Herman je bio sivi mačak iz Baltimora koji je imao akreditaciju Obalske straže SAD i ličnu kartu da bi mogao zvanično da obavlja svoj posao: održavanje ratnih dokova svog grada i njihovo "čišćenje" od štetočina tokom Drugog svjetskog rata.
Mačak sa zvaničnom legitimacijom
U januaru 1943. godine, u najžešćim godinama Drugog svjetskog rata, Obalska straža SAD izdala je Hermanu zvaničnu ličnu kartu sa fotografijom.
Hermanovo zanimanje bilo je "vještak za mišelovljenje", a ovaj mačak je na ličnom dokumentu imao serijski broj, fizički opis i otisak šape.
Sa tom karticom, Herman je postao ovlašćeni radnik Obalske straže, slobodan da luta dokovima Baltimorske prometne luke dok je zemlja pripremala brodove, zalihe i posade za rat u inostranstvu. Ratne luke imale su ozbiljan problem, jer su se pacovi namnožili na dokovima, provlačeći se između teretnih prostora i skladišta, gdje su grizli konopce, krali hranu i širili bolesti. U eri prije moderne kontrole štetočina, bili su više od smetnje: postali su prijetnja. Jedan vojni ljekar izjavio je za list "Baltimor San" 1943. godine: "Dobro je riješiti se pacova uopšte. Oni prenose endemski tifus.“
Rješenje je, kao i u mnogim slučajevima, bilo jednostavno i staro vijekovima: trebalo je dovesti mačku.
Herman je imao samo osam mjeseci kada je zvanično zaposlen.
Rupa u zakonu koju je "iskoristila" jedna mačka
Propisi nisu govorili ništa o tome da mačkama nije dopušteno da budu u službi, pa mu je, u potezu koji djeluje i praktično i apsurdno, Obalska straža izdala akreditive. Na njegovoj ličnoj karti bili su navedeni njegova visina, težina, boja očiju (zelene) i boja krzna (siva). Na dokumentu gdje se obično pojavio otisak ljudskog prsta, Herman je ostavio uredan otisak šape.
Tako je birokratija pronašla rupu u zakonu, a Herman je prošao pravo kroz nju. Sa svojom ličnom kartom, Herman je imao neograničen pristup molu 4 u ulici Prat. Lučkim radnicima nije bilo dozvoljeno da ga zaustavljaju dok se kretao kroz ograničene zone, penjao se preko sanduka i obavljao svoj posao. Njegovo uvođenje u službu čak je bilo prikazano u filmovima kompanije Paramount, prikazivanim u bioskopima širom zemlje.
Nije svaki lučki radnik dobio nacionalnu pažnju kao Herman, ali, Hermanov posao prostirao se izvan kontrole pacova.
Herman kao simbol morala među mornarima
Moral je bio važan tokom rata, a Herman ga je pružao besplatno.
Dozvolio je lučkim radnicima i mornarima da ga maze, što je čin povjerenja kojim je pokazao da njegova uloga ide dalje od suzbijanja štetočina. Neko ga je čak opisao kao "ambasadora dobre volje i diplomatu".
Herman je pripadao mnogo starijoj pomorskoj tradiciji. Vijekovima su mačke plovile sa posadama kako bi kontrolisale štetočine, donosile sreću i pravile društvo mornarima. Čak i nakon što je mornarica zabranila alkohol na brodovima, mačke su ostale dobrodošle tokom Drugog svjetskog rata, cijenjene zbog toga što su bile korisne i zato što su smirivale ljude svojim prisustvom u opasnim, stresnim okruženjima.
Šta se dogodilo sa Hermanom poslije rata
Ono što se dogodilo sa Hermanom poslije rata manje je jasno dokumentovano. Zapisi se fokusiraju na njegovu službu, a ne na njegovo penzionisanje. Zna se da je radio na dokovima Baltimora tokom jednog od najintenzivnijih perioda globalnog sukoba, u vrijeme kada su životinje još smatrane korisnim, pouzdanim i bile zvanično dobrodošle u svakodnevnim operacijama. Taj period nažalost nije dugo trajao. Kako su decenije prolazile, politika se pooštravala: zakoni o karantinu su postajali strožiji, procjene rizika su se umnožavale, a životinje su postepeno nestajale sa dokova, brodova i vladinih radnih mjesta.
Herman je ostao zabilježen kao figura trenutka koji više ne postoji, figura vremena prije nego što je papirologija zatvorila svaku prazninu, kada su nužnost i povjerenje povremeno nadmašivali propise i kada je mala siva mačka mogla da zaradi vladinu legitimaciju i doprinese pobjedi u ratu.
(Telegraf.rs/furrend.xyz)
