjek je ljevoruk.
Ali iza te jednostavne statistike krije se neobična priča o genetici, mozgu, istorijskim predrasudama, Leonardu da Vinčiju, američkim predsjednicima, rok zvijezdama, sportistima, pa čak i kengurima.
Ljevorukost nije navika koju smo izabrali
Zašto je neko ljevoruk?
Nauka još nema jednostavan odgovor.
Dugo se tražio jedan "gen za ljevorukost", ali danas znamo da stvari nisu ni približno tako jednostavne. Američki MedlinePlus navodi da na izbor dominantne ruke utiče kombinacija genetike, razvoja organizma, prenatalnog okruženja i vjerovatno kulturnih faktora.
Djeca ljevorukih roditelja imaju veću vjerovatnoću da budu ljevoruka, ali to nije klasično nasljeđivanje poput krvne grupe. Većina djece ljevorukih roditelja ipak će biti dešnjaci.
Savremena genetika dodatno komplikuje priču.
Studija objavljena u časopisu Nature Communications analizirala je podatke desetina hiljada ljevorukih i više od 300.000 desnorukih ljudi. Istraživači su pronašli vezu između ljevorukosti i rijetkih varijanti određenih gena, među kojima se posebno izdvojio TUBB4B, povezan sa mikrotubulama, važnim strukturama u ćelijama.
To ne znači da je pronađen "gen za lijevu ruku". Upravo suprotno, rezultati potvrđuju da je ljevorukost složena osobina na koju utiče mnogo sitnih bioloških faktora.
Mozak ljevorukog čovjeka nije "obrnut" mozak dešnjaka
Jedan od najpopularnijih mitova kaže da ljevoruki ljudi "više koriste desnu hemisferu", pa su zato kreativniji, umjetnički nadareniji ili intuitivniji.
Stvarnost je mnogo zanimljivija.
Tačno je da desna hemisfera mozga kontroliše veliki dio pokreta lijeve strane tijela, a lijeva desne. Ali ljudski mozak nije podijeljen na jednostavnu "kreativnu desnu" i "logičnu lijevu" polovinu.
Čak ni govor kod ljevorukih nije jednostavno preseljen na drugu stranu mozga.
Veliko istraživanje objavljeno u časopisu Brain ispitalo je 326 zdravih ljudi i pokazalo da se vjerovatnoća da je desna hemisfera dominantna za jezik povećava sa stepenom ljevorukosti. Kod izrazitih dešnjaka desna hemisfera bila je dominantna za jezik kod oko četiri odsto ispitanika, dok je kod izrazitih ljevorukih taj udio dostizao oko 27 odsto.
Dakle, većina ljevorukih ljudi i dalje koristi lijevu hemisferu kao dominantnu za jezik.
Ljevoruki mozak nije ogledalo desnorukog. On je samo jedan od načina na koji ljudski mozak može biti organizovan.
Jesu li ljevoruki zaista pametniji?
Tu dolazimo do još jednog mita.
Često se mogu pronaći tekstovi koji tvrde da su ljevoruki inteligentniji, kreativniji ili čak genijalniji od dešnjaka. Kao dokaz se obično navode Leonardo da Vinči, Albert Ajnštajn, Nikola Tesla i niz drugih velikih imena.
Problem je što neke od tih osoba uopšte nisu pouzdano dokumentovane kao ljevoruke.
A ni nauka ne potvrđuje ideju da ljevorukost sama po sebi donosi veću inteligenciju.
Sistematski pregled 36 istraživanja sa više od 66.000 ljudi pokazao je da većina studija nije pronašla značajnu razliku u inteligenciji između ljevorukih i desnorukih.
Drugim riječima, iz toga kojom rukom neko piše ne možete zaključiti koliko je inteligentan.
Ali činjenica da su među ljevorukima zaista bili neki od najzanimljivijih ljudi u istoriji učinila je svoje.
A jedan od njih bio je nesumnjivi genije.
