Neke riječi roditelja mogu ostaviti nevidljive ožiljke na djeci.
Postoje riječi koje se izgovore u trenutku ljutnje, umora ili nemoći, a koje dijete može nositi u sebi godinama. Za odrasle to ponekad bude samo jedna rečenica izgovorena „u afektu“, ali za dijete ona može postati glas koji će kasnije čuti svaki put kada posumnja u sebe.
Najbolnije rane nisu uvijek one koje se vide. Neke nastaju zbog pogleda, tišine, poređenja i riječi koje dolaze upravo od ljudi od kojih dijete očekuje bezuslovnu ljubav i sigurnost.
„Razočarao/la si me“ – rečenica koja može dugo da boli
Jedna od rečenica koju psiholozi često izdvajaju kao posebno tešku za dijete jeste:
„Razočarao/la si me.“
Iako roditelj možda želi da izrazi svoje nezadovoljstvo nekim postupkom, dijete često ne čuje poruku: „Nisam zadovoljan onim što si uradio.“ Umjesto toga može da čuje: „Nisam dovoljno dobar.“
Dijete još nema emocionalnu zrelost da odvoji svoju grešku od svoje vrijednosti. Ako često sluša da je razočaranje, problem ili neuspjeh, može početi da vjeruje da ljubav mora da zasluži savršenstvom.
Riječi roditelja postaju unutrašnji glas djeteta
Roditelji su prvi ljudi od kojih dijete uči ko je i koliko vrijedi. Kada ga ohrabruju, ono gradi sigurnost. Kada ga često kritikuju, vrijeđaju ili porede sa drugima, može razviti osjećaj da nikada nije dovoljno dobro.
Rečenice poput:
„Zašto nisi kao tvoj brat/sestra?“
„Od tebe nikada ništa neće biti.“
„Uvijek sve pokvariš.“
„Stidim te se.“
„Nije trebalo ni da se trudim oko tebe.“
mogu ostaviti dubok trag, čak i kada roditelj kasnije zaboravi da ih je izgovorio.
Dijete ih često ne zaboravlja.
Kritika ponašanja nije isto što i odbacivanje djeteta
Svako dijete griješi. Roditeljska uloga nije da nikada ne pokaže ljutnju ili razočaranje, već da nauči kako da razgovara tako da dijete razumije grešku, ali ne izgubi osjećaj sopstvene vrijednosti.
Umjesto:
„Ti si neodgovoran.“
bolje je reći:
„Ovo što si uradio nije bilo odgovorno. Hajde da vidimo kako možeš sljedeći put drugačije.“
Umjesto:
„Nikad nećeš uspjeti.“
važnije je reći:
„Ovo ti sada nije uspjelo, ali možemo da pokušamo ponovo.“
Djetetu treba granica, ali mu je još više potrebna sigurnost da je voljeno čak i kada pogriješi.
Najvažnije riječi koje dijete treba da čuje
Nijedan roditelj nije savršen. Svi nekada podignemo glas, kažemo nešto što kasnije zažalimo ili reagujemo zbog umora. Važno je prepoznati taj trenutak i popraviti odnos.
Ponekad jedna iskrena rečenica može izliječiti ono što je druga napravila:
„Pogriješio/la sam. Nisam trebalo tako da ti kažem. Volim te i kada pogriješiš.“
Jer dijete ne treba da odraste vjerujući da mora biti bez greške da bi bilo vrijedno ljubavi.
Najveći poklon koji roditelj može da mu ostavi nije savršenstvo, već osjećaj: „Ja sam voljen čak i kada nisam savršen.“