Kolumne

Budućnost žrtava bez žrtvovanja budućnosti

Đorđe Vuković
Đorđe Vuković

Kako razgovarati o budućnosti mrtvih tamo gdje je ni živi nemaju?!

Nasuprot stajalištima da se mjera ovdašnjeg varvarstva ogleda u nerazumijevanju i nepoštovanju mrtvih, mnogi kulturolozi tvrde da u našoj tradiciji pokojnici, "slavni i mučeni preci", imaju veće strahopoštovanje nego autoriteti vjere, znanja, duha ili zakona. Uz ideološka, mitska, zavjetna pozivanja na pokojnike, određivale su se sudbine živima i nerođenima... U njihovo ime bi se ovdje pozivalo na okupljanje, zborovalo, jurišalo, svetilo...

Naša zajednička istorija, u kojoj su žrtve ostali krajputaši u jednom bezizlaznom kružnom toku koji zapravo nalikuje na vrtlog, to je hronika prijateljstva i neprijateljstva, bratske ljubavi i bratske mržnje, neutoljivih nacionalizama, obostranog šovinizma... Hronika povjerenja i nepovjerenja, stvaralačkog entuzijazma i razorne ozlojeđenosti, etnonacionalne osujećenosti, nedovršenih ubilačkih projekata... Hronika sjedinjavanja i razbijanja, uzvišenih ideala i divljačke prizemnosti... Hronika zagrljaja i silovanja, pauza u klanju, odmaranja od mržnje, lomača zabluda... Nikada postignuti, nedostižni kompromis o minulim, neupokojenim vremenima!

Više nego zajednice krvi i tla, jezika i običaja, ustava i granica, narodi su "zajednice - zajednički proživljenih podviga i stradanja", "zajednice - zajedničkog sjećanja"!

Imamo li mi jedinstveno sjećanje na zajednički proživljenu istoriju? Poznajemo li dovoljno i kako prihvatamo istorijske činjenice? Osjećamo li kolektivnu bol? Njegujemo li univerzalno saosjećanje?

Ili imamo ideologizovano pamćenje? Selektivno, mitomansko, izmišljeno, konstruisano, silovano? Činjenice žicom vezane i u jame bačene? Fakte strijeljane na poljanama? Kosti istine rasute po grobnicama i udžbenicima?

Kakvi smo mi to narodi, kakve smo nacije, kakvi ljudi?

Kako pamtimo žrtve u stalnom dijalogu sa našom slavnom i sramnom prošlošću? Prihvatamo li proste, pojednostavljene podjele na "žrtve" i "zločince" - pa od individualnih, pojedinačnih izvodimo kolektivne: podjele na žrtveničke, žrtvovane, stradalne narode i zlikovačke, ubilačke narode, "genocidne narode", "narode genetski predodređene za zločine", "nakot zreo za klanje", "kulturne svijesti kolektivnih ubica"... Da li se i kako branimo od ovakvih opasnih, sumanutih, rasističkih, šovinističkih baljezgarija koje i dalje dominiraju javnim prostorom i vrebaju kao pritajeni koncepti?!

Prebrojavanje i etiketiranje mrtvih, njihova upotreba i zloupotreba, sve to licemjerstvo, vulgarnost, politička korektnost!

Podjelu na zemlji vjerno prati - podjela pod zemljom! Žrtve Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Albanci. Pa onda - ubice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Albanci... Sada neko treba da uzvikne parolu "Tako je, jer oni i jesu ubijani i oni i jesu ubijali kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Albanci..." E, tu se i tako završava i opet iznova počinje sva naša priča o žrtvama!

Žrtvama politike i kulture ratova zbog teritorija, vjerskih, nacionalnih, ideoloških pobuda, zbog generacija prethodnih žrtava, u slavu svjetskih, geopolitičkih računica, u ime živih i mrtvih! Prazne kolijevke, spaljena sela, opustošena zemlja, lijepo popunjena, posložena i zaboravljena groblja očeva i sinova, staraca i dječaka, spremna za neka buduća skrnavljenja.... Podvizi patoloških stanja nacionalne i kulturne svijesti?

Svedoci smo svakodnevnog vrijeđanja žrtava! Njihovog umanjivanja, osporavanja, relativizacije, dehumanizovanja... Mi smo kao ona primitivna plemena koja su smanjivala lobanje svojih neprijatelja, u strahu da ih i takvi, mrtvi ne bi progonili!

Silnu političku, medijsku, intelektualnu energiju ulažemo da bismo vrijeđali porodice žrtava, vrijeđali sunarodnike žrtava, vrijeđali čovječnost u ljudima... Sa mnogo etike i estetike ubijamo se u primirjima - nepažnjom, nehatom, nebrigom, neznanjem, arogancijom, revizionizmom, identitetskim šminkanjem, predizbornim patetikama!

Za porodice žrtava, naravno, njihovi najmiliji nisu nikakve brojke, statistika, procenti neravnoteže, politička manipulacija... Nisu ni spomen-kosturnice, nazivi ulica, trgova, školske lekcije... To su rane duboke i otvorene kao jame, ispljuvane suze, iščupana srca...

Mi imamo naša ludačka svođenja računa u kojima su porazi jednih - pobjede drugih, jauci jednih - radost drugima, jednima ratni cilj - drugima goli životi, jednima ratni plijen - drugima ognjišta, uspomene, dječja graja u dvorištu, porodični album u pepelu!

Na sva zvona slave se ubistva, progoni, poniženja komšija, kumova, pobratima! Svečane, pijane parade u čast opijela, zadušnica, parastosa... Bole zastave, praznici, datumi, plaču sjećanja, reže uspomene, vrišti prošlost!

"Naše" je gdje su naši grobovi! "Naše" je gdje su naše bogomolje! "Naše" je gdje je naš jezik! "Naše" je gdje kažu "naši" proroci, huškači iz udžbenika, instruktori bezumlja, motivacioni govornici istorijske mržnje! A to "naše" svih strana najčešće je isto - "tuđe naše"! Nema tu međa, rovova, karaula, granica! E, baš zato treba uvijek iznova ubijati: sjećanje, mramor, kamen, spomenike, groblja, činjenice, istinu!

Postavio bih nekoliko pitanja? U tom našem svođenju računa, bez kojeg, kao, ne možemo naprijed...

Da li su uz ubice, na strani zločinaca stajale i žrtve? Bivše, buduće žrtve? Da li su oni koji su jednog ratnog dana bili žrtve, mogli već drugog da postanu zločinci? I obrnuto?

Da li smo među ubicama prepoznali nedužne, dobroćudne, izgubljene, uplašene ljude? Da li smo među žrtvama iskopali ubice, razbojnike, siledžije, ološ? Stradali od iste granate, u istoj izbjegličkoj koloni, pred istim streljačkim strojem?!

Na koji način smo ih nanovo ukopali? Kako ih danas slavimo? Gdje ih ubrajamo? Jesu li oni naši? Ili njihovi? Govore li u ovoj zemlji mrtvi uvijek istinu? Ako već živi lažu... Postoji li bezgrešnost pobjednika? A bezgrešnost žrtava? Na čiji račun idu sva ona djeca, žene, starci, invalidi, civili? Ko otplaćuje ceh, sakriva račune ili ih prebacuje na susjedni sto?

Mijenja li odgovor na ta pitanja položaj žrtava? Odgovornost ubica? Odgovornost žrtava? Ili će ostati tabu tema, kako nam i dolikuje? Nama, budućim žrtvama i budućim ubicama!

Zašto su ljudi ubijali, zašto su ubijani? Kazali smo, vjerski, nacionalni, politički, ideološki, klasni motivi? Samo to? Jesu li na djelu bile lične ili kolektivne pobude, motivi, iskustva, krv, sjećanje? Govorimo li samo o zavedenima? Prinuđenima? Predodređenima? Tek iz straha? Naprosto iz očaja? Zbog ideala? Divljačke ćudi? Primitivizma? Herojske odbrane svoga? Uvjerenih da čine dobro? Uz prekoračenja ratnih konvencija, pravila ubijanja? Neizgrađene samoodbrane građanske odgovornosti?

Jesu li naši krvavi tragovi siluete naših identiteta, naše obećane budućnosti, odmazde istorije, osvete predrasuda, pasjaluci, patološka stanja, vitalni nacionalni interesi, kolateralne štete civilizacije, globalne nužde u lokalnom brlogu?

Hoćemo da pričamo o žrtvama devedesetih godina prošlog vijeka? Bole li nas nježnije od žrtava iz 1941-1945? Manje su važne od onih iz daleke 1914-1918? Neupokojeni vijek, izgubljena prošlost? Nesahranjena istina? Jesmo li to raščistili sve u vezi sa Tomašicom i Kazanima, Srebrenicom i Sijekovcem, Jasenovcem i Blajburgom, kulenvakufskim rotiranjem žrtava i dželata, Kozarom, Kadinjačom, Sremskim frontom itd. Ima li tu poveznica? Nekakav lanac ideja i refleksa, strahova, mržnje, ćutanja, predaha, nadahnuća?

Kako žrtve sebe percipiraju? Kakve su percepcije "tuđih" žrtava? Koliko se uvažavaju samopercepcije žrtava (devedesetih godina prošlog vijeka, dva svjetska rata i dalje unazad)? Jesmo li iskreni, samokritični, sebični, dobronamjerni?

Valjda je na kraju najlakše poručiti da se ne smije dozvoliti novo prećutkivanje, da se zaboraviti ništa ne može i ne treba, ali i da se ne smije ni pogrešno zapamtiti i pogrešno pamtiti! Da se ne smiju dozvoliti sva ova falsifikovanja istorije! Imaćemo falsifikovanu budućnost! Da se ne smije propagirati olako praštanje, ali ni osveta, laž! Živjećemo u laži! Da se ne može izbjegavati rasprava, ali ni raspirivati nerazumijevanje i mržnja! Tumačenje fakata sa ideoloških polazišta, nacionalne ostrašćenosti, pokvarenog pseudograđanstva, kvazikosmopolitizma!

Nijedno novo zrno mržnje posijati! Ne upokojiti se živi!

Ako postoje brojni razlozi za opreznost, taktičnost, suptilnost prilikom opisivanja istorijskih događaja, procesa, uzroka i posljedica, odlaganja konačne ocjene o prošlosti, neposrednoj ili dalekoj... ne postoji nijedan, ali baš nijedan razlog da se poštovanje žrtava i njihovih porodica, a onda i sunarodnika, ne pokaže već danas, sada i ovdje!

Vrijeđanje, omalovažavanje, dehumanizovanje žrtava nije samo udarac njihovim porodicama i sunarodnicima, već i sopstvenoj porodici, naciji, kulturi, sramota civilizacije, čovječanstva... sazdanog na zločinima! Ali ne ovako....

Da bi budućnost bila razumnija, prošlost i sadašnjost moraju biti - razumljivije! Da bismo imali razumnu budućnost, moramo imati - razumljivu prošlost!

A govoriti o starim sramotama, rekao bi Krleža, uvijek je poučno!

(Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije