Kolumne

Pravosuđe: Objava o samouništenju

Branko Perić
Branko Perić

​U novogodišnjem intervjuu "najuticajnijem dnevnom listu", (najuticajnijem i na pravosuđe!, p.a.), predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija izjavljuje da je zadovoljan stanjem u pravosuđu! Ima u ovom pokušaju zamagljivanja stanja - kao i u svakoj omašci - istine! Tegeltija s pravom može biti zadovoljan realizacijom političkog projekta za uništavanje pravosuđa: ostvario je i više nego što su njegovi nalogodavci tražili!

Ali, nemam namjeru da se bavim Tegeltijom i njegovim mračnim trijadama. Ima u našem iščašenom modelu politike tušta i tma nedovršenih likova koji se bave uništavanjem svega što im dođe do ruku. Fenomen pravosuđa je u tome što se ono u najvećoj mjeri samo sistematski samouništavalo. Namjera mi je da pažnju čitaoca usmjerim na one koji destrukciju pravosudne vlasti odobravaju ili je ćutke posmatraju kao da ih se ne tiče. Ta vrsta saučesništva u destrukciji graniči se sa bezumljem.

Ako bismo se danas poigrali sa najjednostavnijom sociološkom metodom dokazivanja činjenica pa pitali sudije gdje su i šta su uzroci ovakvog stanja u krivičnom pravosuđu, rekli bi, u povjerenju i  da ih niko ne čuje, da su glavni problem tužioci koji loše vode istrage i dolaze u sudnicu bez dokaza. Ako bismo isto pitanje postavili tužiocima, svi bi rekli da su problem policija i sudije koje se ne pridržavaju ni zakona ni vlastite prakse, nego koriste razne procesne smicalice da bi oslobodile očigledne krivce. Ako bismo otišli u VSTV i upitali Milana, Ružicu i Jadranku zašto je pravosuđe ovakvo kakvim ga opisuju domaći kritičari i evropski eksperti, oni bi odmahnuli rukom i rekli: "Manite se evropskih eksperata, oni ne poznaju činjenice nego pišu na osnovu 'percepcije javnosti' koja se ne razumije u pravosudne stvari. Evo vam statistike pa ćete vidjeti da smo svake godine sve bolji i bolji. Da nema tih nezadovoljnih makijavelista i populista koji nas napadaju, mi bismo bili najbolji pravosudni sistem!" I obavezno će vam gurnuti u ruke Peer Review preporuke EK, tvrdeći da su sve prihvatili i proveli u praksi. A kao krunski dokaz dobrog stanja, reći će vam da su sve što su uradili, radili u partnerstvu sa EK.

Ima nečeg šizofrenog u viđenju i razumijevanju stanja u pravosuđu među sudijama i tužiocima i onima koji upravljaju pravosuđem. Svako od njih vidi probleme drugačije i nije u stanju da izađe iz vlastitog ugla posmatranja. I nikome od njih ne pada na pamet da o problemima i perspektivama vodi ozbiljan profesionalni i društveni dijalog.   

Ako bi pažljiv istraživač u namjeri da utvrdi gdje leže problemi različitog viđenja stanja u pravosuđu i nesposobnosti da se o njima razgovara, pošao bi od   logične pretpostavke da su sudije i tužioci ljudi koji najbolje znaju probleme u svojoj struci. I ne samo da ih najbolje znaju, nego i da znaju kako te probleme treba rješavati. Uostalom, svako društvo se u analizama društvenih tokova oslanja na vlastite umne potencijale. Dakle, bio bi to jedini razuman put pronalaženja i prevazilaženja svake vrste problema u jednom sistemu državne vlasti. 

E, u toj procjeni susreo bi se istraživač sa malignom bolešću pravosuđa! U BiH ne postoje sudije i tužioci koji misle i koji žele i smiju reći ono što misle! Sudije i tužioci u BiH su uspavana masa dobro plaćenih i dobro situiranih podanika svake vlasti, i političke i pravosudne, spremnih da žrtvuju čast i dostojanstvo za redovnu platu, brzo napredovanje, članstvo u nekoj vladinoj komisiji, odlazak na konferenciju u neku daleku zemlju, ili kakvu drugu sinekuru koja je dostupna samo odabranim, kakva god da je. Njih ne interesuje ko pravosuđem upravlja, ko proizvodi problem, kakvi su zakoni, ima li pravde, zašto se ne procesuira korupcija i organizovani kriminal, kakav je ugled pravosuđa i šta neko misli o njima i njihovoj profesiji. Ni drugi nisu bolji, lakonski će zaključiti. Njima su drugi mjera stvari. Oni su dovoljni sami sebi jer je njihov jedini motiv i jedini životni cilj redovna plata. Zbog toga se o problemima ne oglašava ni jedno od pet udruženja sudija i tužilaca. I ona svoj cilj i mjesto u sistemu vide u nekim sitnim pogodnostima, makar one bile putovanja po bijelom svijetu ili godišnje zabave. Ne interesuje ih kako funkcioniše pravosuđe, kakva mu je perspektiva, ko ih predstavlja u svijetu i kakav je ugled njihove profesije. Interesovanje im se u posljednje vrijeme svelo na tezu da bi trebalo da imaju svog predstavnika u sastavu VSTV, a da o razlozima nikada nisu vodili nikakvu raspravu. 

Sudija i tužilaca nema u javnom dijalogu o funkcionisanju pravosuđa, o zakonodavnim inicijativama, o lošim zakonima, o korupciji u vrhovima vlasti, o korupciji u pravosuđu, o smjernicama koje im šalje regulator iako za to nema ovlaštenja... U pravosuđu se ne misli i ne govori. U pravosuđu se, kao u vjeri, samo činodejstvuje, uz isti obred i istu molitvu. Kad sudije i tužioce pitate o političkom uticaju na pravosuđe, svi će kategorično reći da se na njih ne može uticati. I ponoviće  isto što ponavljaju i političari: da na njih niko nikada nije uticao. Sudije i tužioci su i nesvjesno u nekoj vrsti kohabitacije sa političarima i njihova najbolja odbrana!

Sudije i tužioci su danas jedna od rijetkih profesija koja nema nikakvog orijentacionog cilja. Oni su naučeni da ispunjavaju procesne forme, da proizvode dobru statistiku, da se nikom ne zamjere, da nikome ne odgovaraju i da se ni o čemu ne izjašnjavaju. Za njih su nezavisnost i samostalnost spasonosna ljuštura, oklop koji ih čuva od svake vrste opasnosti.

Za tužioce nije važna krivica, nego optužnica. Nije važno kako optužiti, nego koga (ne)optužiti. Nisu važna ljudska prava, nego statistika.  Za sudije ići u sud ne znači ići po pravdu. Za njih ne postoji čovjek, nego predmet. Njihova pravda je izgubljena u procesualijama i dugogodišnjim suđenjima. Za njih je važna potvrđena presuda, a ne potvrđena pravda. Oni se uvježbavaju pravu na sirotinji, a (s)klanjaju se političkim i pravosudnim moćnicima. Jedini san koji sanjaju jeste da im se još ozakoni pravo na profesionalnu grešku pa da budu spokojni.

Ovakvom pravosuđu niko ne može pomoći. Ne postoji problem o kome će oni javno progovoriti. Ne postoji načelo za koje će se boriti. Ne postoji nezavisno mišljenje koje će podržati. Ne postoji izvještaj koji će pažljivo pročitati. Nema toga ko će Pribeov izvještaj staviti na dnevni red ako to Milan, Ružica i Jadranka ne odobre. Ovo je pravosuđe koje ne razgovara. Ovo je pravosuđe koje se povlači pred izazovima. Ovo je pravosuđe koje je pristalo da svako može da ponižava i vrijeđa sudije i tužioce.

Ovakvo pravosuđe je trijumf  nemoralnosti. Mrtvo i nezainteresovano, ono je "smokvin list" koji prikriva veliki kriminal i garantuje nekažnjivost vlasti. Samo je ovakvo pravosuđe moglo u dva navrata da izabere grupu neodgovornih i nekompetentnih ljudi koji su ga sistematski uništavali.

Treba sa istekom ove godine tu sramnu izdaju profesije napokon objaviti! Vladajuće politike mogu da proslave svoju veliku pobjedu! Sad su mirne!

Mir i nama! Amin.

(autor je sudija Suda BiH)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije