Kolumne

Uzmi sve što ti život pruža

Zdravko Zečević
Zdravko Zečević

Nije izuzetak da se u najvećoj mjeri svi pridržavamo maksime koja je u naslovu. Ili mislimo da je se pridržavamo.

 Zato što je život samo jedan i, kako kažu čak i osobe koje dočekaju duboku starost, prekratko traje.

Takođe, nismo jednom čuli od takvih istih ili sličnih osoba kako se uglavnom kaju što nisu svoj životni vijek iskoristili drugačije, bar u dijelu preuzimanja određenih ponašanja koja su im, tada kada se ukazala mogućnost za njihovo konzumiranje, izgledala rizična. 

Isto tako, iskustva onih koji imaju "velike pare" ili "skoro nepotrošiv višak likvidnosti" ukazuju na njihov čvrst stav da se sreća ne nalazi u parama.

Što je vrlo teško objašnjivo svima nama koji nismo takvi "baksuzi" jer nam je teško zamisliti da možemo imati osnov za sreću bez para.

Međutim, dok radimo i zarađujemo (uglavnom za račune, tekuću potrošnju i poneka zadovoljstva), sama činjenica da smo korisni nam predstavlja jedan od osnovnih izvora sreće, bez obzira koliko zarađujemo (a to je uvijek malo).

Većina nas takođe često smatra da zaista i nisu problem pare (rijetko ko je umro od gladi, daleko više osoba umire od prekomjerne težine), koliko nam nekad sreću ometaju druge stvari koje su vezane za posao, a nije plata: uslovi rada, odnos nadređenih i radnih kolega, nemogućnost napredovanja i ostvarivanja svojih potencijala i sl. Ali isto tako, svi pobrojani i slični uzroci znaju biti zatomljeni ako nam na izvodu računa u banci legne naviše apgrejdovana suma novca. 

Kada se ode u penziju, redovnu, državnu, iz Fonda PIO, kako god je nazvali, odjednom se skoro sve te osobe izjednačavaju, maltene po svemu. Vrlo sličnih su (malih) primanja, imaju slične afinitete i višak slobodnog vremena, sabiraju i preslažu uspomene i mirno provode ostatak svog života u svojoj novouspostavljenoj rutini koja nije nalik na stres kojim su izloženi dok su u radnom odnosu. Ali, da bi u potpunosti uživali i u ovoj životnoj dobi, obično nedostaje bar još koja marka. Ili neka druga, takođe konvertibilna, valuta.

Dana 18. jula 2019. godine, kao savjestan poslodavac, Vlada Republike Srpske je donijela Odluku o organizovanju penzijskog plana Vlade Republike Srpske za sve zaposlene na neodređeno vrijeme čije se plate finansiraju iz budžeta Republike Srpske.

U istoj je navedeno da član penzijskog plana može biti lice zaposleno na neodređeno vrijeme u svim ministarstvima i drugim korisnicima budžetskih sredstava Republike Srpske i čija se plata finansira iz budžeta Republike Srpske, te da će organizator plana, zajedno sa ministarstvima i drugim korisnicima budžetskih sredstava Republike Srpske u kojima se plata zaposlenih finansira iz budžeta Republike Srpske, iz sopstvenih sredstava, na individualni račun svakog člana penzijskog plana uplaćivati mjesečni iznos od 20 KM za svakog pojedinačnog zaposlenog na neodređeno vrijeme, u svrhu uplate penzijskog doprinosa, kao i pripadajuće troškove (poreza i doprinosa), počevši od plate za januar 2020. godine.

Takođe, ne postoji obaveza niti ikakav uslov da zaposleni dodatno uplaćuje bilo koji iznos, na svoj teret. Na takav način Vlada Republike Srpske, kao krajnji poslodavac, je odlučila da preuzme dio brige za sadašnje zaposlene i onda kada oni više ne budu zaposleni na sadašnjim radnim mjestima.

S tim u vezi treba istaći da iznos dobrovoljnog penzijskog doprinosa od 20 KM koji uplaćuje poslodavac (u ovom slučaju Vlada Republike Srpske) iz sopstvenih sredstava ni na koji način ne utiče negativno na bilo koje dotad stečeno pravo radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme, tj. ne smanjuje mu se ni iznos plate, niti iznos osnovice za obaveznu, državnu penziju iz Fonda PIO Republike Srpske.

Svakom radniku zaposlenom na neodređeno vrijeme se pruža mogućnost da, pored navedenog iznosa od 20 KM, potpuno dobrovoljno preusmjeri i dio svoje bruto plate na svoj individualni račun u Evropskom dobrovoljnom penzijskom fondu i na taj način uveća pojedinačni iznos dobrovoljnog penzijskog doprinosa na mjesečnom nivou, što mu u perspektivi (kada stekne uslov za raspolaganje novcem) omogućava veći novčani iznos dobrovoljne penzije. I nesumnjivo ljepši život.

Već skoro dvije godine takve opcije imaju i ostali poslodavci: mogućnost da se donekle pobrinu i za svoje lojalne radnike i onda kada oni više ne budu kod njih (uplate u Evropski dobrovoljni penzijski fond su oslobođene doprinosa), a svi zaposleni imaju mogućnost i pravo da se donekle pobrinu za sebe (izdvajanjem dijela bruto plate, što znači da im se, uz dio neto plate, pripisuju doprinosi koji bi se inače uplaćivali u budžet: otprilike za 42% više u odnosu na dio neto plate).

Povlastica za sve je i dobrovoljnost koja je potpuno neuslovljena i individualna, te se može u svakom momentu i potpuno nekažnjeno odustati od uplata ili izmijeniti iznos ili tempo uplata. Ne postoji nikakva zabrana bilo kom poslodavcu da i na ovaj način pokaže savjesnost i, zakonski najjeftinije, bar malo ugodi svojim radnicima.

Takođe, ne postoji nikakva prepreka ni za bilo kog radnika da štedi na opisani način, bar ne neka mimo mogućnosti i svijesti samog radnika. Radnici i sindikati, kao prirodni partneri dobrovoljnim penzijskim fondovima, nemaju nikakvih ograničenja da nastupaju s idejom organizovanja penzijskih planova kod svojih poslodavaca, te tako obezbijede dodatna lična primanja na koja će imati pravo raspolaganja nakon navršenih 58 godina života. 

Vjerovatno će mnogi na koje se ne odnosi navedeni penzijski plan Vlade Republike Srpske pomisliti: lako je državi i zaposlenima u njenom aparatu.

Ubiru poreze i doprinose čije su stope visoke od nas i uzimaju sebi. Kao što bi, posebno poslodavci, uglavnom zaključili da im se formiranje penzijskog plana za sopstveno preduzeće "ne isplati". Hipotetički, da Vlada RS nije organizovala pomenuti penzijski plan, jedna od mogućih primjedbi bar dijela poslovne zajednice bi mogla biti i da možda ne bi bilo loše da "to prvo država uradi" jer bi postojala zebnja u potencijalni rizik ("nije država stala iza toga" - bez obzira na poreske olakšice).

Drugim riječima, nekad ćemo se kleti u državu, a nekada je kritikovati, isključivo u zavisnosti od naših trenutnih interesa. 

Što se tiče radnika koji steknu pravo na bezuslovne uplate dobrovoljnog penzijskog doprinosa od strane poslodavca, oni ne snose nikakav rizik. Osim ako bi odbili te iznose, jer ih se onda odriču, a tada se rizik ogleda u tome da ostaju bez dijela prihoda na koji imaju pravo. Dobrovoljnost je zagarantovana, ali zašto ne uzeti sve što nam život pruža.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije