Goran Šaula za roman "Grob Davidov", objavljen prošle godine u izdanju Srpske književne zadruge (SKZ) iz Beograda o 130. godišnjici postojanja ove kuće, dobio je Godišnju nagradu Udruženja književnika Republike Srpske (UK RS).
Nagrada je ravnopravno pripala i zbirci soneta "Sušti" Željke Avrić, a žiri koji je odlučivao o ovom priznanju radio je u sastavu Ranko Pavlović, predsjednik, Cvijetin Ristanović i Vidak M. Maslovarić, članovi.
Podsjećamo, Šaula iza sebe ima sedam knjiga poezije i tri romana. "Grob Davidov" njegova je deseta knjiga, o kojoj je, povodom nagrade, govorio za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači Godišnja nagrada UK RS?
ŠAULA: Godišnja nagrada UK RS je već dobila značajno mjesto na mapi književnih nagrada. Svakako da me mnogo obradovala. Ne spadam u one koji imaju mnogo nagrada, neće li one mene ili ja neću njih, pitanje je iz one priče o lisici i grožđu. Ali, govoreći uopšte o književnim nagradama, iako i one boluju od hiperprodukcije (zar mogu nagrade biti imune na bolesti knjige?), ipak su neke tradicionalne izdržale ispit vremena, a pojavljuju se i neke nove sa primjetnim vrijednostima. Književne nagrade jesu podstrek piscima, ali još više bi morale biti putokaz čitaocima do vrijedne knjige, pogotovo u ovo vrijeme kad su putokazi često zamućeni, nejasni, vandalski oštećeni ili okrenuti, često u suprotnom smjeru.
NN: Recite nam nešto o samom procesu nastanka romana "Grob Davidov" te kako je došlo do objavljivanja u Srpskoj književnoj zadruzi?
ŠAULA: Roman je napisan 2018. godine, nakon čega je za mene slijedio mučan period traženja izdavača. Knjiga se danas lako štampa, ali teško izdaje, ako pritom mislimo na sve rjeđu situaciju u kojoj je sam čin izdavanja knjige ujedno i preporuka čitaocu od uglednog izdavača. Što se tiče romana "Grob Davidov", rukopis sam poslao upravniku Srpske književne zadruge Dušku Babiću, iako sam znao da je ta 2022. godina jubilarna, 130 godina od osnivanja Zadruge, sa mnogim već isplaniranim događajima i prepunim kalendarom. Babić je rukopis proslijedio glavnom uredniku Draganu Lakićeviću, te sam poslije nekog vremena dobio informaciju da će Srpska književna zadruga objaviti roman u biblioteci "Posebna izdanja". Naravno, moja radost je bila velika kao davni gimnazijski san o objavljivanju knjige u našoj najstarijoj izdavačkoj ustanovi i jednoj od najznačajnijih kulturnih institucija srpskog naroda, osnovanoj u 19. vijeku.
NN: Na početku romana čitalac saznaje da će ovo u neku ruku biti roman o romanu, odnosno roman o umijeću pisanja, da bi na kraju sve stalo u poznatu misao Čuang Cea "Letim i sanjam da sam čovek, koji leti i sanja da je leptir". Koliko je teško bilo ispisati jednu ovakvu pripovjedačku strukturu, gdje se, metaforički rečeno, često prepliću čovjek i leptir?
ŠAULA: Da pozovemo opet Čuang Cea: "Ne znači da je pas dobar ako glasno laje. Isto tako ne znači da je čovek dobar ako je vešt s rečima." Ako pisanje shvatimo kao "biti vješt s riječima", pred nama su godine i godine, tone i tone, kilometri i kilometri, muke i muke da se sve te mjere dostignu, a cilj izgubi u magli. Ako je pisanje poslanje, onda ćemo dati nepoznat dio sebe, i ne pitajući se koliki je to dio, jer, da citiram junaka ovog romana kad govori o psihologu: "Govorio mi je na skoro svakoj seansi da sam jedno samo kad pišem. Čim odložim olovku i progovorim, on opazi rascep u mojoj ličnosti. Rekao sam mu da razmisli, nije li to posledica njegovih pitanja? Ne razume on. Ja i postojim samo kad pišem, a sve ono pre i posle pisanja... skupa sa tom tobožnjom rascepljenošću, njegova je uobrazilja, oblikovana njegovim pitanjima. I služi samo da ne propadne farmacija. Bolje je imati dva pacijenta, nego jednog…" Dakle, ako i postojim samo kad pišem, onda nije ni teško ni lako, već samo jeste.
NN: Grob Davida Štrpca pojavljuje se na samo jednom mjestu u romanu i to tako što nadgrobna ploča spasava vojnika sigurne smrti. Koliko ste ovom scenom simbolički poručili da nam je spas samo u duhovnim vrijednostima?
ŠAULA: Grob Davida Štrpca ima posebno mjesto u romanu. Koliko nam je poznato da su likovi Petra Kočića stvarno postojali, nisu bili samo plod piščeve imaginacije? Imaginarni likovi takođe mogu biti odraz u "ogledalu pisanja" nekih stvarnih ljudi, nije u pitanju vrijednosna razlika. Ali, pisac kosmičkih tema, Istine, Slobode i Otadžbine, i to iskreno i strasno, preko svojih nekada živih, a zauvijek neumrlih likova uzima i svakog od nas pod okrilje. Život nepoznatog vojnika u romanu spasila je upravo nadgrobna ploča na grobu Davidovom. Ipak, ploča je tako mala da ga nije zaštitila od ranjavanja po nogama. Tajanstveni ranjenik nije ni znao da je David Štrbac stvarno postojao. A da je znao, da su i drugi znali, možda bi nadgrobna ploča bila veća, možda bi ga sačuvala i od ranjavanja. Toliko o duhovnosti, tradiciji, istoriji. Ko ne zna odakle je krenuo, možda negdje i stigne, ali neće znati ko je stigao.
NN: Zanimljivo je da ste pripovjedaču nadjenuli ime po vizantijskom pjesniku Romanu Melodu. S obzirom na to da ste i u knjizi poezije "Grob novog doba" ispisali jedno poglavlje o Vizantiji, ne mogu da Vas ne pitam od kada potiče Vaše interesovanje za ovaj istorijski period i koliko je živo vizantijsko nasljeđe u srpskoj kulturi danas?
ŠAULA: Za Vizantiju kao hiljadugodišnju civilizaciju zainteresovao sam se nekako u isto vrijeme kad su aktuelizovane teme vezane za Evropsku uniju: šta je Unija nama, šta smo mi Uniji, jesmo li Evropa i bez njihove ovjere, ili u čekaonici za nepoznate zaraze čekamo da nas neko steriliše pa da negdje uđemo. Postala je najveća uvreda: vi niste Evropa, vi ste neki istočni okrajak. I proučavajući Romejsko carstvo, shvatio sam: Ako nismo Evropa, onda smo Vizantija. A ako smo Vizantija, tek tad smo Evropa. Kad govorimo o geopolitici. A Roman Melod imenom proziva romanopisce, a prezimenom melodiju poezije. Osjetio sam se prozvanim i nakon sedam zbirki poezije, evo, napisao sam treći roman.
NN: Opisujući kakvo je vrijeme danas u književnosti na jednom mjestu u "Grobu Davidovom" kažete "na jednoj strani hiperprodukcija, na drugoj teška oskudica onog istinskog umetničkog dela". Ne slažete se sa tezom da iz kvantiteta izlazi kvalitet, kada je riječ o ovdašnjoj književnosti?
ŠAULA: Kako reče Miljković: "… Hoće li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj…" Sloboda nije da svi rade i mogu sve. To bi prije mogao biti haos. Hiperprodukcija je kvantitet ničim ili malo čim ograničen. A kvalitet bi ipak morao da bude nečim uokviren, definisan. Kad je riječ o književnosti, još je manje nade da bi hiperprodukcija mogla donijeti kvalitet. Zapažamo to u praksi. Štampa se knjiga više nego ikad, i to sa zavidnom opremom, i raste i raste svojevrsna šikara sa toliko buke i prašine da dobre knjige često prođu nevidljive, nepročitane, pokrivene istom tom prašinom. Knjiga se prostire u dvije dimenzije: svevremenskoj i savremenoj. I pored svih muka, sigurno će dobra knjiga naći svoje mjesto u svevremenskoj dimenziji, ali pravi gubitnik su savremeni čitaoci koji upravo zbog jalove hiperprodukcije često ostaju uskraćeni za mogućnost da se upoznaju sa nekim vrijednim djelima savremene srpske, pa i svjetske književnosti.
NN: U intervjuu za "Nezavisne" prije sedam godina rekli ste mi da pjesnik cijeli život piše samo jednu knjigu. Da li je ista situacija i sa romanopiscem?
ŠAULA: Zar je toliko prošlo? Eto, imao sam vremena da dobro promislim. I opet bih ponovio isto za pjesnika, ali ne i za romanopisca. Romanopisac može ispričati štošta o romanu onima koji ga nisu pročitali, pjesnik ne može. Pjesmu je ipak jedino moguće pročitati. Ali, da ne žurim sa konačnim odgovorom, da se dogovorimo, može opet isto pitanje za sedam godina?
NN: "Grob Davidov" predstavili ste na Književnoj tribini Udruženja književnika Republike Srpske u Kulturnom centru Banski dvor. Da li su u planu nova predstavljanja knjige i da li ste zadovoljni iskazima govornika Književne tribine o Vašem djelu?
ŠAULA: Svakako da ću se potruditi za još nekoliko promocija. Koliko, kada i gdje, tek je u fazi planiranja. A Književna tribina - izuzetna, nadahnuta i nadasve stručna priča o romanu "Grob Davidov". Profesori Duško Babić i Duško Pevulja, književnik Berislav Blagojević, sjajni osvrti na roman. I odlomci romana u interpretaciji književnice Jelene Glišić. Imao sam namjeru da kraj takvih imena ćutim, slušam i uživam, ali nije se moglo. Bio je tu još jedan književnik, kao moderator, Milan Rakulj, a njegovim se pitanjima ne može pobjeći, kao ni u ovom intervjuu. Ponešto sam odgovorio na promociji romana, nadam se da sam i sad uspio dati bar toliko odgovora kao u ovoj pjesmi: A pitali su me nekad/ Nije da nisu/ Bio sam u pitanjima do guše/ Nešto odgovora sam objavio u spisu/ Doduše/ U kafani/ Sve sama nedovršena dela/ Noći bunovne probuđene u lažna svitanja/ Kako prolaze dani/ Knjižica sve tanja i tanja/ I bela.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
