Rajko Vuković mladi je glumac sa diplomom Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, koji će na sceni "Petar Kočić" Narodnog pozorišta Republike Srpske 10. maja izvesti monodramu "Bog".
Monodrama je rađena po motivima poeme "Bogojavljenje" i drugih pjesama Matije Bećkovića, a dijelove iste već je gledala publika u Han Pijesku na nedavno završenim "Čučkovim književnim susretima", koji se svake godine organizuju u čast pjesnika Branka Čučka.
Šta banjalučka publika može da očekuje, koliko je teška forma monodrame, kakve su perspektive mladog glumca danas i ovdje, te kako on vidi ovdašnju pozorišnu scenu, Vuković je govorio za "Nezavisne".
NN: Šta Vas je, prije svega, privuklo tekstu Matije Bećkovića?
VUKOVIĆ: Ja potičem iz seljačke porodice i vaspitan sam u duhu strogih shvatanja tradicije i časti. Kod mene, hvala Bogu, još se nije skrenulo sa svetosavskog puta i svi smo ostali dosljedni sljedbenici naših predaka. Vjerujemo u Boga i nedjeljom idemo u crkvu. Ja sam odrastao uz gusle, Njegoša i narodnu poeziju, tako da je sasvim normalno da se neko takav odluči na ovakav tekst. Pored poeme "Bogojavljenje", koja je na neki način ključ ove monodrame, koristio sam tekstove iz poema "Ne znaš ti njig", "Lako je drugijema", "Ne daj se, junački sine" i "Unuk Alekse Marinkova plače nad Crnom Gorom". Mene je dosta privuklo bogatsvo ovog govora kojim se koristio Bećković, koji se ne razlikuje mnogo od govora odakle ja dolazim. Tako se nekad pričalo i u Ogojču. Mala je razlika. Kažu da je u govoru sva usmena civilizacija ovog naroda. Tamo gdje se govori glasno, gdje je govor svečani čin, gdje kad jedan govori drugi ćute, gdje se gleda u oči kad se govori, gdje ostaju da žive oni koji su iza sebe "neku lijepu riječ ostavili" - tamo je kovnica jezika, izvor mudrosti, bistrine i zdravlja.
NN: Monodrama ima zanimljiv naslov...
VUKOVIĆ: Ova monodrama je apologija hrišćanstva i, mogu slobodno reći, apoteoza našem Gospodu. Njemu i posvećujem ovu predstavu i zahvaljujem na daru koji sam od njega dobio. I ovom monodramom šaljem poruku svim "bivšim Srbima", koji su skrenuli sa svetosavskog puta i ostavili živoga Boga, da se preobraze i da se vrate tamo gdje su i bili. Mislim da je pravi trenutak za to. Ako je Dositej prije 200 godina govorio "Knjiga, braćo", ja govorim "Crkva, braćo". Tu nam je jedini spas, jer živimo u vremenu demonokratije, ne zna se ko pije, a ko plaća i samo tako možemo da se izvučemo iz ove duhovne žabokrečine u kojoj se nalazimo već dugi niz godina. Jedini spas je u Bogu. "Da bi čoek u Boga vjerovo, zato mu je Bog najpotrebniji", kaže Bećković.
NN: Mnogi glumci monodramu smatraju najzahtjevnijom vrstom pozorišnog komada. Kakvo je Vaše mišljenje po ovom pitanju?
VUKOVIĆ: Sigurno da je veliki zalogaj za glumca uraditi monodramu. Biti sam na sceni, kao i u životu - vrlo nezgodna stvar. Vrlo je mali broj glumaca koji se opredjeljuju za monodramu, ponavljam, biti sam na sceni, a pri tom da nisi nimalo dosadan publici, nebitno koji je žanr u pitanju, nije mala stvar. Mi smo na Akademiji imali za ispit da uradimo monodramu, pa smo primorani da se snalazimo kako znamo i umijemo. Nekome to više odgovara, nekome manje, sve je stvar do čovjeka - glumca. Ovdje u Banjaluci sam gledao nekoliko monodrama, što studenata, što starijih kolega, i nije loše, zanimljivo je, ali je mali broj onih koji su stvarno napravili nešto kolosalno, poput Zikija Sokolovića, Raleta Milenkovića i još nekolicine. Ovdje bih jedino izdvojio Željka Stjepanovića s njegovom monodramom "Molitva" i pomenuo bih mog drugara i kolegu Aleksandra Ristanovića, koji je takođe napravio odličnu monodramu "Sudnica".
NN: Kakava je perspektiva mladih glumaca kod nas?
VUKOVIĆ: Situacija nije baš na zavidnom nivou, nažalost. Problem je u tome što danas ima dosta akademija, i glumaca je danas tušta i tma, a pozorišta je kao i prije 30-40 godina - jako malo. Mislim da bi problem bio riješen kad bi se gluma upisivala svake četiri godine, a ne svake godine, kao što je slučaj kod nas. Druga stvar, privatne akademije, to i jeste najveći uzrok ove situacije u kojoj se nalazimo nekoliko godina. Dođe neki tamo "guzonjin sin", koji je ekstremno netalentovan, što za život, što za umjetnost, plati nekoliko hiljada evra ili čeg već, i on se kao bavi glumom, i takvi se zapošljavaju, jer imaju svoja "privatna pozorišta".
NN: Uprkos tome čini mi se da se Vaša generacija s Akademije umjetnosti poprilično snalazi za angažman...
VUKOVIĆ: Mi smo poslije završene Akademije svi prinuđeni na neku vrstu preživljavanja. Mladi glumci prihvataju sve, od obične skeč role do 'Hamleta' ne bi li ih ko primijetio, što je sasvim normalno, to nam je u opisu posla. Svi nosimo u sebi tu vrstu egzibicionizma. Moramo da se namećemo, snalazimo i da istrajemo, ne smijemo sebi dopustiti da budemo razignirani. Moramo da vjerujemo kao što smo vjerovali da ćemo biti primljeni na glumu. Sve je u vjeri. Ja vjerujem i poprilično mi se ostvaruje ono u šta vjerujem. Ja sam prije 10 godina bio u planini sa 30 baba i brao sam sremuš (divlji luk) i ko je vjerovao da ću biti ovdje gdje sam sad? Niko. Ali ja sam vjerovao, i vjerovaću. Sve je u vjeri i u Bogu, što je na neki način i tema moje monodrame. Ko zna, možda me sutra pozovu Tarantino ili Kusturica. Nikad se ne zna!
NN: Koliko ste zadovoljni pozorišnom scenom u Banjaluci i Republici Srpskoj?
VUKOVIĆ: Mislim da je Banjaluka zadnjih nekoliko godina postala pravo pozorišno uporište. Imamo dosta dobrih predstava i jako talentovane glumce. Malo-malo pristigne neka nagrada s nekog festivala za našu predstavu ili nekog našeg glumca. Narodno pozorište polako vraća klasike poput Dostojevskog i Molijera, što me posebno raduje. Tu je, naravno, i "Jazavac", koji takođe ima dobre predstave i dosta izlazi u susret studentima s Akademije, što je jako lijepo od njih. Slično je i sa Dječijim pozorištem, koje ne bih puno komentarisao, svima je poznato da spada u red najboljih dječjih pozorišta u Evropi, ako ne i u čitavom svijetu. Možda pretjerujem i suviše glorifikujem, ali koga ću ako neću svoje.
NN: Sa druge strane, da li se dovoljno snima? Da li su filmovi i serije koje smo gledali posljednjih godina dovoljno kvalitetni, u kakvom biste se filmskom ostvarenju voljeli vidjeti i, uopšte, da li se prijavljujete na kastinge?
VUKOVIĆ: Da li je dovoljno ili nije - ne znam. Nisam baš kompetentan da dam odgovor na to pitanje. Što se tiče filma i serija, čini mi se da nam nedostaje autentičnosti, prisutna je velika doza pomodarstva, previše se ugledavamo na Zapad i na njihove filmove, ali dobro, to je moda, toga je bilo i biće. Srećom, takvi filmovi se jednom pogledaju i ostanu u zaboravu, jer nemaju nikakve umjetničke vrijednosti, dok je sasvim drugačije s našim autentičnim filmovima. Nema potrebe da nabrajam naša filmska remek-djela. Dopada mi se kako radi Dragan Bjelogrlić i teme koje on obrađuje i morao bih spomenuti seriju "Koreni", koja je bila pun pogodatak, jer je to naše i originalno, to se tiče nas, takve nam stvari trebaju i to se vidi po reakciji publike. Siguran sam da će se to gledati narednih 100 godina. U kakvom bih se filmskom ostvarenju volio vidjeti? Nešto sam načuo da Kusturica snima film o Kalabiću, pa bih možda tu volio da zaigram, ko ne bi volio igrati u tom filmu! Inače, ne razmišljam puno o tome i nisam od onih glumaca koji kažu da bi voljeli igrati to i to, ništa loše, samo ja imam malo drukčiji odnos prema tome.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.