Leonardo da Vinči: Lijeva ruka koja je ostavila trag u istoriji
Leonardo da Vinči (Leonardo da Vinci) nije samo ime sa neke internet-liste "slavnih ljevorukih".
Za njegovu ljevorukost postoje ozbiljni istorijski i materijalni dokazi.
Još je zanimljivije što su istraživanja njegovih rukopisa i crteža pokazala da je Leonardo zapravo mogao da koristi obje ruke, ali mu je lijeva bila dominantna.
Galerija Ufici u Firenci objavila je 2019. rezultate detaljne analize njegovog čuvenog crteža pejzaža iz 1473. godine. Stručnjaci su utvrdili da je Leonardo jedan natpis napisao lijevom rukom, zdesna nalijevo, u svom poznatom ogledalskom pismu, dok je drugi napisao desnom rukom u uobičajenom smjeru.
Zaključak istraživača bio je fascinantan: Leonardo je bio ambidekster, sposoban da piše i crta objema rukama, ali njegova dominantna ruka bila je lijeva.
Njegove bilježnice danas su jedan od najpoznatijih primjera ogledalskog pisanja u istoriji.
Leonardo je veliki dio svojih zabilješki pisao zdesna nalijevo. Stavite li takav tekst pred ogledalo, postaje mnogo lakši za čitanje.
Zbog toga su nastale brojne teorije. Jedna kaže da je pokušavao da sakrije svoje ideje i izume od radoznalih očiju.
Ali objašnjenje bi moglo biti mnogo jednostavnije.
Muzej Viktorije i Alberta u Londonu navodi da je Leonardo, kao ljevoruk čovjek, možda jednostavno lakše pisao zdesna nalijevo. Kada ljevoruka osoba piše slijeva nadesno mastilom koje se sporo suši, ruka prelazi preko upravo napisanog teksta i može ga razmazati.
Leonardovo "tajno pismo" možda, dakle, nije bilo nikakva šifra.
Možda je genije samo pronašao praktično rješenje za problem koji ljevoruki poznaju i pet vijekova kasnije.
A Mikelanđelo?
Priča postaje još zanimljivija kada se pređe na drugog velikana renesanse.
Mikelanđelo Buonaroti (Michelangelo Buonarroti) dugo nije bio tako jasno svrstan među ljevoruke kao Leonardo. Međutim, istraživanje objavljeno 2018. godine u časopisu Clinical Anatomy bavilo se upravo pitanjem njegove dominantne ruke.
Analizom istorijskih podataka i prikaza umjetnika pri radu, autor istraživanja zaključio je da je Mikelanđelo vjerovatno bio prirodno ljevoruk, iako je za mnoge poslove koristio desnu ruku.
To je važno zbog vremena u kojem je živio.
Lijeva ruka vijekovima nije bila samo neobična. U brojnim kulturama bila je "pogrešna".
Čak je i riječ "sinister" nekada značila "lijevo"
Koliko su duboke predrasude prema lijevoj strani najbolje pokazuje jezik.
Engleska riječ "sinister", koja danas znači nešto zlokobno, prijeteće ili mračno, potiče od latinske riječi "sinister".
Njeno osnovno značenje bilo je: lijevi, odnosno onaj koji se nalazi sa lijeve strane.
Vremenom je ista riječ dobila značenja "nesrećan", "nepovoljan" i "zlokoban".
Slični tragovi postoje i u drugim evropskim jezicima.
To nije slučajnost. Desna strana se kroz istoriju često povezivala sa ispravnim, časnim i povoljnim, a lijeva sa sumnjivim ili nesrećnim.
Posljedice nisu ostajale samo u jeziku.
Djecu su tjerali da prestanu biti ljevoruka
Još prije nekoliko generacija bilo je sasvim uobičajeno da učitelji ljevorukom djetetu kažu da olovku prebaci u desnu ruku.
Neka djeca su sistematski učena da pišu desnom bez obzira na svoju prirodnu sklonost.
