Mnoge je narode nadživjela njihova kultura, koja nam svjedoči koliko su pojedini narodi bili sposobni da stvaraju. Iako ima mnogo neispitanog i neobjašnjenog u duši svakog naroda - ipak je jasno da su na razvitak svih narodnih skupina uvijek posredno uticali geografski položaji, razni zatečeni ili ubačeni kulturni elementi, ali najviše i neposredno sama jačina njegove osjećajnosti i konstruktivni duh.
Stoga se nijedan narod ne može procijeniti, a da se prethodno ne prouči njegova etnografija, jer u njoj leži najveći dio narodne originalnosti i darovitosti, zapisao je Špiro Bocarić još davne 1941. godine u monografiji pod nazivom "Vrbaska banovina. Narodna ornamentika". Pomenuo je Bocarić tada i Tolstojeve riječi da "narod ne može da se održi bez uticaja umjetnosti, jer bi postao tup i surov", te dodao na to da je umjetnost početak emocionalnog narodnog života.
"Umjetnost u duši svakog naroda ima jaku osnovu; ona se razvija bez ičije blagonaklonosti i stoga je njezina vrijednost velika i trajna", naglasio je onomad Bocarić.
Razvila se nekad davno i Banjaluka, a sa njom nastala tradicija, materijalno i nematerijalno kulturno nasljeđe, a među njima i banjalučka kera.
Može se reći da je specifičan proizvod žena iz ovih krajeva bila baš kera, bosanska čipka. Međutim, posebna banjalučka kera koju karakteriše goblen u središnjem dijelu u ovim krajevima se razvila dolaskom Austrougarske, a nastala je, po nekim zapisima istoričara sa ovih prostora, u Gornjem Šeheru.
Gornji Šeher je po mnogima najstariji dio Banjaluke. Istraživači i putopisci su zapisali, između ostalog, da je ime Banje Luke, upravo, nastalo od šeherskih banja i luka koje su se prostirale ispod Šehera.
"... vihor vremena i istorijskih slijedova se poigrao sa Gornjim Šeherom. Danas preimenovan u Toplice i dosta zapostavljena varošica kao da je u nekim svojim teškim snovima predskazala nekoga ko će na tren zaustaviti vrijeme i sve zapisati i ostvariti za buduća neka pokoljenja", zapisao je Ranko Preradović u rukopisu Naila Osmančevića "Gornji Šeher - kolijevka Banjaluke". Dobro se i zna da su se ženska djeca u Gornjem Šeheru još od malih nogu bavila ručnim radom. Najduža tradicija je bilo keranje sa vezenim motivima. Neke su to radile do savršenstva.
Ovo potvrđuje i naša sagovornica Šefika Smailagić, koja ističe da se keranjem bavi još od 1997. godine, te je izradu ovog ručnog rada tada naučila od izvjesne Sebine iz Novoselije.
"Sebina se udala u Novoseliju, a inače je iz Banjaluke. Ona je kćerka mog brata te se udala u porodicu Gunića. U Gunićima su bile dvije sestre Šefika i Safeta, koje su to radile fantastično. Puno je žena tada kerati naučilo od njih", ispričala je Šefika.
Kerati nije nimalo lako, a uz znanje je potrebno i mnogo strpljenja i vremena.
To potvrđuje i Aida Ramić, djevojački Softić, koja danas drži kurs keranja u ženskoj nevladinoj organizaciji "Duga".
"Keranje je tehnika izrade čipke uz pomoć male šivaće igle. Koristi se pamučni konac poznat pod imenom ljiljan. Konac može biti različitih debljina, ali što je konac tanji, to je rad profinjeniji i skuplji. Žene su obično kerale koncem debljine ljiljan 50 ili ljiljan 70, dok su samo rijetke kerale koncem debljine ljiljan 100, (najtanji konac)", objasnila je Aida. Ona je dodala da još čuva neke uzorke koje je njena svekrva iskerala koncem debljine 100, te da su ti radovi po mnogo čemu fantastični.
Kako kazuje Aida, ona nema potvrdu od kada se kera u Gornjem Šeheru, u kojem je odrasla i u kojem i sada živi. Naučila je kerati od svoje majke i time se bavi od svoje desete godine. Budući da je znala i vesti, najčešće je kerala stolnjake sa goblenom u sredini. Nakon udaje, od svoje svekrve Razije Ramić naučila je kerati predmete bez goblena. A Aida se sjeća da je Razija sedamdesetih držala kurs keranja u svojoj kući.
"Žene su kerane predmete čuvale u kutijama od cipela ili su ih držale u kesama ispod tepiha da bi ostali ravni i pravilni. U to vrijeme žene su kerane predmete prodavale izvjesnom 'kumu' iz Zagreba, koji je uvijek najavljivao svoj dolazak, tako da su se sve žene koje keraju okupljale u jednoj kući gdje bi on kupovao sve što su one do tada izradile", prisjetila se Aida.
Izrada nekih keranih radova traje mjesecima, pa i godinama. A kako žene koje se bave ovim ručnim radom ističu, bez ljubavi se ne može kerati. Dodaju i da su znale osvanuti kerajući.
Nekada u starija vremena se posebno obraz čuvao kada bi se sa nekim dogovorio rok izrade kera, stolnjaka, džepnih ili svatovskih maramica. Vid bi se ponekad zamutio radeći, a o zamoru ne treba ni govoriti. Ali sve to ode u vjetar kada dođe kraj napornom poslu koji je zahtijevao veliku vještinu i znanje. Još kada je onaj kome je rad namijenjen zadovoljan njegovom ljepotom, to je onome ko ga je radio veća nagrada nego novac.
O zahtjevnosti izrade banjalučke kere svjedoči i Šefika, koja je naglasila da je jako bitno da sve mora biti savršeno odrađeno.
"Dok radite, morate stiskati i jednom i drugom rukom, i imati osjećaj kako konac prolazi. I kad dođe do kraja, kako ga zategnuti. Ovdje nema paranja, ako pogriješite, morate rezati. A ako dođe do rezanja, onda morate gledati gdje možete. Puno je pravila koja se stiču radom, kerati se ne može naučiti odjednom", objasnila je Šefika.
Vješta u ovom ručnom radu, ona pojedine mustre stvara i sama ili, kako priča, dobije neke već iskerane stare radove pa sa njih skida mustre.
"Meni ruke ne mogu mirovati, ja moram nešto raditi. Ovdje je sve sa brojem i nema mjesta greškama. Ne možete jednom da idete sa pet ovih 'bobica', a drugi put sedam, moraju sve imati jednak broj. Tako je od početka do kraja", rekla je Šefika.
Banjalučko keranje je po mnogo čemu posebno, a nekada su ga u svojim kućama imale samo bogatije banjalučke porodice.
"Ko je prije imao orijentalne tepihe i keranja u kući, znalo se da bolje živi", dodala je Šefika.
Ona napominje da su sada jako teška vremena i da sve manje ljudi cijeni ove stvari.
Ručni radovi tehnikom keranja Šefike i Aide, ali i ostalih žena iz "Duge" mogu se naći u prostorijama udruženja. Cijena jednog manjeg miljeića je svega deset maraka, iako, kada se malo više udubite u samu izradu i ljepotu radova, posve vam može biti jasno zašto su ovakve ručne radove nekada imale samo imućnije kuće.
Kako Šefika ističe, rad je nekada bio skup jer je dosta zahtjevan, ali i njegova izrada je jako spora.
"Nikada ne bih mogla da radim nešto što je jeftino. To je trošenje vremena uzalud. Ne kažem da je ovo jedini dobar rad, jer radila sam ja i pointles i Vilerove goblene, danas je sve to demode, ali od svih radova ovaj me najduže zadržao i najviše ga volim raditi", iskrena je Šefika.
Keranje kao takvo se radi posvuda, ali svaki kraj ima svoju specifičnost. A banjalučko keranje je posebno po Vilerovom goblenu u sredini.
