...Čobanica, na kamenu pogurena, zanijela se sitnim svojim vezom. Da pogledamo, začudili bi se ljepoti i izradbi te njezine rukotvorine!
Na grubom domaćem platnu veze tankom iglicom šarene ornamente, koje može samo umjetnička duša da zamisli. Boje njenog veza tako su harmonične kao da ih je sama priroda stvarala. Tu je svijetlo i tamno zelena, kao lice i naličje kakva lista; purpurno crvena kao zrela jagoda, malina ili one crvene šumske bobice; žuta kao sredina ivanjskog cvijeta, modra kao plavetnilo vira ili neba, smeđa kao jesenji uveo listak. Još k tome crna, koja je izraz bola i tuge, ona drugih boja ne poznaje.
I sa tih nekoliko boja, koje sama varenjem korijenja i kore priprema, izvodi brojem i slaganjem, ornamentike: krstaše, grane i cvijeće, čija ljepota i skladnost opaja dušu umjetnika i slikara.
I ti izvezeni komadi: rukavi, prsa, ovratnici, dobiće tek pravu vrijednost i izgled kad se sastave u živopisnu odjeću, kojom će se odjenuti naša vezilja. Tad će njezino zdravo planinsko lice sinuti od radosti i ponosa, da je ona to sve svojom rukom izradila. Svaki će je cvijetak ili šara, da sjeća one pjesme ili uzdaha, što je pratio izradu ovoga veza.
Ovakva odjeća trajaće dugi niz godina, jer vez ostaje isti, "on nema vijeka", čim je stariji - tim ljepši i vredniji. Na suncu i kiši je vezen, sunce ga ne blijedi, a kiša ga ne kvari. Naprotiv! Vrijeme ga i nepogoda osvježuje i tad u borbi sa prirodom nekako sine još većom snagom i sjajem, zapisao je ovo Petar Bogunović, koji je u periodu od 1929. do 1937. godine, sakupljajući materijale za knjigu "Iz usorskog kraja i okoline", boraveći u selima Očauško-pribinske parohije, ostao očaran teslićkim vezom.
Opština Teslić obiluje bogatim nematerijalnim kulturnim nasljeđem koje su stanovnici te opštine stvarali i baštinili u proteklom periodu. A teslićki vez je upisan na Zaštićenu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa Republike Srpske i prvi je iz ove opštine koji je zaštićen.
Ako se posmatra cjelokupno područje sjeverozapane Bosne i Hercegovine, može se uočiti da se načini izrade vezenih predmeta, tj. tehnike veza puno ne razlikuju od područja do područja.
"Veoma je teško definisati element koji je isključivo karakterističan za jednu sredinu i ne koristi se na susjednoj geografskoj lokaciji. Miješanje kultura, migracije, kreativna kombinacija elemenata često nas dovode u dilemu šta je to originalno i specifično u jednoj sredini. Takvu situaciju imamo i u Tesliću, koji je prostrana opština, sa velikim uticajima susjeda koji su se u prošlosti odražavali na promjene i izgled narodnjih nošnji, a isto tako i na tehnike veza i kombinacije pojedinih elemenata prilikom upotrebe veza. Veliki uticaj orijentalne i panonske kulture veoma dugo je udomaćen kako kroz druge elemente, tako i kroz vez", rekla je Željka Draganić Vuković, direktorica JU Kulturni centar Teslić.
Mlađe generacije, članovi kulturno-umjetničkih društava, danas nemaju pravu sliku o tipovima vezova koji se susreću na ovim prostorima. Prema riječima Draganić Vukanovićeve, oni su u saradnji sa etnologom Muzeja RS Danijelom Đukanović i veziljom Svjetlanom Marković, te koristeći elemente sa terena, skromne istorijske zapise i muzejske eksponate, pokušali da priču o teslićkim vezovima poslažu hronološki i geografski.
U dijelu opštine koji je dugo godina bio izolovan u sklopu stare Očauško-pribinske parohije uočene su nošnje koje su sačuvane od četrdesetih godina XX vijeka. Na pomenutim nošnjama, koje postoje i danas u upotrebi od strane KUD "Nedeljko Spasojević" iz Očauša i "Naši običaji" iz pribinskog kraja, uočen je stari tip veza u vidu grančice sa cvjetićima i upravo je ta grančica, pored pokrstice, kao tehnika veza specifičnost po kojoj se pomenuti vez razlikuje od ostalih stilova veza iz ovih krajeva.
"Uz grančicu se vezu listići i cvjetići koji mogu imati različite oblike. Boje su prvobitno bile crna, smeđa, zelena, plava, žuta, a kasnije sa dolaskom novih materijala zavisile su od samog ukusa vezilje. Mi smo za promociju veza izabrali upravo motiv sa jedne nošnje iz Očauša, gdje su ti cvjetići raspoređeni u obliku koji podsjeća na pravoslavni krst pa je i na ovaj način vidljivo da je ovo pravoslavni vez bez uticaja orijentalnih motiva", ispričala je Draganić Vukovićeva.
Svojim vještim rukama još od malih nogu Smiljka Miškić iz ovog kraja vješto veze najljepše grančice, listiće i cvjetiće stvarajući tako jedinstveni teslićki vez.
Obučena u tradicionalnu nošnju te u košulji od konoplje koju je sama izradila te potom na nju izvezla tanane grančice teslićkog veza Smiljka se sjeća svakog detalja iz svog djetinjstva te načina na koji se nekad pravila odjeća, ali i kako se vezlo.
"Da imam sada sprave, sve bih vam pokazala kako to ide. Nekada smo sami pravili odjeću i košulje od vlakana konoplje. Nije bilo ko danas da se kupi na svakom koraku. Dok sam bila djevojčica, brala sam konoplju i sjećam se da su bile rane i pozne konoplje. Sad što kažu da je droga ko bajagi, to je konoplja. Ona je visoka, naraste na vr' mene, e od nje su se dobijala vlakna koja su se prepredala i potom se pravile košulje pa se na njih vezlo. To smo radili cijelu zimu da bi za Božić i Đurđevdan imali nove košulje", ispričala je Smiljka za "Nezavisne", detaljno opisujući cijeli proces izrade košulja kao da je to bilo juče.
Iako joj je blizu 70 godina, Smiljka i danas vješto veze njoj najljepši teslićki vez te zajedno sa ostalim članovima KUD-a "Nedeljko Spasojević" čuva tradiciju od zaborava.
Upravo članovi ovog KUD-a upriličili su ekipi "Nezavisnih" pravi tradicionalni doček, uz pjesme sa Očauša, čašicu rakije, hljeb i so. Svi u narodnim nošnjama, ponosni što su one dio njih, a oni ti koji čuvaju tradiciju od zaborava, pjesme i igre nije falilo. Vješte ruke žena iz ovog KUD-a još iglicom probadaju platno stvarajući tako umjetnost nazvanu teslićki vez.
Vez i motivi koji prevladavaju na vezu su dio kulturnog identiteta stanovništva teslićkog kraja koji se gube od četrdesetih godina XX vijeka i samo poneki predmet sa tim vezom je sačuvan do danas.
"On treba da bude prepoznat, sačuvan, zaštićen, primjenjiv i predstavljen kao dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa ove lokalne zajednice. Udruženja čija je primarna djelatnost baštinjenje tradicionalnih vrijednosti teslićkog kraja trebalo bi svakodnevno u okviru svojih djelatnosti da prenose znanje, vještine i umijeće u izradi veza teslićkog kraja. Očuvanje nematerijalnog nasljeđa, u ovom slučaju veza, manifestuje se u razvijanju svijesti kod mlađih generacija o značaju očuvanja i zaštite prije svega nematerijalnog nasljeđa svoje lokalne zajednice, a onda u edukovanju o značaju nematerijalnog kulturnog nasljeđa na globalnom planu. Da bi se očuvalo i zaštitilo nematerijalno nasljeđe, u ovom slučaju vez, neophodno je da žene vezilje koje praktično prenose znanja to rade na najvjerodostojniji način i da u izradi veza primjenjuju autentične motive, tehnike veza i boje koje su dio kulturnog identiteta njihovog kraja, bez primjesa i dodavanja elemenata koji nisu bili dio nasljeđa zajednice kojoj oni pripadaju", istakla je Draganić Vukovićeva.
Kako dodaje, primjenjivanje ovih principa u zaštiti i prenosu znanja omogućilo bi stanovištvu teslićkog kraja da njegovo kulturno nasljeđe bude prepoznato na lokalnom i regionalnom planu.
Organizovanje radionica veza, predstavljanje radova vezilja na izložbama, edukacija vezilja od strane stručnih lica, prezentovanje veza u vidu suvenira opštine Teslić, samo su neke od sprovedenih aktivnosti u cilju nastojanja kako nematerijalno nasljeđe može biti prepoznato kao dio identiteta ove zajednice i kao takvo može da ima mogućnost uspostavljanja samoodrživosti.
Ipak, ovaj vez je neraskidiv dio kulture i nasljeđa jer je direktno bio vezan za seosku nošnju. Sam grad Teslić je industrijsko naselje nastalo prije nekih 130 godina, a naselja u kojima su živjeli ljudi koji su nosili ove nošnje su puno starija i nisu bila urbanog karaktera.
Narodna nošnja u teslićkom kraju pripada posavskom tipu narodnih nošnji, odnosno nošnji Brđaka. Naziv Brđaci karakterističan je i za Srbe i za Hrvate koji žive oko Teslića i Doboja.
"Nošnja Brđaka djeluje dosta skromnije od nošnje ravne Posavine. Na njoj nema puno veza, a i sami dijelovi, naročito košulje i marame, koje se u ovom kraju zovu krpe, mnogo su skromnije i manjih su dimenzija od posavskih. Stariji tip nošnje ovog tipa izgubio se početkom XX vijeka, pogotovo vezene marame, opanci i šarene čarape, dok se ostali dijelovi nošnje nose uz noviji tip koga stanovnici teslićkog kraja pamte, a to je tip nošnje od četrdesetih godina XX vijeka. Noviji tip nošnje je narodna nošnja koju teslićani danas prepoznaju kao dio svog nacionalnog i kulturnog identiteta. Materijal, kroj i vez te nošnje danas predstavljaju izrađujući replike narodnih nošnji i izučavanjem tehnika veza teslićkog kraja u vremenu u kojem oni danas žive", kazala je Draganić Vukovićeva.
Stariji tip nošnje teslićkog kraja, odnosno nošnja koja je izrađivana krajem XIX vijeka, danas se na terenu ne uočava i kao takva nepoznata je većini stanovništva teslićkog kraja kao dio njihovog kulturnog identiteta.
U Muzeju Republike Srpske čuvaju se dva primjerka ženskih košulja iz teslićkog kraja koje su izrađene krajem XIX vijeka, a otkupljene u muzej tridesetih godina XX vijeka. Jedna od njih je od domaćeg lanenog platna krojena, vunom domaćom i pamukom vezena, nisprsnica pamučnim koncem vezena. Kolijer je od kupovnog platna. Rukavi su pri dnu vezeni vunom smeđe, plave i zelene boje u ornamentu grančica. Ispred ovog ornamenta je plavi vuneni prutak u cik-cak vez od bijelog pamuka, smeđi vuneni prutak i na ivici rukava bijela lanena kerica. Košulja je otkupljena od Mileve Dušanić 1937. godine iz sela Pribinić. Druga ženska košulja otkupljena je u muzeju 1932. godine od gospodina S. Krstića iz sela Pribinić. Izrađena je od lanenog platna. Na rukavima košulje prevladava motiv grančice u tamnoplavoj, tamnocrvenoj i smeđoj boji. Uz grančicu se uočava i motiv cvijeta.
Iako su danas očuvane tek ove dvije košulje starijeg tipa nošnje, danas nažalost postoji i svega nekoliko narodnih nošnji na kojima dominira teslićki vez. Baštine ih upravo KUD-ovi u selima Očauš i Pribinić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
