Renato Rakić akademski je slikar koji iza sebe ima 11 samostalnih i više od 200 kolektivnih izložbi, a njegova najnovija postavka "Laž i smrt" odskoro je dostupna i publici u Beču. Izložba postavljena u "Underground gallery" austrijske prijestonice bavi se čovjekom i njegovom kreacijom budućnosti, a Rakić se pita koliko je zapostavljen trenutak u kojem živimo zarad nečeg što tek treba doći i što po pravilu idealizujemo. Suočeni sa starošću i skorom smrti, promišlja Rakić, ljudi se često, a to su pokazale i studije rađene sa starijim osobama, vraćaju na greške iz mladosti doživljavajući razočarenje zbog ranije zapostavljenih ideala i snova.
Postavka obuhvata 16 formata iz ciklusa koji donosi veliki broj radova, a nešto više o istoj kao i drugim temama vezanim za likovnu i umjetnost uopšte, Renato Rakić pričao je za "Nezavisne".
NN: Da je smrt laž, poručivao je čuveni nobelovac Ernest Hemingvej. Ipak, ona se dešava svuda oko nas i niko ko je umro nije se vratio da nam objasni o čemu se tu zapravo radi. Šta poručuje Vaša izložba "Laž i smrt"?
RAKIĆ: Smrt je dio života, jer nas tjera u suprotno. Ne znamo početak, a razmišljamo o kraju. Ljubav, ako je život, onda živimo u raju. Sumnjam. Bitno je davati i ne očekivati uzvrat, jer to je znak da imate. Smrt ili život je sadašnjost. Nema prošlosti, jer nas samo sjećanja nose istoj. Budućnost je sad, sad, ponovo sad. Nema je. Moja izložba je opomena na figure tuđe kreacije, da prihvate biće i uživaju u svom snu, realnosti i trenutku. U sebi, u svim stanjima i čulima. Ali ipak bez krajnosti u kontekstu materijalizacije ili sebičnosti.
NN: Radovi su rađeni na papiru, a tehnike su ugalj, kreda, sepija. Koje su inače Vaše omiljene tehnike i da li bi uopšte pored toliko širokog dijapazona, u svom cjelokupnom radu, jedan umjetnik trebalo da se ograniči na samo neke od tehnika?
RAKIĆ: Realizacija ideje je djelo. Djelo ne treba da nosi tehniku ili određenu vremensku vrijednost (trend), već lični izraz ideje za koju je medij potreban.
NN: Iza Vas je zavidna izlagačka aktivnost. Da li je izložba za jednog umjetnika kraj ili početak umjetničkog angažmana?
RAKIĆ: Izlaganje je vid komunikacije. Lično nemam potrebu za kritikom kakva god da jeste, jer sam sebi najveći kritičar. Izlaganje je i slika o socijalnom ili idejnom statusu, lično sam u kontekstu vanvremenskog i isključivo gradim djelo kao kreaciju koja ima vrijednost za sebe. Umjetnost je vrijednost intelekta i vještine.
NN: Stotine klinaca proveli ste kroz školu slikanja koju je podaleke 1990. pokrenuo Slobodan Dragaš. Koliko je sa jedne strane opstankom ove škole sačuvana uspomena na Dragaša, a sa druge, koliko je bila važna za usmjeravanje talenata mlađih generacija?
RAKIĆ: Dragaševo ime će živjeti koliko i ja. To je sigurno. Koliko ću ja, to je pitanje. Skloni smo amneziji u kontekstu vrijednosti. Institucije, administracija, grad, država trenutno su u takvom stanju. Koliko je u tom i takvom stanju bitna ova škola? Izuzetno je bitna. Kao i ostale kolege koji programom edukacije i mentorskog rada ostavljaju rezultate, tako se trudim i sam. Djelujemo, a rezultati na osnovu kapaciteta i resursa pojedinaca su i te kako tragovi koji govore sami po sebi. Važno je ako ste jedino rame za oslonac i početna ideja za nove puteve. Atelje 25 metara kvadratnih, 11 godina rada, 492 upisana kandidata, ja kao nezaposleni magistar iz oblasti umjetnosti, malo li je.
NN: Čini se da u svim oblastima umjetnosti i u društvenim zanimanjima vlada hiperprodukcija. Zašto je to tako i da li kvalitet u polju likovne umjetnosti teže ili lakše dolazi do izražaja danas ili nekad kada je bio mnogo manji broj škola i akademija na prostoru bivše Jugoslavije?
RAKIĆ: Mediji i tehnologija napreduju, ali ne i čovjek. Vizuelni umjetnici, umjetnici uopšte, ako govorimo o zvuku, slici, svemu što čujemo i vidimo. Danas je zahvaljujući digitalizaciji zloupotrijebljena riječ umjetnost. Jugoslavija je sinonim za vrijednost. Vještina je u drugom planu, znanje i kapacitet su na vagi kapitalizma, novca. Djela je najmanje, a proizvoda najviše. Hiperprodukcija je evoluirala iz kvaliteta u kvantitet i ima veliki spektar manipulativne subjektivnosti, jer najmanje je onih koji prepoznaju vrijednost.
NN: Vi ste likovni urednik časopisa "Srp", čiji će treći broj nakon Novog Sada i Prijedora ove sedmice biti predstavljen i u Banjaluci. Koliko je saradnja sa časopisima važna za oblast kojom se bavite?
RAKIĆ: Kao predstavnik vaninstitucijalnih, nezavisnih, a kvalitetnih umjetnika, a ima nas i zaživjećemo, smatram da će scena, odnosno oni vrijedni pažnje biti predstavljeni kako zaslužuju. Mnogo nas je i nismo na vidnom polju, a siguran sam da smo kao dio kulture jedini koji mogu dati svijetlu sliku i obasjati ovaj prostor kvalitetom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.