Koliko je takvo "prevaspitavanje" bilo duboko pokazuje istraživanje objavljeno 2002. godine u Journal of Neuroscience. Naučnici su proučavali odrasle ljude koji su prirodno bili ljevoruki, ali su kao djeca u njemačkim školama prisiljeni da nauče pisati desnom rukom.
Iako su decenijama pisali desnom, njihov mozak nije jednostavno postao mozak prirodnog dešnjaka. Snimanja su pokazala drugačije obrasce moždane aktivnosti tokom pisanja.
Drugim riječima, možete čovjeka naučiti da koristi drugu ruku, ali to ne znači da ste promijenili njegovu prirodnu organizaciju mozga.
Barak Obama imao je jednostavnu poruku
Ljevorukost je ostavila neobično vidljiv trag i u američkoj politici.
Među američkim predsjednicima u novijoj istoriji bilo je više ljevorukih, uključujući Džeralda Forda (Gerald Ford), Džordža H. V. Buša (George H. W. Bush), Bila Klintona (Bill Clinton) i Baraka Obamu (Barack Obama).
Obama je svoju ljevorukost pretvorio i u malu anegdotu.
Kada je početkom predsjedničkog mandata 2009. trebalo da potpiše dokument pred kamerama, našalio se:
"Ja sam ljevoruk. Naviknite se na to."
Bio je to bezazlen komentar, ali lijepo pokazuje koliko dominantna ruka postaje primjetna kada predsjednik pred desetinama kamera uzme olovku.
Zanimljiva je i američka predsjednička kampanja 1992. godine. Džordž H. V. Buš i Bil Klinton bili su ljevoruki, a ljevoruk je bio i nezavisni kandidat Ros Pero (Ross Perot).
Tako su američki birači praktično birali između trojice glavnih kandidata koji su olovku držali lijevom rukom.
Hendriks je gitaru okrenuo na svoju stranu
Ako je Leonardo najpoznatija lijeva ruka slikarstva, Džimi Hendriks (Jimi Hendrix) vjerovatno je jedna od najpoznatijih lijevih ruku rokenrola.
Hendriks je svirao gitaru ljevoruko, a njegova naopako okrenuta gitara postala je dio njegovog vizuelnog identiteta.
Pošto su kvalitetne gitare za ljevoruke bile mnogo rjeđe, koristio je i modele napravljene za dešnjake, okretao ih i prilagođavao sebi.
To nije bila samo estetska neobičnost. Okretanje instrumenta mijenja položaj kontrola, kobilice i drugih elemenata, pa instrument više nije potpuno isti.
Ali Hendriks je upravo na takvom instrumentu napravio zvuk koji je promijenio istoriju električne gitare.
Pol Makartni i gitara koju nije mogao da svira "kako treba"
Još jedan muzički velikan, Pol Makartni (Paul McCartney), ljevoruk je.
Na njegovoj zvaničnoj stranici nalazi se simpatična priča koja možda najbolje opisuje svakodnevicu ljevorukog muzičara.
Makartni je ispričao da je jednom na odmoru zaboravio gitaru. Njegov prijatelj Džimi Bafet (Jimmy Buffett) ponudio mu je svoju, ali Makartni mu je odmah rekao:
"Ja sam ljevoruk."
Bafet je zato angažovao člana svoje ekipe da prepravi žice na gitari kako bi je Makartni mogao svirati. Kasnije mu je čak poklonio posebno napravljenu ljevoruku gitaru.
Mala anegdota, ali savršeno objašnjava problem: svijet može imati milion gitara, a ljevorukom čovjeku većina njih neće odgovarati bez prilagođavanja.
Ljevoruki u sportu ponekad zaista imaju prednost
Za razliku od tvrdnji da su ljevoruki inteligentniji ili kreativniji, za jednu prednost postoje prilično dobri naučni dokazi.
Sport.
Posebno sportovi u kojima se dva protivnika direktno suočavaju.
