Pozornica

Premijera u "Jazavcu": Traumatična Banjaluka bez duha Vrbasa

Premijera u "Jazavcu": Traumatična Banjaluka bez duha Vrbasa
Foto: Aleksandar Čavić | Premijera u "Jazavcu": Traumatična Banjaluka bez duha Vrbasa

BANJALUKA - Banjaluka je grad u koji jedan od najpoznatijih kantautora ovih prostora Đorđe Balašević nikad nije došao poslije rata u bivšoj Jugoslaviji. Veliki pjesnik i muzičar tvrdio je da će ponovo svirati u Banjaluci kada se u nju vrati predratno stanovništvo. Koliko se predratnog stanovništva vratilo, tema je za neki drugi tekst, a ovdje nam je bitno da Balašević, uprkos pozivima čelnih ljudi grada, nažalost nikada nije došao.

Ipak, poslije njegove smrti Gradska uprava grada Banjaluka ispred Kulturnog centra Banski dvor napravila je mali omaž ovom umjetniku kada su građani palili svijeće i slušali njegove pjesme. Tada su mnogi podržali ovaj potez, a mnogi nisu. Oni koji nisu podržali, govorili su da je Balašević poslije rata često svirao u Sarajevu i mnogim mjestima u Hrvatskoj gdje, takođe, nije bilo predratnog stanovništva. Oni koji su, pak, ovaj potez podržali znali su da je ono najvrednije što ostaje iza jednog umjetnika njegovo djelo, odnosno da će Balaševićevi stihovi, pogotovo oni ispisani o Banjaluci, imati mnogo duži rok trajanja od naknadnih izjava pjesnika. Sto ljudi sto ćudi. Svako, naravno, ima pravo na svoje mišljenje. Činjenica je da su Balaševićeve pjesme uvijek bile dio ovog grada, da smo ih slušali i slušamo u baštama kafana ili na radio-stanicama i u vrijeme kada je Balašević bio živ a nije dolazio ovdje, a i sada kada ga nema i kada je izvjesno da nikada neće doći. Nego, zašto je Balašević bitan za priču o predstavi "Banjaluka" Gradskog pozorišta "Jazavac", koja je na sceni ovog teatra pretpremijerno izvedena u utorak uveče, a u kojoj on uopšte nije pomenut?

Autoru ovih redova bitan je odnos Balaševića i Banjaluke zbog početka predstave "Banjaluka", koja je sastavljena iz šest priča, a koju otvara priča "Šuslerove soli" Armine Galijaš i Tanje Šljivar.  Šta su Šuslerove soli? To su soli o kojima zavisi elastičnost tkiva, naročito tetiva i hrskavica u našim organizmima i prema doktoru Šusleru, po kojem su nazvane, kad neke soli ima u premalim ili prevelikim količinama u organizmu, dolazi do bolesti.

Predstavu "Banjaluka", dakle, otvara priča o bolesti organizma zvanog društvo i autori ovog komada odmah na početku suočavaju se sa prošlošću svog grada koji nisu zaobišle traume rata devedesetih godina prošlog vijeka.

Suočavanje sa prošlošću, dakako, jako je bitno za svaku sredinu, pa tako i za Banjaluku, stoga su "Šuslerove soli" tekst koji nosi najviše društvenog angažmana u komadu "Banjaluka". Kako publika gledajući ovaj komad može zaključiti, u Banjaluku se nije vratilo dovoljno predratnog stanovništva, a sjećanje na srećnu predratnu i na nesrećnu ratnu Banjaluku još je svježe, pa samim tim i naglašeno u predstavi.

Ipak, tehnički prednost, a suštinski mana postavke ovog teksta jeste jer je isti podijeljen u više dijelova. U međuvramenu glumci igraju sve ostale tekstove autora Željka Stjepanovića, Lane Bastašić, Vide Davidović, Radmile Smiljanić i Nikole Kolje Pejakovića.

"Šuslerove soli" ansambl igra na početku, na kraju i između određenih tekstova, što u jednom trenutku stvara, slučajno ili namjerno, potpuni haos na sceni. Takvo je bilo rješenje Vide Davidović, dramaturga, i Nikole Bundala, reditelja predstave. Publika zna u kojem trenutku igra koji tekst uz pomoć titla na zavjesi.

