Jutro je, sat zvoni, a iz dječije sobe umjesto spremanja čujete: "Boli me stomak", "Loše mi je" ili "Molim te, nemoj da me vodiš u školu".
Kao roditelju, prva reakcija u ovakvoj situaciji može biti zabrinutost, zbunjenost ili čak frustracija. Možda pomislite da dijete pokušava izbjeći kontrolni, odgovaranje ili neku drugu obavezu. I zaista, gotovo svako dijete će nekada poželjeti da preskoči nastavu. Međutim, kada dijete odbija ići u školu iz dana u dan, kada su jutra sve češće ispunjena suzama, bolovima u stomaku, svađama ili molbama da ostane kod kuće, važno je pokušati razumjeti šta se iza toga krije. Škola je mnogo više od mjesta na kojem dijete uči.
U njoj se svakodnevno susreće sa vršnjacima, očekivanjima, ocjenama, uspjehom i neuspjehom, prihvatanjem i odbijanjem. Zbog toga odbijanje škole često nije samo neposlušnost ili lijenost. Ponekad je to način na koji dijete pokazuje da mu je nešto postalo preteško. Umjesto da se odmah pitamo: "Kako da ga natjeram da ode u školu?", korisnije je pokušati odgovoriti na pitanje: "Šta mom djetetu odlazak u školu trenutno čini toliko teškim?"
Kako se teškoće u vezi sa školom mogu ispoljiti?
Djeca često ne znaju jasno opisati ono što osjećaju. Neće svako dijete reći: "Plašim se da ću pogriješiti pred cijelim razredom i da će mi se smijati." Mnogo je vjerovatnije da će reći: "Mrzim školu." Dijete koje se osjeća usamljeno među vršnjacima možda neće reći: "Nemam s kim da budem na odmoru", nego: "Dosadno mi je."
Dijete koje je zabrinuto zbog testa ili odgovaranja može ujutro početi da se žali na mučninu, glavobolju ili bol u stomaku. Takve tegobe ne moraju biti izmišljene. Kada osjećamo strah ili smo pod velikim pritiskom, to se često može odraziti i na naše tijelo. Kod djece se to može pokazati kroz bol u stomaku, mučninu, glavobolju, drhtanje ili opšti osjećaj da im nije dobro. Zbog toga je važno da roditelj ne donosi odmah zaključak da dijete "glumi". Ponekad ono zaista osjeća bol, iako uzrok nije bolest, nego strah, napetost ili neprijatna situacija koju povezuje sa školom.
Zašto dijete odbija ići u školu?
Ne postoji samo jedan razlog zbog kojeg dijete može početi odbijati školu. Nekada se iza toga krije jedna teškoća, a nekada se više njih prepliće. Kod mlađe djece problem može početi već sa odvajanjem od roditelja. Porodica i dom predstavljaju mjesto sigurnosti, a odlazak u školu znači da se dijete od te sigurnosti odvaja na nekoliko sati. Neka djeca su veoma zabrinuta da bi se roditelju moglo nešto dogoditi dok nisu zajedno ili jednostavno teško podnose razdvajanje.
Kod starije djece i adolescenata može se javiti strah od neuspjeha. Dijete koje osjeća da mora imati dobre ocjene ili da ne smije pogriješiti može školu početi doživljavati kao mjesto stalne procjene. Ako svakog jutra razmišlja: "Šta ako dobijem lošu ocjenu?", "Šta ako ne budem znao?" ili "Šta će roditelji reći?", nije teško razumjeti zašto bi poželjelo izbjeći situaciju koja mu izaziva toliku nelagodu. Ponekad je teškoća povezana sa samim učenjem. Dijete može imati probleme sa određenim predmetom, koncentracijom, čitanjem ili praćenjem nastave. Ako svaki dan odlazi na mjesto na kojem ima osjećaj da drugi nešto mogu, a ono ne može, s vremenom se mogu javiti osjećaj neuspjeha, stid i želja da se takve situacije izbjegnu. Ono što roditelju na prvi pogled izgleda kao nedostatak volje za učenjem ponekad zapravo krije misao: "Ne mogu ovo."
Kako prepoznati?
Važan dio školskog života čine i odnosi sa vršnjacima. Isključivanje iz društva, zadirkivanje, ogovaranje, neprijatni komentari ili vršnjačko nasilje mogu učiniti da škola postane mjesto u koje dijete svakog jutra odlazi sa grčem. Problemi se mogu nastaviti i nakon nastave, putem grupnih razgovora i društvenih mreža, tako da dijete nema osjećaj da od njih može da se odmori ni kada dođe kući.
Potrebno je obratiti pažnju i na to kako se dijete ponaša van škole. Ako je duže vrijeme tužno, povučeno ili razdražljivo, ako slabije spava, izbjegava druženja, nema volje za aktivnosti koje je ranije voljelo ili mu je teško da obavlja i druge svakodnevne obaveze, odbijanje škole može biti samo jedan dio šire teškoće kroz koju prolazi.
Zašto djetetu bude bolje čim ostane kod kuće?
Ova situacija roditelje često posebno zbuni. Dijete ujutro govori da ga jako boli stomak, plače i izgleda kao da zaista nije sposobno otići u školu. Roditelj mu dozvoli da ostane kod kuće, a već nakon sat vremena dijete se igra, jede i djeluje sasvim dobro. Tada je lako pomisliti: "Znači ipak je sve izmislilo." Međutim, to što se dijete brzo smiri kada ostane kod kuće ne znači da njegova nelagoda nije bila stvarna. Ako je upravo odlazak u školu ono što kod njega izaziva strah, napetost ili osjećaj pritiska, uklanjanjem te situacije smanjuje se i neprijatnost koju je osjećalo. Zbog toga se dijete može vrlo brzo osjećati bolje, a mogu se smanjiti i tjelesne tegobe poput bola u stomaku, mučnine ili glavobolje.
Problem je u tome što takvo trenutno olakšanje može dodatno učvrstiti izbjegavanje škole. Dijete postepeno počinje povezivati ostanak kod kuće sa osjećajem sigurnosti i olakšanja, pa mu sljedeći odlazak u školu može djelovati još teže. Što češće izbjegne situaciju koja mu izaziva strah, to ima manje prilika da stekne iskustvo da može da se sa njom suoči i da neprijatnost može proći i bez bježanja od nje.
Kako pronaći ravnotežu?
Zbog toga je važno pronaći ravnotežu između razumijevanja djetetovih osjećanja i pružanja podrške da se postepeno suoči sa onim što mu je teško. Cilj nije zanemariti njegov strah, već mu pomoći da uz podršku odraslih ponovo stekne osjećaj sigurnosti i povjerenja da može da se nosi sa školskim situacijama koje mu trenutno predstavljaju izazov. Kako razgovarati sa djetetom koje ne želi ići u školu? Ozbiljan razgovor o školi nije najbolje započinjati ujutro, dok svi žure, a dijete već plače ili odbija da se spremi. Mnogo je korisnije izabrati trenutak kada je situacija mirnija. Rečenice poput: "Nemoj izmišljati", "Svi idu u školu, moraš i ti" ili "Šta ti sad opet fali?" mogu dijete navesti da se još više zatvori.
Umjesto toga, roditelj može reći: "Primjećujem da ti je u posljednje vrijeme baš teško da odeš u školu. Voljela bih da razumijem šta ti tamo predstavlja najveći problem." Ako dijete odgovori: "Ne znam", to ne mora značiti da ne želi razgovarati. Možda zaista ne zna kako da objasni ono što osjeća. Tada mogu pomoći jednostavna i konkretnija pitanja: "Da li ti je teže na času ili na odmoru?", "Postoji li neki predmet ili dan kada ti je posebno teško?", "Kako ti je sa drugarima u posljednje vrijeme?" ili "Šta bi ti pomoglo da ti sutra bude makar malo lakše otići?"
Važno je da dijete nema osjećaj da je na ispitivanju. Cilj nije pronaći krivca, već zajedno pokušati razumjeti problem. Roditeljima može biti korisno i da obrate pažnju na obrazac. Da li se teškoće češće pojavljuju pred određeni predmet ili kontrolni? Izraženije su nakon vikenda? Počinju izbjegavati neke prijatelje? Ponašanje djeteta se promijenilo nakon određenog događaja u školi? Ponekad upravo takvi detalji pomognu da se prepozna ono što dijete još ne može jasno da izgovori.
Kako roditelj može pomoći kada dijete odbija školu?
Roditelj ne mora sam da rješava problem. Kada odbijanje škole traje, dobro je uključiti i školu.
Razgovor sa razrednim starješinom, nastavnikom, pedagogom ili psihologom može pomoći da se dobije potpunija slika o tome šta se dešava. Možda je neko u školi primijetio da se dijete povlači, da ima teškoće sa određenim gradivom, da ga druga djeca zadirkuju ili da se njegovo ponašanje promijenilo.
Fokus ne treba da bude samo na tome kako da dijete ponovo redovno dolazi na nastavu. Jednako je važno pokušati razumjeti šta mu dolazak u školu otežava i šta odrasli mogu učiniti da mu bude lakše. Istovremeno, razumijevanje djetetovih osjećanja ne znači potpuno odustajanje od granica i rutine. Roditelji se u ovakvim situacijama često nađu između dvije krajnosti. Jedna je veoma stroga: "Nema rasprave, ideš u školu." Druga je da iz želje da zaštite dijete svaki put dozvole da ostane kod kuće. Ako je dijete zaista uplašeno, strogo naređivanje vjerovatno neće ukloniti strah. Ali ni stalno izbjegavanje škole neće pomoći da se dijete ponovo osjeti sigurno.
Koji je adekvatan odgovor?
Mnogo korisnija poruka može biti: "Vjerujem da ti je teško i ozbiljno shvatam kako se osjećaš. Želim da zajedno pronađemo rješenje koje će ti pomoći i omogućiti da nastaviš da ideš u školu." Ukoliko dijete tog dana ipak ostane kod kuće, korisno je da dan zadrži određenu strukturu. To ne treba pretvoriti u kaznu, ali ni u dan ispunjen cjelodnevnim igranjem igrica, korištenjem telefona i drugim sadržajima zbog kojih bi ostanak kod kuće postao privlačnija opcija od škole.
Kada dijete napravi neki korak naprijed, važno ga je primijetiti. Ako ode u školu iako mu je bilo teško, ako uspije da kaže šta ga brine ili razgovara sa nastavnikom o problemu, vrijedi pohvaliti njegov trud. Tako dijete dobija poruku da hrabrost ne znači da se ne plašimo, već da pokušavamo čak i kada nam nije lako.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Nije potrebno čekati da dijete potpuno prestane ići u školu. Ako odbijanje škole traje, postaje sve intenzivnije ili značajno utiče na svakodnevni život djeteta i cijele porodice, razgovor sa psihologom, psihoterapeutom ili psihijatrom može biti koristan. Tu je i "Plavi telefon", savjetodavna linija za djecu, mlade i roditelje putem koje možete besplatno dobiti psihološku pomoć i podršku. Posebno je važno reagovati ako dijete ima česte bolove i mučnine pred školu, probleme sa spavanjem, povlači se iz druženja, djeluje izrazito tužno ili ako postoji sumnja da doživljava nasilje.
Traženje stručne podrške ne znači da roditelj nije sposoban ili da nije uspio riješiti problem. Neke situacije jednostavno zahtijevaju dodatnu pomoć kako bi se bolje razumjelo šta dijete proživljava i kako mu olakšati povratak svakodnevnim obavezama. Dijete koje odbija ići u školu najčešće ne pokušava namjerno otežati život roditeljima. Ono možda samo pokušava pobjeći od nečega što mu u tom trenutku djeluje preteško ili zastrašujuće. Zato, kada sljedeći put čujete: "Ja danas ne mogu u školu", pored pitanja kako organizovati to jutro, vrijedi zastati i zapitati se: "Šta je mom djetetu postalo toliko teško da mu se čini da je jedino rješenje da ne ode?". Ponekad upravo osjećaj da ga roditelj vidi, sluša i ozbiljno shvata bude prvi korak ka tome da dijete pronađe riječi za ono što ga muči, a zatim, uz podršku odraslih, i način da se sa tim izbori.
Briga o djetinjstvu zajednička je odgovornost svih nas. Svaki prostor u kojem djeca mogu slobodno da se igraju, istražuju, druže i osjete da pripadaju predstavlja ulaganje u njihovo odrastanje. Kada im omogućimo više takvih trenutaka, gradimo zajednicu u kojoj djeca imaju priliku da odrastaju uz podršku, povjerenje i iskustva koja će nositi sa sobom i kada odrastu.
Postanite Zaštitnik djece!
Razgovori o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju imaju moć da mijenjaju živote.
Pratite "Štit nove generacije" i podcast "Razumna priča", dijelite znanje i podržite djecu i porodice kojima je to najpotrebnije.
Postanite Zaštitnik djece - jer sigurnost djeteta počinje razumijevanjem.