"Prvo se veze goblen. Džerdžef - ram za goblene se nekada izrađivao od sita, tako što se sito rastavljalo i između njegova dva rama se razvlačio markizet. Prije nego što bi razvukle markizet, žene bi ramove uredno omotale komadima krpica. Bilo je bitno da markizet bude dobro zategnut, a to se moglo znati po tonu koji je proizvodio konac prilikom veza", ispričala je naša druga sagovornica Aida.
Dodala je i da su žene vezle uglavnom goblenčiće prečnika od pet do deset centimetara, a motivi su pretežno cvjetni.
"Gotov goblenčić žene bi okružile koncem. Da bi dobile pravilan krug, ucrtavale su ga uz pomoć novčića. Tek onda se oko ovog goblenčića kera ostatak miljeića. Izrađuju se različiti motivi - pojedini dijelovi keranog predmeta. Prva motiva koja se radila oko goblena bila je 'zupčanje', koje se izvodilo tri puta ukrug. Zatim su žene po svom osjećaju izrađivale druge motive kao što su 'obrvice', 'borići', 'grozdaci'... svaka nova motiva se razdvajala od prethodne 'zupčanjem' od najmanje tri reda", objasnila je Aida.
Ispričala je i da su se pored miljea radili i drugi kerani predmeti kao što su maramice za tašnu, ukrasne maramice, stolnjaci, tableti za tacne, kragne, umeci za bluze, 'kerice' od žive svile za šamije - marame.
"Kere na šamijama su se radile tako što se prvo heklaricom izrađivao lančanik na kojem su se na svaki centimetar ostavljale petljice koje su se malo uvrtale. Na vrhu tih petljica se raznobojnim svilenim koncem keraju cvjetići i listići. U narodu ovu vrstu raznobojnih kerica nazivaju kere, a veću skupinu kera nazivaju 'šarena bašča'. Da bi ovi ukrasi zadržali svoj izgled, bili su štirkani rastvorom napravljenim od vode i šećera", kazala je Aida.
Još sedamdesetih godina prošlog vijeka je keranje, kao i drugi vidovi ručnog rada, polako padalo u zaborav. Narodne rukotvorine pale su u nemilost industrijalizacije i brzog potrošačkog društva.
Ipak, iako predstavlja osobenost ovog kraja, o banjalučkom keranju nema nikakvih pisanih tragova. U brojnoj etnološkoj literaturi, posebno u onoj koja se odnosi na tekstilnu radinost, nemoguće je naći podatke o ovoj vrsti umjetnosti.
Žene koje su se onomad bavile keranjem
Nail Osmančević, hroničar, u svojoj knjizi "Gornji Šeher - Kolijevka Banjaluke", između ostalog, pomenuo je keranje te naveo imena žena sa ovih prostora koje su se onomad bavile keranjem:
Sestre Ifeta i Safeta Keran, Mina Džindić, Izeta Glamočak, Kada Ičagić, Luftija Osmančević Šabić, Hanumica Ašić, Ziza Džabić Osmančević, Vasva Semiz, Taiba Mundžić, Izeta Osmančević, Nura Omukić, Seida Semiz, Raska Ramić, Havva Jahić, Fata Džanić, Šaza Mostarac, Fatima Hafizović, Fadila Osmančević, Džemila Hafizović, Nasiha Osmančević, Halima Šeranić, Besima Jahić, Munelfa Gunić, Halima Jahić, Hafa Raković, Asima Ičagić, Fehima Šehić, Sakiba Mundžić, Zilka Osmančević, Mina Kobašlić, Seka Skorup, Vahida Šeranić Osmančević, Dževida Gunić, Bisera Gunić, Habiba Fazlić, Devleta Bašić, Razija Gunić, Senija Mešić, Azemina Mešić, Sadika - Dika Keran, Nadža i Hajra Ljutić, Hajra Zulić, Hasnija, Šefika i Safeta Gunić, Šahza Kobilj, Hasna Bajagilović, Asija Sija Ičagić...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
