Glumica Aleksandra Spasojević od 1. oktobra tekuće godine rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, u skladu sa članom 44. Zakona o pozorišnoj djelatnosti, u statusu je prvakinje Dječijeg pozorišta Republike Srpske (DPRS).
"Uz Božanu Bijelić i Duška Mazalicu, koji su rješenjem ministra postali prvaci 2021. godine, ovim je ansambl Dječijeg pozorišta Republike Srpske stekao još jedan važan atribut u afirmaciji nacionalnog teatra za djecu Srpske", saopšteno je iz DPRS, kuće u kojoj je Spasojevićeva za 26 godina rada odigrala preko stotinu premijera. Spasojevićeva je u godinama iza nas radila sa istaknutim rediteljima iz Srbije, Bugarske, Bjelorusije, Poljske, Češke, a nagrade i pozitivne reakcije u Dječije pozorište donosila iz zemalja regiona, Evrope, pa čak i iz Sibira i Kine.
Svakako sa mnogo argumenata utemeljena je odluka za njen status prvakinje Dječijeg pozorišta, a više o svemu govorila je za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači ova vijest?
SPASOJEVIĆ: Nagradu za vrijedan rad i trud, doprinos pozorišnoj umjetnosti, radu sa djecom i mladima, radu na sebi, ali isto tako i odgovornost prema predstojećim zadacima i onome što slijedi.
NN: Vi ste tek treća glumica sa statusom prvakinje u Dječijem pozorištu Republike Srpske. Šta mislite zašto je toliko malo prvaka u 65 godina postojanja kuće i koliko je uopšte teško dobiti ovakav status?
SPASOJEVIĆ: Postoji vjerovatno mnogo razloga ili odgovora na ovo pitanje, a ja samo mogu reći svoje mišljenje i svoje iskustvo. Dakle, naravno da je za status prvaka neophodno ispuniti određene uslove, ulagati i sebe i svoje znanje u napredak jedne pozorišne kuće, ali isto tako je potrebno da to neko primijeti i prepozna. Vi možete biti genijalac, ali ako vaša djela ne ostave pečat i vaš razvoj ostane neprimijećen, uspješnost i postizanje cilja su neizvjesni, iako je posao kojim se bavite javan i naočigled svih.
NN: Pripadate prvoj generaciji glumaca školovanih na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, koji danas nose repertoar Dječijeg i Narodnog pozorišta Republike Srpske. Kako danas gledate na period osnivanja Akademije?
SPASOJEVIĆ: Akademija umjetnosti je zaista bila potrebna i neophodna, ne samo Banjaluci, već i Republici Srpskoj. Godine koje su iza nas dokaz su tome, jer banjalučka akademija je zaista obrazovala niz generacija na svim njenim odsjecima koji su nosioci i stručni kadar u sadašnjem svijetu umjetnika i koji djeluju, ne samo u Republici Srpskoj, već i šire.
NN: Može li se porediti entuzijazam Vaše generacije sa entuzijazmom današnjih studenata na Akademiji?
SPASOJEVIĆ: Svaka generacija nosi nešto svoje, pa tako i entuzijazam. To je nezahvalno porediti i, po mom mišljenju, nije ispravno, jer entuzijazam ili imaš u sebi ili nemaš, bez obzira na godine, iskustvo koje nosiš ili ga tek stičeš. Mlade ljude, svakako, treba ohrabriti i naučiti ih kako koračati kroz život s osmijehom na licu bez obzira na prepreke koje im se postave na tom putu.
NN: U Dječijem pozorištu Republike Srpske za 26 godina odigrali ste preko 100 premijera. Koje predstave su Vam, prosto rečeno, najdraže?
SPASOJEVIĆ: Naravno da postoje najdraže, i to su predstave u kojima sam uživala i radeći ih, u procesu stvaranja i, naravno, kasnije igrajući ih pred publikom. To su predstave "Majstor i Margarita", "Plava ptica", "Mačak u čizmama", "Sedam gavranova" i mnoge druge.
NN: Premijerom predstave "Konjić Grbonjić", u kojoj igrate ulogu Žar ptice, Dječije pozorište započelo je novu sezonu. Predstava je naišla na veoma dobre reakcije publike. Kakvu joj budućnost predviđate?
SPASOJEVIĆ: Ne volim predviđanja generalno, pretpostavke i slično. Koliko će predstava živjeti, zavisi od mnogo faktora, a ne od samog kvaliteta predstave. Ono što mogu da kažem jeste da je "Konjić Grbonjić" jedna lijepa, razigrana predstava, takođe je i lektira u osnovnim školama, a budućnost njenog igranja tek ćemo da vidimo.
NN: Radili ste sa djecom sa Daunovim sindromom na predstavi "Mali princ", što je dokumentovano na filmu Denisa Bojića "Neki novi Brodvej". Koliko je ovo iskustvo bilo posebno za Vas?
SPASOJEVIĆ: Veliko i posebno iskustvo. Mnogo sam naučila radeći sa njima. Mnogo sam naučila i o sebi. Shvatila sam koliko je malo potrebno za sreću, koliko treba da budemo zahvalni za svaki osmijeh, za svaki zagrljaj, za svaki dan koji živimo. Oni su mladi ljudi koji isto kao i svi mogu da pomjeraju svoje granice i napreduju u svemu. To smo i dokazali radeći predstavu i kasnije dokumentarni film. Nadam se da su mnogi bili svjedoci truda, rada, posvećenosti, upornosti i ljubavi za naš zajednički cilj.
NN: Skoro je osnovan Audiovizuelni centar Republike Srpske. Da li polažete nade u svjetliju budućnost kinematografije Republike Srpske?
SPASOJEVIĆ: Svakako podržavam sve što ima za cilj razvoj umjetnosti i kulture na našim prostorima, pa tako i razvoj naše kinematografije. Svi počeci su teški i treba vremena da se stvore uslovi za rad, ali ja se nadam da su ti dani u našoj skoroj budućnosti i zaista se radujem.
NN: Na kojim projektima trenutno radite što se tiče serije i filma i koliko Vam je u odnosu na pozorište bliska gluma pred kamerama?
SPASOJEVIĆ: Trenutno ne radim ni seriju, a ni film. Ali gluma, vezano za iste, je nešto sasvim drugačije i lijepo je kad imate mogućnost da scenu malo zamijenite kamerom, jer svako novo iskustvo doprinosi rastu i razvoju glumca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.