VELIKA KLADUŠA - U kući Mileve Srijemac (80) u Bosanskoj Bojni gori vatra, a dim se vidi iz daljine.
Većina drugih kuća ovdje je davno opustjela. Narod se razišao po svijetu, tjeran ratom, a stariji su pomrli.
Zato ona piše o svemu što čuje i vidi pa joj dani nisu dugi i dosadni. A Bojančani, od Novog Sada do Novog Zelanda, čitaju Milevine pisanije na društvenim mrežama ili, kako ona kaže, u telefonu, i komentarišu.
Ono što Mileva nije napisala kao da se nije ni dogodilo.
Ona je vjesnik svoga sela i zato smo došli da je upoznamo.
"Uđi u kuću, ali nemoj skidati jaknu, hladno je. Upravo odoše trojica dječaka iz Vrnograča, dovezli mi novi kauč pa širom otvorili vrata, i jedno i drugo krilo, a duva sa svih strana. Ovaj stari kauč se provalio, ima rupu u sredini", upozori nas osamdesetogodišnja Mileva.
Bosanska Bojna je nekada bilo bogato i lijepo selo, pola u Krajini, a pola na Baniji, jednako udaljeno od Velike Kladuše i od Gline. Po 30 kilometara na obje strane. Srpski narod odavde je masovno iselio 1995. godine kada se na njih stuštila hrvatska "Oluja".
Otišli su u dugim kolonama, većinom u Srbiju. Kada je rat završen, u Bojnu se vratilo stotinak ljudi, uglavnom staraca. Došli su u rodnu grudu, zauvijek.
Zajedno sa pokojnim suprugom Dušanom, Mileva se među prvima vratila u razrušenu i opljačkanu kuću. Obnovili su je uz pomoć međunarodnih organizacija.
Nikad nije išla iz Bojne izuzme li se izbjeglištvo.
"Ni tada ne bih odavde da nisam morala. Zato nekoliko godina u Ratkovu, u Bačkoj, i ne računam", kaže Mileva svodeći životne puteve i račune.
Duga je njena priča o izbjeglištvu, životu u bačkoj ravnici, čežnji za Bojnom, povratku kući, životu ovdje i tamo. Zato njena priča ne može stati u našu priču. Raduje se, kaže, svakome susretu jer je samoća veliki teret.
"Nema ni migranata, otišli, a bilo ih je puna Bojna", priča Mileva.
"Jednom su me pozvali da gledam njihovu utakmicu u našem selu. I otišla sam, ali o tome ću vam kasnije pripovijedati", reče.
Ponudi nas da sjednemo.
"Samo bih vas zamolila da se izujete, ako niste imali u planu", reče i dodade da ne može čistiti ni usisavati, uhvatilo je u leđima, a i usisivač nije sasvim ispravan.
Mileva je uvijek raspoložena za pričanje, ali i pisanje. Po ovom drugom je poznata, i to nadaleko. Ona informiše svoje zemljake u bijelom svijetu o svemu važnom u Bojni. Njene poruke su uvijek aktuelne. Opisuje svoju i seosku svakodnevicu. Pokazuje svesku ispisanu do korica, mada sve češće, kaže, piše "u telefon".
"Opisujem sve što vidim. Pišem o sebi, svom životu, o živima i mrtvima, o zborovima, sahranama, migrantima... Svakog dana naroda je sve manje, selo je opustjelo, kuće se urušile. Prođe i po nekoliko dana da živog stvora ne vidim, ni hajvana ni insana, kako to kažu braća Bošnjaci, a ja ih zovem muslimani", priča Mileva listajući ispisane sveske. Žali se da joj je ponestalo papira i olovaka. U telefon, veli, ne može napisati dugačke priče.
"Moji u Novom Sadu ne vole što ja to pišem. Moja kćerka Ankica, kaže: 'Mati, okani se pisanja, može neko da se naljuti'. Neka se ljuti ko god hoće, pisanje mi niko ne može zabraniti. Ko je kriv drugima što oni nisu pismeni kao ja", odlučna je Mileva.
Dok razgovaramo pretražuje gomilu papira u ladici ispod televizora. Ima tu svega, dugmadi, konaca, makaza, tableta isteklog roka, olovaka koje ne pišu, starih fotografija, računa za struju i vodu, čekova od penzije...
"Tražim naočare, ništa bez njih ne vidim. Slomila sam jedno krilo, jednu dršku, koja se kači iza uva, ali su čitava oba stakla. To je važno", zaključi s olakšanjem zbog naočara koje je ipak pronašla.
"Zatvorite mi ta vrata, ulazi studen, vjetar zviždi, a drva u šporetu cvile", upozori Mileva Živku i Zoru, bivše komšinice koje su navratile da je vide i čuju koju riječ, jer od Mileve uvijek ima šta čuti, zanimljivo i originalno.
"Pišem kako smo živjeli u moje vrijeme. O zborovima, kada je bio koji zbor kod crkve u Gradini, na Preobraženje, kako su se potukli ovi naši. Onda, o Svetom Savi. Pisala sam o krsnim slavama i o Božiću".
Upitasmo šta kažu komšije na njeno pisanje, a Mileva odgovara.
"'Joj, Mileva, mi svi čitamo šta ti pišeš', kaže mi Ljuba Opačić. Pa piši i ti nešto, odgovorim. A ona će: 'Neću, sramota me, bojim se neću znati'. Pa, opleti, valjalo - ne valjalo", prepričava Mileva svoju svakodnevicu, u dugim noćima kao godina.
Zima je, snijeg zatrpao Bojnu, a mraz okovao njive, livade i krošnje stabala koje izgledaju kao na razglednici. Mileva sve opisuje i to je za nju najveća razonoda.
Kako ste ovladali modernim tehnologijama, lebdi nam od početka u mislima najvažnije pitanje.
"Ja sam to sama savladala, tandrlja-bandrlja, i naučila. Oni tamo svi mene traže na tim profilima, čitaju i pišu mi. Moje objave su njima interesantne, i ako ja ne čitam šta pišu, nije mi do toga, nego saznam poslije, uvijek mi neko prenese".
Nego, da završimo onu priču o migrantima, predložih Milevi.
"Žao mi je ovih crnaca, i Siraca (Sirijaca) i onih iz Gaze, oćeraju ih u vodu, a oni ne mogu izaći. Sve kuće im porušili. A žao mi ih, mili Bože. Upoznala sam ja njih ovdje ljetos, kada je selo bilo puno migranata. Kod Seje Rašine na tratini igraju migranti fudbal, njih 50. Pozovem ovih nekoliko baba da idemo gledati. Kaže Ljuba: 'Šta ćemo mi tamo, ne zovu nas da igramo'. A oni sve graje, vesele se, sretni", priča Mileva o migrantima.
Ljetos ih je bilo puno selo.
"Naiđu pored mene, kažu: 'Ćao, mama'. I mala djeca kažu: 'Ćao baba'. I stanu kod mene. Zavoljeli su me. Dam im litru varenike kad imam, i oni zadovoljni".
Mileva priča i o sebi, o svojim poslovima… Pokazuje povrće, vez bijelog i crvenog luka za gredom kojeg je proizvela.
"Sve sijem, dvije bašte. Kopam sjedeći, bole me noge, ali sve proizvedem. A naveče, gledam TV, volim pjesme. Najviše volim onu 'Oj, ciganko moja" Tome Zdravkovića. I dopada mi se emisija 'Nikad nije kasno'. Odmaram i gledam. I dobro mi je, zašto i čemu da kukam. Kad je cijela država kukavna, i narod je takav, svi kukaju pa se od kuknjave ne može živjeti".
I na kraju raspredosmo i priču o zločestom mačku kojeg je, kaže, u telefonu opisala samo u "kratkim crtama". Sada bi da nam opširnije ispriča.
"Imam tri mačke. Imala sam mačka, sada ga nemam, zavadila sam se s njim i napustio me. Ova Nevenka s brda kaže: 'Ojoooj, Mileva, tvoj mačak moje kokoši pokla, ovako-onako. Veli još, potrgao moga mačka, vrijedi 200 evra. Eh, kakav je to mačak koji vrijedi toliko para, i da ga još potrga moj mačak, koji ne vrijedi ništa. Još uz to, veli Nevenka: 'Posvađaćemo se ako mu ne zabraniš da hoda po selu'. Onda mi dođe jedan komšija, on je ovdje kupio imanje i doselio, kaže: 'Ako ne zatvoriš mačka tužiću te miliciji u Vrnograču, pa u Kladuši, pa ću ići do Bihaća. Sve piliće mi je podavio', žali se. Ma, ne zna on, to je uradio tvor a ljaga pala na mačka. Velim: 'Napravite mu rogove, ja ću ga svezati'", raspričala se Mileva. Slušamo je pažljivo i odobravamo.
"Čekala sam mačka nekoliko dana, i dočekala. Uspjela sam ga uhvatiti i zatvoriti u sobu. Taman sam povjerovala da sam riješila problem, htjedoh da zalupim vrata, kad li on skiknu kao prase. Ne da se zatvoriti. Sve udara u zid, skače na prozor, šišti kao poskok. Odškrinem vrata da izvirim, a on sa zavjese, za koju se uhvatio, skoči pravo na mene pa frknu kao sto đavola i ugrize me za nogu. Krv pljusnu na sve strane. Ja zavikah, stigoše komšije pa sa mnom u Kladušu, u hitnu. To je krvi izašlo, Bože sačuvaj. Nogu ispod koljena mi je razderao. Danima sam išla na previjanje i kontrolu. Ima od toga i dva mjeseca, a još nije zaraslo, stalno me žigucka", pokazuje Mileva bolesnu nogu.
"Kažem doktoru: 'Dajte mi lijek za tetanus, a on veli da za mačke ne daju. Gledam kako narod stradava od pušaka, topova i granata, a ja da stradam od mačka. Ne možeš vjerovati. Sada je moj mačak opet kod Nevenke, ovdje samo izviri, prođe pored kuće, ali ne prilazi, svjestan da je pogriješio. Možda se s njim i pomirim ove zime, nemam drugog razgovora. Dobar je i mačak, makar i grešan bio, samo da nisam sama", konstatovala je Mileva, s pravom i logikom. A kada nas je ispraćala, imala je još nešto da doda…
"Joj, kad čuju moji u Ratkovu, a to je kod Odžaka, šta sam pričala, biće belaja, kažem ti, ali baš me briga. Ni ja njima ne komandujem i ne upravljam šta će i kako da rade. Svako je svoj šef. Je l' tako", upita. "Tako je", potvrdismo na odlasku.
Najstarija
Ja sam sad najstarija u selu od kada je umro Brko. To je Mrčin ćaća. Seja i Marko Medić imaju devedeset, oni su ispred mene, a ja sam uzela osamdesetu. Oni ne žive u Bojni, ja sam ovdje prva po starini, a treća od svih Bojančana, napisala je Mileva.
Djetinjstvo
Ispovijest o mom životu: rođena sam 1945. godine u selu Gradina. To je bilo bogato selo, puno naroda, a naročito djece. Svaka kuća puna. Nas, po prezimenu Opačić, bilo je desetoro. Više gladni nego siti, ali srećni i veseli. Nosili smo robu jedno od drugog. Najviše smo voljeli babu, ona je bila glavna u kući.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