Analiza objavljena u Journal of Quantitative Analysis in Sports pokazala je da ljevoruki čine oko 15 odsto profesionalnih tenisera, iako ih je u opštoj populaciji oko desetak odsto. U pojedinim disciplinama, poput boksa, bejzbola, mačevanja, stonog tenisa i određenih pozicija u kriketu, među vrhunskim takmičarima njihov udio može biti još veći.
Zašto?
Jedno od najjednostavnijih objašnjenja jeste rijetkost.
Ljevoruki sportista cijeli život trenira i igra uglavnom protiv dešnjaka. Dobro poznaje njihove pokrete.
Dešnjak, međutim, mnogo rjeđe nailazi na ljevorukog protivnika.
U trenutku kada se sve događa u djeliću sekunde, ta neuobičajena putanja udarca može biti mala, ali važna prednost.
Nadal je poseban slučaj
Rafael Nadal jedan je od najslavnijih ljevorukih tenisera svih vremena.
Ali priča ima obrt.
Nadal tenis igra lijevom rukom, ali brojne svakodnevne radnje obavlja desnom. Upravo zato je dobar podsjetnik da "ljevoruk" i "dešnjak" nisu uvijek savršene kategorije.
Neki ljudi pišu jednom rukom, bacaju loptu drugom, a određene složene radnje obavljaju objema.
Postoje i ljudi koji su zaista ambideksteri, odnosno približno jednako sposobni sa obje ruke, ali oni su mnogo rjeđi nego što se često misli.
A Nikola Tesla i Nelson Mandela?
Ovdje vrijedi napraviti važnu pauzu.
Na bezbrojnim internet-stranicama među slavnim ljevorukim ljudima pojavljuju se Nikola Tesla, Albert Ajnštajn, Isak Njutn, Napoleon, Nelson Mandela i mnogi drugi.
Problem je što se takve liste godinama prepisuju jedna od druge.
Za Leonarda postoje jaki dokazi. Za Obamu nema nikakve dileme. Za Makartnija i Hendriksa takođe.
Kod Tesle, međutim, teško je pronaći dovoljno pouzdan primarni ili biografski izvor koji bi opravdao da ga bez ograde proglasimo prirodnim ljevorukim čovjekom. Zato je korektnije ne stavljati ga na takvu listu samo zato što ga internet uporno prepisuje.
Još zanimljiviji je Mandela.
Nelson Mandela se takođe često pojavljuje na listama ljevorukih, ali postoji podatak vezan za snimanje filma "Invictus" da je Morgan Frimen (Morgan Freeman), koji je ljevoruk, vježbao da piše desnom rukom upravo zato što je Mandela bio dešnjak.
Ponekad je, dakle, najbolja zanimljivost ona koja razbije zanimljivost koju smo godinama uzimali zdravo za gotovo.
Ljevorukost nije supermoć, ali nije ni mana
Ljevoruki ne žive kraće samo zato što su ljevoruki, nisu automatski kreativniji, nemaju nužno veći IQ i njihov mozak nije jednostavna obrnuta verzija mozga dešnjaka.
Ali jesu manjina čije je iskustvo dugo bilo zanemarivano.
I možda je upravo to najvažnija poruka 13. avgusta.
Nekada su djecu pokušavali "ispraviti" zato što su pisala lijevom rukom. Danas znamo da nema šta da se ispravlja.
Ljevorukost je normalna varijacija ljudske biologije.
A kada sljedeći put ljevorukoj osobi pružite makaze i vidite da ih okreće, namješta ili odustaje, možete napraviti mali eksperiment.
Uzmite ih u svoju nedominantnu ruku.
Pokušajte izrezati savršeno prav krug.
Zatim otvorite konzervu, napišite nekoliko rečenica bez razmazivanja mastila i sjednite za usku školsku klupu napravljenu za suprotnu ruku.
Možda ćete poslije nekoliko minuta mnogo bolje razumjeti zašto svaki deseti čovjek na svijetu ima svoj dan.
I zašto je Leonardu prije više od 500 godina možda bilo jednostavnije da okrene smjer pisanja nego da čeka da se mastilo osuši.