Traumatična iskustva likova iz "Šuslerovih soli", prouzrokovana opštim stanjem u društvu, smjenjuju se sa traumatičnim iskustvima iz drugih intimnijih tekstova, pa tako i društveni angažman u jednoj opštoj traumi biva razvodnjen. Autori ove predstave u više navrata isticali su da identitet jednog grada ne čini geografska lokacija, nego ljudi koji tu žive. S tim u vezi, identitet Banjaluke prikazan u ovoj predstavi jesu pubertetske muke jedne tinejdžerke koja ima nesporazum sa ocem i okolinom spremnom na seksualno uznemiravanje (Lana Bastašić), šizofreni bračni par useljen u tuđi stan po uzoru na Šurdu iz serije "Vruć vetar" (Radmila Smiljanić), elektroinženjer koji kopa po kontejnerima (Nikola Kolja Pejaković), švaler koji obilato koristi mit "sedam na jedan" pohotno grabeći svojih sedam žena samo za sebe (Željko Stjepanović) i lažno prijateljstvo djece iz istog naselja, od kojih ni dvadeset godina poslije velike mature nikada neće postati ljudi (Vida Davidović). Osvježenje od traume u ovoj predstavi donosi tek pomenuti komični švaler iz teksta Željka Stjepanovića, a takozvani dobri duh grada, ako ne računamo sliku Marijana Beneša sa video-bima na kraju predstave, prikazan je tek kroz jedan lik.

Riječ je o liku penzionisane profesorice srpskog jezika i književnosti u tekstu Nikole Kolje Pejakovića, a ta profesorica, po priznanju autora teksta, omaž je pokojnom profesoru Miloradu Telebaku.

Kriza identiteta jedne sredine koja u ovoj predstavi pati za nekadašnjom fontanom u parku "Petar Kočić", što je naravno u odnosu na nostalgiju druge vrste ismijano na sceni, razbijaju tek riječi profesorice o značaju srpskog jezika. Osim zajedničkog jezika, koji je danas takođe podijeljen i razbijen na više jezika, publici je, opet naglašavamo, ponuđena jedino trauma kao neka vrsta zajedničkog identiteta Banjaluke. Opravdanost naslova predstave samim tim dovedena je u pitanje, ali ne i želja autora komada da se uhave u koštac sa problemima grada Banjaluka, koji su u ovom slučaju identični ili slični kao problemi bilo kojeg drugog grada brdovitog nam Balkana.

Slučaj ove predstave, vjerujemo, kao i slučaj odnosa između pokojnog Đorđa Balaševića i Banjaluke, dokazaće da je Banjaluka spremna da govori o svojim problemima i da ih rješava. Pozorište je uvijek radilo i radiće koliko je u njegovoj moći i ova predstava će po upiranju prstiju u probleme zasigurno prednjačiti. Za to će prije svega biti zaslužne dvije sjajne glumice, odnosno dvije Nataše, Ivančević i Perić, koje su imale dostojnu podršku u ostatku ansambla (Dragana Marić, Belinda Stijak, Danilo Kerkez, Bojan Kolopić, Aleksandar Runjić). Međutim, duh Vrbasa, koji je, po riječima dramaturga predstave, ekipa osjetila dok je radila na komadu, u publici bar na pretpremijeri nije bio ni prisutan ni osjetan. Jednostavno, više Vrbasa stalo je u nekoliko stihova pjesme "Nevernik" Đorđa Balaševića nego u cijelu ovu predstavu.

Tako zaključujemo zbog klimavih temelja komada, odnosno većine tekstova zasnovanih isključivo na destruktivnosti postojanja na jednom prostoru. Izmjenom određenih imena i toponima predstava "Banjaluka" bi se bez problema mogla zvati "Prijedor" ili "Sarajevo".  Da li je to urađeno nauštrb autentičnosti ili u korist eventualnog dobrog budućeg festivalskog života ovog komada, ostaje nam da vidimo. Konačni sud, sigurni smo, donijeće publika i broj igranja komada u matičnom gradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije