Raditi 32 sata sedmično, zadržati punu platu i dobiti više vremena za porodicu i privatni život – ideja koja mnogim zaposlenima zvuči primamljivo ponovo je stigla pred američki Kongres.
Međutim, prijedlog Bernija Sandersa (Bernie Sanders) i kongresmena Marka Takana izaziva i ozbiljan otpor zbog pitanja ko bi na kraju platio cijenu kraće radne sedmice.
Sanders i Takano su 8. septembra ponovo predstavili Thirty-Two Hour Workweek Act, prijedlog kojim žele da američki standard radne sedmice sa sadašnjih 40 bude postepeno spušten na 32 sata.
Njihova poruka je da radnici ne bi trebalo da ostanu bez dijela plate i beneficija zbog kraćeg radnog vremena. Kao jedan od glavnih razloga za promjenu navode ogroman tehnološki napredak, a posebno razvoj vještačke inteligencije i automatizacije.
Šta bi se zapravo promijenilo?
Iako se prijedlog često predstavlja kao zakon o četvorodnevnoj radnoj sedmici, njegova suština je nešto drugačija.
Ne bi svim Amerikancima bilo naređeno da rade četiri dana, niti bi kompanije morale da zatvore vrata petkom.
Prijedlog mijenja američki Zakon o pravednim radnim standardima (Fair Labor Standards Act) i za zaposlene obuhvaćene njegovim pravilima postepeno spušta granicu za obračun prekovremenog rada sa 40 na 32 sata sedmično.
To znači da bi poslodavac mogao da zadrži zaposlenog na poslu i duže od 32 sata, ali bi za sate iznad novog praga morao da plaća prekovremeni rad. Upravo bi taj dodatni trošak trebalo da podstakne kompanije da za dio zaposlenih skrate radno vrijeme.
Promjena se, međutim, ne bi odnosila jednako na svakog zaposlenog. Federalna pravila o prekovremenom radu imaju niz izuzetaka, pa prijedlog direktno cilja zaposlene koji prema zakonu imaju pravo na prekovremenu naknadu.
Sanders: Ako AI povećava produktivnost, korist treba da imaju i radnici
Sanders cijelu inicijativu snažno povezuje s razvojem vještačke inteligencije, robotike i automatizacije.
Njegov argument je da nove tehnologije omogućavaju kompanijama da za manje vremena proizvedu više, pa dio tog povećanja produktivnosti treba da se vrati zaposlenima u obliku kraćeg radnog vremena.
"U vrijeme kada će vještačka inteligencija i robotika radikalno transformisati našu ekonomiju, neophodno je da finansijsku korist od nove tehnologije imaju radničke porodice, a ne samo šačica milijardera i direktora korporacija", rekao je Sanders predstavljajući prijedlog.
Takano navodi da je sadašnja 40-satna radna sedmica uvedena u američko zakonodavstvo prije gotovo 90 godina, dok su internet, mobilni telefoni i sada AI u međuvremenu potpuno promijenili način rada.
Prema podacima koje je Takano naveo prilikom predstavljanja prijedloga, produktivnost američkih radnika od 1979. porasla je 93,2 odsto, dok su plate u istom periodu povećane 33,7 odsto. To je jedan od glavnih argumenata zagovornika promjene.
Ali ko će platiti osam sati manje rada?
Upravo tu počinje druga strana rasprave.
Protivnici upozoravaju da 32-satna sedmica uz zadržavanje primanja nije besplatna: ako zaposleni za manje sati treba da dobije isti iznos, trošak rada po satu praktično raste.
Republikanski senator Bil Kesidi (Bill Cassidy), jedan od istaknutijih protivnika Sandersovog prijedloga tokom ranije rasprave o istoj ideji, upozoravao je da bi kompanije mogle odgovoriti povećanjem cijena, smanjenjem broja zaposlenih, ubrzanom automatizacijom ili premještanjem dijela poslova u druge zemlje.
Posebno pitanje predstavljaju mala preduzeća i djelatnosti u kojima posao ne može jednostavno biti zaustavljen nakon 32 sata sedmično.
Bolnice, restorani, prodavnice, fabrike, transport i brojne druge djelatnosti moraju obezbijediti radnike bez obzira na to koliko traje standardna radna sedmica.
U takvim slučajevima poslodavac bi morao da organizuje dodatne smjene, zaposli još ljudi ili plati više prekovremenog rada.
Zbog toga protivnici tvrde da ono što za zaposlenog znači dodatni slobodan dan za poslodavca može značiti znatno veći trošak poslovanja. Kritičari upozoravaju i da bi dio tih troškova na kraju mogao biti prebačen na potrošače kroz više cijene.
Četiri dana nisu isto što i 32 sata
Postoji još jedna važna razlika koja se često izgubi u raspravi.
32-satna radna sedmica ne znači nužno četiri radna dana.
Kompanija bi, u zavisnosti od organizacije posla, mogla rasporediti 32 sata na četiri dana po osam sati, ali prijedlog sam po sebi ne određuje da svaki zaposleni mora imati trodnevni vikend.
Suština zakona jeste nova granica za prekovremeni rad, a ne propisivanje konkretnih dana kada se mora raditi.
Nije prvi pokušaj
Ideja nije nova.
Takano je prvu verziju zakona predstavio još 2021. godine, a Sanders mu se pridružio sa senatskim prijedlogom 2024. godine. Ni prethodni pokušaji nisu doveli do promjene federalnog zakona.
Sada su pokušali ponovo, u trenutku kada je pitanje uticaja AI-ja na radna mjesta mnogo prisutnije nego prije nekoliko godina.
Prijedlog u Predstavničkom domu nosi oznaku H.R. 10323, predstavljen je 8. septembra i upućen nadležnom odboru.
Sindikati stali iza prijedloga
Sanders i Takano imaju podršku dijela američkog sindikalnog pokreta.
Među organizacijama koje su podržale prijedlog nalaze se AFL-CIO, United Auto Workers (UAW), Service Employees International Union (SEIU) i National Nurses United, kao i niz drugih radničkih organizacija.
Za njih je kraća radna sedmica nastavak istorijske borbe za smanjenje radnog vremena – od vremena kada su mnogo duži radni dan i šestodnevna sedmica bili uobičajeni do današnjeg standarda od 40 sati.
Dug put do zakona
Uprkos velikoj pažnji koju je prijedlog izazvao, nema garancije da će postati zakon.
Tek je na početku zakonodavne procedure. Morao bi da prođe nadležni odbor i Predstavnički dom, zatim odgovarajuću proceduru u Senatu, a na kraju bi morao biti potpisan da bi stupio na snagu.
Zato Amerikanci zasad ne prelaze na četvorodnevnu radnu sedmicu.
Ali rasprava koju su Sanders i Takano ponovo otvorili vjerovatno će biti sve važnija kako vještačka inteligencija bude mijenjala tržište rada: ako tehnologija omogućava da se isti posao završi za manje vremena, ko treba da dobije najveći dio te koristi – kompanija, zaposleni ili oboje?