Zamislite da ste magarence. Zovete se Odiseja, odrastate na farmi u Crnoj Gori i za rođendan vam ne donesu tortu, nego dramskog tenora.
Operski pjevač stane pred vas i zapjeva baš "Odiseju".
Ili ste Riki, rođeni dan prije koncerta Rikija Martina u Podgorici, pa vam crnogorska pjevačica Tina Džankić otpjeva "Pjesmu Podgorici". Vaš brat, uzgred, zove se Martin jer je bio još precizniji - rodio se baš na dan koncerta.
Možda ste Lokum. Onda vas Nikola iz grupe Perper uzme u naručje i pjeva vam na uvce pjesmu o Crnoj Gori.
A ako vam se baš posreći, na livadu vam stignu troje violončelista Crnogorskog simfonijskog orkestra.
Dobro došli na Farmu magaraca Martinići, mjesto nedaleko od Podgorice na kojem ovog ljeta traje neobičan muzički program.
Publika je, kažu, odlična.
Ne priča tokom pjesme, ne gleda u telefon i ne traži bis.
Poneko samo zaspi.
"Kultura na farmi ne smije da trpi"
Na farmi su ovog ljeta odlučili da svojim magarcima prirede koncerte uživo.
Ideju su pretvorili u svojevrsni program "raspjevane farme", a snimci susreta muzičara i njihovih neobičnih slušalaca završavaju na društvenim mrežama.
"Kultura na farmi ne smije da trpi", poručuju iz Martinića.
Logika je jednostavna: kada Crnogorski simfonijski orkestar ode na ljetnju pauzu, neko mora da nastavi.
Uostalom, kažu da njihovi magarci godinama slušaju Vivaldija i Mocarta. Red je bio da konačno dobiju i živu svirku.
A nisu im doveli bilo koga.
Prije nekoliko dana Grad teatar, sada - magarci
Na farmu su sa svojim instrumentima stigli Tree Cellos - Milan Ninković, Olesja Anakovskaja i Vladimir Stoletov, violončelisti Crnogorskog simfonijskog orkestra.
Ansambl je osnovan krajem prošle godine, a njihov repertoar je sve samo ne očekivan za tri violončela. Sviraju Baha i Vivaldija, ali i Metallicu, Queen, Nirvanu, Stinga, Majkla Džeksona (Michael Jackson) i AC/DC.
Početkom avgusta su na festivalu Grad teatar u Budvi, na sceni Između crkava, održali koncert "Od tišine do oluje". Publika ih je nagrađivala aplauzima i ovacijama.
Onda je stigao nastup u Martinićima.
Tu je s aplauzom nešto teže.
Ali su uši, ruku na srce, znatno veće.
Tree Cellos su, inače, ime dobili upravo zbog ljubavi članova ansambla prema prirodi i nastupima na otvorenom. Zato njihov dolazak na farmu možda i nije toliko neobičan koliko se na prvi pogled čini.
Samo što vjerovatno ni oni pod "nastupom u prirodi" nisu zamišljali baš ovo.
Od Sportskog centra do rođendana jedne Odiseje
Dramski tenor Petar Martinović dobio je još intimniji koncert.
Publika: jedna Odiseja.
Magareća.
"Zatvorite oči i zamislite da ste magarence. I da se zovete Odiseja. I da odrastate na jednoj farmi đe vas vole toliko da vam za rođendan dovedu Petra Martinovića, dramskog tenora, da vam otpjeva baš 'Odiseju'", napisali su domaćini uz snimak.
Za Martinovića se, dodaju, mnogo više počelo čuti kada je upravo "Odisejom" svojevremeno zagrmio u Sportskom centru u Podgorici.
Sada je istu pjesmu pjevao jednom magarencetu.
"Od Sportskog centra do rođendana jednog magarenceta. Karijera ima svoje puteve", zaključili su na farmi.
I tu im se zaista nema šta dodati.
Tina je dobila Rikija
Crnogorska pjevačica Tina Džankić stigla je s "Pjesmom Podgorici".
A dobila je Rikija.
Na farmi kažu da njihovom Rikiju nije mnogo važno da li mu se pjeva etno, džez, bluz, soul ili rok. Svaki žanr mu, tvrde, stoji.
Ime nije slučajno.
Riki je rođen dan pred koncert Rikija Martina u Podgorici.
Njegov brat rodio se na dan koncerta.
Martin.
I ako vam se već čini da na ovoj farmi postoji ozbiljan problem s davanjem običnih imena životinjama, tek smo počeli.
Gitara postala majka jednog Basa
Jednog ljetnjeg dana na stranici farme osvanulo je:
"#breakingnews Ljudi, opulila nam se Gitara."
Sve je, javili su, prošlo kako treba. Malo su smetale muve, pa su ljudi mahali rukama i tjerali ih.
A mladunac je već poslije desetak minuta tražio da sisa.
Kako nazvati dijete Gitare na farmi na kojoj se magarcima svira uživo?
Bas, naravno.
I tako su dobili Gitaru i Bas.
A onda je stigao Jašar.
"Breaking news. Stigao Jašar", objavili su.
Za svakoga ko je odrastao na prostoru bivše Jugoslavije, teško je pročitati to ime a da ne pomisli na Jašara Ahmedovskog.
Na farmi nisu objasnili da li je novorođeni magarčić zaista dobio ime po poznatom pjevaču narodne muzike.
Ali na mjestu na kojem već imate Gitaru i Basa, Rikija i Martina, a tenor pjeva Odiseji, ništa ne bi bilo naročito iznenađenje.
Jašar je, uzgred, na svijet stigao po ozbiljnoj vrućini.
"Još pirka vjetrić, osušio se prije nego smo uzeli telefon da snimimo", javili su domaćini.
Lokum je Nikolu iz Perpera vratio u djetinjstvo
Možda najnježniji snimak "raspjevane farme" nastao je kada je stigao Nikola iz grupe Perper.
Njega magarci nisu vratili nekoliko dana ili godina unazad, nego pravo u djetinjstvo.
Prisjetio se kraja osamdesetih, kada se na cetinjskim ulicama još moglo vidjeti magare, a prigradske kuće držale su krave, koze i kokoške.
Njegova prababa Milica u Seocima, u Crmnici, imala je magarca Beća.
Bećo je bio jedan od njegovih junaka.
Drugi je bio Brus Li (Bruce Lee).
"Ja i danas, nesmanjenim žarom, volim Bruce Leeja, magarce i sve ostale domaće životinje", napisao je Nikola.
U Martiniće je stigao u majici s likom svog starog kung-fu junaka, a onda u naručje uzeo Lokuma i zapjevao mu.
Magarence je ležalo i slušalo.
"Ova slatka beba, ležeći mi u naručju, pokazala je kako se pažljivo sluša u vremenu u kojem se muzika uglavnom gleda", napisao je Nikola.
Na farmi su Lokumove kvalitete kao publike opisali još konkretnije.
Ne priča tokom pjesme. Ne gleda u telefon. Ne traži bis.
Mnogi izvođači bi takvu publiku vjerovatno poželjeli.
A sve je počelo s dva magarca
Iza koncerata, neobičnih imena i humora kojim se na farmi svakodnevno služe stoji mnogo ozbiljnija priča.
Farmu magaraca Martinići osnovao je ornitolog Darko Saveljić 2015. godine.
Počeo je sa dva magarca.
Razlog nije bio turistički biznis, nego činjenica da je životinja koja je nekada bila praktično član domaćinstva na crnogorskom selu ubrzano nestajala.
Magarac je decenijama nosio vodu, drva i teret, vukao plugove i kola i stizao putevima kojima druga prevozna sredstva nisu mogla.
Onda su došli automobili, traktori i mehanizacija.
Čovjeku više nije bio potreban.
I upravo tada je počeo da nestaje.
Saveljić je pokušao da napravi mjesto na kojem magarac više neće morati da tegli da bi bio vrijedan čovjekove pažnje.
Od dva magarca stiglo se do desetina životinja i jedne od najneobičnijih turističkih priča u Crnoj Gori.
Više od 150.000 posjetilaca
Saveljić je ove godine kazao da je kroz farmu od osnivanja prošlo više od 150.000 ljudi.
Posebno mnogo gostiju stiže s njemačkog govornog područja. Tokom ljeta, prema njegovim riječima, bude ih oko 10.000.
Do Martinića su ih dovodili dokumentarci na stranim televizijama, preporuke, društvene mreže i priča koja se očigledno dobro prenosi od čovjeka do čovjeka.
A onda se desi da neko pređe cijelu Evropu samo zbog magaraca.
Ovog ljeta stigao im je gost iz Njemačke.
Magarce toliko voli da jednog ima istetoviranog na butini.
Na farmi nisu propustili priliku.
Došao je, kažu, da tetovažu pokaže rodbini.
Medeni mjesec? Dajte bicikle i magarce
Džena i Vel žive u Los Anđelesu. Ona je dizajnerka, on programer.
Za medeni mjesec mogli su da izaberu Maldive, bijeli pijesak, koktele i ležaljke.
Nisu.
Uzeli su bicikle i krenuli kroz Crnu Goru.
Od Kotora do Durmitora, preko Farme magaraca i Skadarskog jezera.
"Kažu da je brak putovanje. Kod njih je to odmah shvaćeno bukvalno, sa kacigama, rancima i ozbiljnom kilometražom", komentarisali su iz Martinića.
I poželjeli im da, kada naiđe uspon, guraju zajedno.
Ima i onih koji plate da bi čistili
Džesika i Saša su Švajcarci. Žive u Bernu, rade u kancelariji, a u Crnu Goru ih je doveo dokumentarac koji su gledali na televiziji.
Na farmu su došli da uživaju.
Tako što će raditi.
Ujutro su čistili, a poslije podne s domaćinima išli po sijeno.
I platili su takav odmor.
"Farma je jedno od rijetkih mjesta u ovoj državi đe stranci dolaze da rade i još za to plate", napisali su domaćini.
Pa dodali:
"Nema džabe da se radi. Molim lijepo. Plati pa radi."
Koncept nije nastao ovog ljeta. Farma već godinama privlači goste koji žele da nekoliko dana provedu kao dio svakodnevnog života imanja, umjesto da ga samo fotografišu.
A kada završe posao i odu u bungalov da spavaju, ni tada nisu sasvim sigurni da je radni dan završen.
Kuc, kuc - magarci na vratima
"Zamislite situaciju da ste turista. Zakupite bungalov. Mrkli mrak, krenete da lijegate i dva momčića kucaju na vrata da im date malo hrane."
Uz tu objavu farma je stavila i snimak.
Pred vratima su, naravno, magarci.
"Ovo se ne može doživjeti na Menhetnu, Berlinu ili Parizu. Ali može u CG", poručili su.
I upravo taj spoj ozbiljnog rada i potpunog odsustva želje da sebe predstave previše ozbiljno vjerovatno je jedan od razloga zbog kojih njihova priča funkcioniše.
Muzej magarca koji bi magarci možda drugačije nazvali
Na farmi postoji i Muzej magarca, otvoren 2019. godine.
U njemu su samari, plugovi, kola i druga oruđa koja podsjećaju na vrijeme kada su ove životinje bile nezaobilazna radna snaga crnogorskog sela.
Među eksponatima je čak i samar kojim su se tokom Drugog svjetskog rata prenosile granate.
Saveljić je svojevremeno rekao da ga ljudi zovu Muzejom magarca, ali da bi ga magarci, kada bi mogli da govore, vjerovatno nazvali muzejom terora nad magarcima.
I ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto cijela priča o Martinićima nije samo simpatična turistička atrakcija.
Predmeti koji danas stoje iza muzejskog stakla nekada su značili teret na leđima životinje.
Danas se u istom tom mjestu magarcima svira Vivaldi.
"Nijesmo preljubazni, da se razumijemo"
Farma je vremenom postala i neobičan promoter Crne Gore.
Samo što njihove turističke reklame ne zvuče baš kao one iz kataloga.
"Nijesmo uvijek preljubazni, da se razumijemo. Nemamo naročitu finoću u komunikaciji, a često vjerujemo da sve znamo najbolje. Malo smo i uvredljivi kada nas neko sa strane kritikuje. I dosta nervozni dok vozimo", napisali su ovog ljeta strancima koji ih prate.
A onda dolazi druga strana Crne Gore.
Mohito, kajtovi iznad Velike plaže, flamingosi na ulcinjskoj Solani, Skadarsko i Šasko jezero, kolašinski lisnati sir, barske i ulcinjske masline, med, priganice, Tara i Prokletije.
I dvije važne jezičke lekcije za strance.
Kafa s mlijekom je "dojč".
A kornjača je "žaba".
Ovu drugu već smo provjeravali - i upravo nas je njihova avgustovska objava o "žabi" odvela u sasvim drugu priču o tome kako temperatura kod pojedinih vrsta kornjača može da utiče na pol mladunaca.
Nekada su nosili teret, sada im pjevaju na uvce
Možda je upravo tu najljepši obrt cijele priče o Martinićima.
Magarac je nekada morao da bude koristan.
Da nosi. Da vuče. Da tegli.
Kada čovjeku više nije trebao za posao, počeo je da nestaje.
Na ovoj farmi pokušali su da mu pronađu sasvim drugačije mjesto.
Danas ljudi prelaze Evropu da bi ga vidjeli. Neko ga istetovira na butini. Neko plati da mu čisti štalu. Mladenci ga ubace u medeni mjesec. Turisti zaspu u bungalovu, a onda im magarci zakucaju na vrata.
Gitara dobija Bas.
Stiže Jašar.
Riki ima brata Martina.
Odiseji dramski tenor pjeva "Odiseju".
Lokum leži Nikoli iz Perpera u naručju i sluša pjesmu.
A troje violončelista Crnogorskog simfonijskog orkestra donese instrumente na farmu i zasvira.
"Kultura na farmi ne smije da trpi", kažu u Martinićima.
A ako je suditi po njihovoj publici, ne trpi ni bonton.
Niko ne priča.
Niko ne gleda u telefon.
Niko ne traži bis.
Samo poneko, kada mu muzika baš legne, sklopi oči i zaspi.