Žana Vukičević, istoričarka umjetnosti, nakon šest tekstova o slikarstvu iz banjalučke Gimnazije objavljenih u "Nezavisnim", našoj redakciji ustupila je i rad "Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima i 'kooperant' Grga Antunac", koji objavljujemo u osam nastavaka.
3. Metafora i naracija
Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima prema svojim formalno-stilskim odlikama može se svrstati u osnovni tip spomenika sa dominantnim vajarskim elementima, u kojem reljef ima ulogu primarnog nosioca sadržaja i poruke spomeničke cjeline, a čija je ekspanzija u produkciji memorijalne plastike iz razdoblja socijalizma trajala tokom 1950-ih i početkom 1960-ih godina. Ovaj monumentalni spomenički kompleks obuhvata prilazni put do i kružni put oko spomenika, prilazni plato sa stepeništem te sam spomen-mauzolej dužine 27,3 m, širine 9 m i visine 13,5 m. Betonska konstrukcija spomenika obložena je pločama i reljefima od bijelog bračkog kamena, kojim je popločan i prilazni plato sa stepeništem.
Izrazita dinamičnost njegovih voluminoznih formi postignuta je blagim širenjem osnove u pravcu od začelja ka pročelju, zatim bočnim stepenastim sužavanjem ka vrhu, kao i postepenim povećavanjem visine od začelja ka pročelju, koje je istaknuto kao najviša tačka. Time je dobijen efekat stremljenja naprijed, na čemu se zasniva i simbolički kvalitet geometrijske siluete spomenika koji gledan iz daljine, prema impresiji novinara Krajiških novina, "liči na metak što žuri, hita, juri da se zabije daleko, daleko tamo u vrhove plavičastih planina".
Pored asocijacije na metak koji je ispaljen u pravcu Kozare i Grmeča, spomenik podsjeća i na stijenu poput onih kraj Vrbasa ili Plive.
Ovakav tip spomenika, pored dokumentarnog prikaza konkretnih istorijskih događaja značajnih za kolektivno sjećanje određene lokalne zajednice, odlikuje i primjena tipiziranih ikonografskih rješenja sa motivima zbjegova, brige o ranjenicima ili nasilja okupatora, koja imaju svoje korijene u hrišćanskoj ikonografiji. To je slučaj i na Spomeniku palim Krajišnicima, čiji reljefi su smješteni u dva friza, svaki dužine oko 23 m, koji teku kontinuirano duž njegovih bočnih ivica kao niz predstava vezanih za NOB (okupacija, stradanje i ugnjetavanje, ustanak, borba i konačna pobjeda). Oba friza sastoje se od po šest kompozicija koje se iščitavaju počev od pročelja ka začelju i počinju istom scenom na kojoj je centralni motiv naga muška figura u pokretu, pod čijim nogama leži tijelo poraženog neprijatelja, a koju je Augustinčić ponovio sa lijeve i desne strane od pročelja. Prema njegovim riječima ona predstavlja "dva partizana u naponu borbe protiv okupatora", a može se tumačiti i kao interpretacija biblijske priče o pobjedi Davida nad fizički nadmoćnijim Golijatom. Na sjevernoj strani friz dalje obuhvata sljedeće scene: zbjeg prognanih civila, okupljanje narodnooslobodilačke armije predvođene maršalom, svirepost okupatora nad nevinim narodom, dinamičan prikaz bitke i maršalov govor pred rudarima i radnicima. Južni friz dalje čine scene: zbjeg iscrpljenog naroda u šumi, majka sa mrtvim djetetom u naručju (Pieta), agonija borbe protiv okupatora, oslobođenje i prvi izbori u slobodnoj domovini.
Pročelje spomenika blago se lučno povija ka naprijed iznad vrata u sredini koja vode u unutrašnjost mauzoleja i u tom prostoru ulaznog portala smještena je stojeća figura mladića, izvedena u visokom reljefu i upečatljiva po svojim dimenzijama (5,9 m). Augustinčić na ovoj centralnoj figuri, koja dominira frontalnom vizurom objekta, poseže za istim modelom simboličkog predstavljanja partizanskog borca u vidu svojevrsnog antičkog heroja pobjednika, snažnog nagog tijela, poput onih na početnim kompozicijama bočnih reljefa. Ovaj put prikazuje ga kao personifikaciju Komunističke partije koja je organizator i predvodnik ustanka, u odlučnom raskoraku i visoko podignutih raširenih ruku sa razvijenom zastavom.
U kritičkim analizama Spomenika palim Krajišnicima ukazano je na srodnost njegovih skulptorskih rješenja sa onim na prethodno podignutom Spomeniku zahvalnosti Crvenoj armiji u Batini (1946/47), prvom monumentalnom spomeniku u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata na kojem je Augustinčić primijenio postulate socijalističkog realizma, a koje je usvojio tokom boravka u SSSR-u 1945. i 1946. godine. Naglašena je njegova težnja da objema spomeničkim cjelinama dodijeli snažno metaforičko značenje, oličeno u centralnim figurama "pobjede" i "pobjednika", uz istovremenu doslovnu narativnost na reljefima i primjenu ikonografskog programa kojim se istorijski događaji ilustruju realistično u maniru "proleterske Biblije pauperum". U slučaju spomenika na Šehitlucima ova karakteristika ocijenjena je kao, za to vrijeme, zaostao i neopravdan relikt socijalističkog realizma iz ranog poslijeratnog razdoblja. Kritika se zasnivala prvenstveno na činjenici da je u trenutku njegovog podizanja socijalistički realizam kao režimski proklamovan model u jugoslovenskoj umjetnosti već bio prevaziđen, te i u spomeničkoj skulpturi zamijenjen modernističkim izrazom, zbog čega je u poređenju sa ostvarenjima mlađe generacije vajara Spomenik palim Krajišnicima djelovao arhaično. Augustinčićeva dosljednost u primjeni koncepcije umjetnosti kao sredstva ideološke propagande, koju odlikuje predimenzioniranost, pretjerana narativnost i mnoštvo političkih metafora, čak i nakon slabljenja socrealističke dogme, protumačena je kao pokazatelj ideološke rigidnosti i konzervativnosti njegovih ideja.
Međutim, kada se govori o stilskoj zastarjelosti banjolučkog spomenika treba imati na umu da je od početne Augustinčićeve ideje pa do njene realizacije prošlo čitavih trinaest godina, tokom kojih Augustinčić nije modifikovao svoja rješenja s kraja 1940-ih, zasnovana na načelima socijalističkog realizma. Sa druge strane, savremeni pristup vrednovanju socijalističkog spomeničkog nasljeđa pored formalnih i stilskih obilježja uzima u obzir složeni kulturološki i društveno-politički kontekst njegovog nastanka. Spomenik se ne može tumačiti samo kao estetski fenomen jer se time "anulira njegova relacija s historijskim iskustvom ili idejom kojoj je posvećen, dok se njegovim svođenjem na instrument političke propagande poništava medijacijski i dijaloški potencijal spomenika, kojem posebice pridonosi način njegova umjetničkoga oblikovanja".
Pročitajte još: