Granice su postale česta tema, ali se njihovo značenje nerijetko pojednostavljuje na samo "DA" i "NE". Međutim, zdravo postavljanje granica mnogo je složenije.
Ljudi koji nemaju granice maksimalno se prilagođavaju u odnosima, trpe, ćute i ne pokazuju ljutnju kada im nešto smeta. Vremenom mogu da sagore u potrebi da nekoga uvijek razumiju i izlaze mu u susret po svaku cijenu.
Jedno je pružiti podršku nekome kome je ona zaista potrebna, a drugo stalno spašavati nekoga i raditi stvari umjesto njega, ne dopuštajući mu da počne da mijenja svoje ponašanje.
Naš dio je da iskreno ukažemo na obrazac ponašanja koji primjećujemo, dok druga osoba treba da preuzme odgovornost za svoje postupke. Žrtvovanje sebe radi stalnog zbrinjavanja nekoga dugoročno može biti štetno.
Gdje počinje naša odgovornost
Osoba koja stalno zbrinjava druge daje svoju energiju, vrijeme i resurse nekome ko svoje probleme prebacuje na druge ljude.
Druga strana može početi da očekuje da će je neko uvijek utješiti, odlučivati umjesto nje i rješavati njene probleme.
Kada osoba koja stalno pomaže pokaže da više ne može tako da nastavi, može se dogoditi da druga strana uloži trud samo iz straha da ne izgubi odnos. Čim opasnost prođe, stari obrazac ponašanja može da se vrati.
Zato je potrebno na vrijeme pokazati šta je naša odgovornost u odnosima i u kojoj mjeri biramo da budemo prisutni.
Zdrava granica je nevidljiva linija koja određuje gdje počinjem "ja", a gdje druga osoba. Ona razdvaja ono što želimo i što nam je potrebno od onoga što pripada drugoj osobi.
Granice nam omogućavaju da ostanemo povezani s drugima, a da pritom ne izgubimo sebe.
Šta nije zdravo postavljanje granica?
U popularnoj psihologiji često se može naići na poruku da je dovoljno reći "NE" svemu što nam u odnosu ne odgovara.
Međutim, ni to nije zdrava granica ako potpuno zanemarujemo perspektivu i osjećanja druge osobe i svoje potrebe uvijek stavljamo iznad tuđih.
Ne možemo da se distanciramo iz odnosa svaki put kada osjetimo nelagodu. Time drugoj osobi možemo poslati poruku da ne može da računa na nas kada joj je najpotrebnije.
Zato postoje kompromisi. Svi griješimo, činimo ustupke i ponekad tolerišemo tuđe mane, kao što drugi to čine s našim.
Kontrola nad odnosom može da izgleda ovako: "Prisutan sam dok mi prija, a čim mi neko iskreno uputi povratnu informaciju - povlačim se, kažnjavam ćutanjem ili prekidam kontakt."
"Biću tu dok je sve po mom"
Osoba je tu kada je sve lako, javlja se kada joj je potrebna podrška, a nestaje kada se od nje traže odgovornost ili kompromis.
U takvoj dinamici nema uzajamnosti, jer bliskost zahtijeva da budemo prisutni i u lijepom i u teškom. To nije postavljanje granica, već izbjegavanje uz poruku: "Biću tu dok je sve po mom."
Potrebno je pronaći zdrav balans između bliskosti i distance. Dugoročno odbijanje tuđih potreba može da smanji intimnost i naruši kvalitet odnosa.
Kako znati kada je vrijeme za granicu?
Kada se pojavi nelagoda, treba provjeriti u kojoj mjeri možemo da budemo nekome podrška.
Umjesto automatskog "NE", korisno je razmisliti šta nam nelagoda govori i gdje se nalazi granica između pomaganja drugome i preuzimanja njegove odgovornosti.
Postoje i ljudi koji stalno pomažu drugima jer tako potvrđuju sopstvenu vrijednost: "Vrijedim samo ako sam koristan."
Čak i kada im niko ne traži pomoć, sami se nude. Briga o drugima tada može postati način održavanja bliskosti: "Pripadam samo ako sam nekome potreban."
Na psihoterapiji se radi na tome da se uvjerenje "Moram da pomažem drugima da bih se osjećao vrijednim" transformiše u "Želim da pomognem".
Granice su važne i na poslu
Sličan obrazac može se pojaviti i na radnom mjestu.
Osoba može da preuzima više zadataka ili radi prekovremeno kako bi se osjećala vrijedno. Ako poslodavac počne da koristi njenu spremnost da radi više nego što je potrebno, može se javiti osjećaj da ne napreduje uprkos ogromnom trudu.
U krajnjem slučaju osoba može početi da sumnja u sopstvene kompetencije i pita se: "Da li je ovo što radim dovoljno dobro?"
Perfekcionizam dodatno otežava stvari. Nije potrebno da uvijek radimo što više i besprijekorno, već da budemo funkcionalni i dovoljno dobri u onome što radimo.
Važno je da osoba ne preuzima više obaveza nego što je predviđeno njenom radnom ulogom, kao i da postoji jasna komunikacija s poslodavcem o tome šta ta uloga podrazumijeva.
Granice nisu zidovi
Granice nisu zidovi koje podižemo čim nam nešto ne prija.
Zid kaže: "Ne prilazi mi više."
Granica kaže: "Ovo mi ne odgovara, hajde da vidimo kako možemo drugačije."
Postavljanje granica nije jednokratan posao. Nije dovoljno jednom postaviti granicu i misliti da smo time sve završili. U novim situacijama ponovo tražimo način da pokažemo dokle možemo da idemo.
Nije ključno samo "DA" ili "NE", već do koje mjere nešto možemo i želimo da prihvatimo.
Kada granice ne postoje ili su prestroge, možemo završiti u dvije krajnosti: ili trpimo sve ili prekidamo odnos čim postane teško.
Zdrave granice znače da čujemo i sebe i drugu osobu - da se ne odričemo svojih potreba, ali ni da potpuno zanemarujemo tuđe.
Zašto izbjegavamo teške razgovore?
Postavljanje granica ne znači nekoga "presjeći" ili kazniti ćutanjem. Prvi korak je razgovor o tome kako se osjećamo.
Problem može nastati kada umjesto razgovora prevlada stid: "Ako priznam da sam pogriješio, to znači da sam loša osoba."
Umjesto da kaže: "Žao mi je što sam te povrijedio, hajde da vidimo šta mogu da promijenim", osoba se može povući, ćutati danima ili prekinuti kontakt.
Često je prisutan i strah od konflikta. Neki ljudi vjeruju da sukob automatski znači prekid odnosa, pa radije ćute ili se povlače.
Konflikt, međutim, može pomoći da se jasnije pokaže gdje su naše granice i šta nam je potrebno.
Koliko novih šansi treba dati?
Jedno je kada prvi put kažemo: "Ovo mi ne prija." Druga osoba tada tek uči gdje su naše granice.
Ako stalno razgovaramo o istoj stvari, a ponašanje se ne mijenja, ulazimo u obrazac u kojem iznova objašnjavamo ono što bi već trebalo da bude jasno.
U nekom trenutku možemo reći: "Ako nastaviš ovako, ja odlazim iz ovog odnosa."
Kada neko konstantno prelazi naše granice, a mi se zbog toga osjećamo iscrpljeno, to može biti znak da smo predugo ostajali u odnosu u kojem nas druga strana ne čuje.
Emocionalna zrelost kao temelj zdravih granica
Emocionalno zrela osoba zna šta osjeća, umije da prepozna svoje potrebe i može da ih izrazi bez optuživanja i ponižavanja druge strane.
Spremna je da čuje da je svojim postupkom povrijedila drugu osobu i preuzme svoj dio odgovornosti, umjesto da se brani, vrijeđa ili prekida kontakt.
"Izvini" bez preuzimanja odgovornosti i stvarne promjene ponašanja može postati samo način da se tema što prije zatvori.
Zdrave granice podrazumijevaju:
- vidim kako moji postupci utiču na tebe,
- priznajem svoj dio odgovornosti,
- pokušavam da promijenim ponašanje,
- nastavljam da radim na tome.
Kada je vrijeme da odemo?
Prije odlaska obično smo već prepoznali da nešto nije u redu i više puta pokušali razgovorom da promijenimo situaciju.
Vrijeme za odlazak može biti kada dugo jasno govorimo šta nam smeta, a ništa se ne mijenja, kada osjećamo da stalno dajemo i postajemo sve iscrpljeniji ili kada zbog očuvanja odnosa moramo iz dana u dan da žrtvujemo sebe.
Tada odlazak može biti način da konačno sprovedemo granicu koju smo pokušavali da postavimo i drugoj strani ostavimo odgovornost za njene postupke.
Granice se uče i potrebno je vrijeme da ih usavršimo. Cilj nije da budemo strogi prema sebi kada ih ne uspijemo postaviti u svakoj situaciji, već da naučimo kako da ostanemo povezani s drugima, a istovremeno sačuvamo svoje "ja", prenosi Forbes Srbija.