Žana Vukičević, istoričarka umjetnosti, nakon šest tekstova o slikarstvu iz banjalučke Gimnazije objavljenih u "Nezavisnim", našoj redakciji ustupila je i rad "Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima i 'kooperant' Grga Antunac", koji objavljujemo u osam nastavaka.
4. Hronologija izgradnje
Poduhvat podizanja Spomenika palim Krajišnicima na Šehitlucima obilježila su višestruka odlaganja rokova za završetak kao i izmjene početne zamisli o njegovoj funkciji i izgledu, a najviše vezano za unutrašnji prostor. Hronologiju izgradnje moguće je rekonstruisati na osnovu arhivskih dokumenata i novinskih informacija iz tog perioda, čime se stiče i izvjesna predstava o tadašnjim društvenim i kulturnim prilikama, hijerarhiji u procesu donošenja važnih odluka i određivanju prioriteta za finansiranje. Riječ je o širokom vremenskom rasponu počev od 1948. godine kada je Augustinčić počeo da radi na skicama za spomenik, pa do 1961. kada je svečano otkriven u stanju djelimične završenosti. Odbor za izgradnju Spomenika poginulim borcima Bosanske Krajine, kako je spomenik još nazivan u godinama dok je trajala njegova izgradnja, osnovan je 1953. godine. Sa željom da "nikada i nitko ne zaboravi kako je teško izboriti se za slobodu" Odbor je donio odluku da se u centru Bosanske Krajine podigne spomenik koji će svojom monumentalnošću biti dostojan izraz velikih ciljeva i rezultata postignutih u NOB-u, a njegova izgradnja povjerena je Antunu Augustinčiću, tada vodećem umjetniku spomeničke plastike na jugoslovenskom prostoru. Ipak, ideja o podizanju spomenika seže još u ratne godine tokom kojih je Augustinčić, prema sopstvenom priznanju, dao ovo obećanje narodu Bosanske Krajine.
Prema prvoj varijanti makete, nastaloj 1948. godine, Augustinčić je Spomenik palim Krajišnicima osmislio kao grubo modelovanu stijenu - pećinu koja izrasta iz brda, sa reljefima koji teku neprekidno na bočnim stranama, dok je izvedbena varijanta, koju je razrađivao u periodu od 1951. do 1957. godine stilizovanija sa pravilnim bijelim kamenim blokovima i kadriranim reljefima. Pored dvaju reljefnih frizova na bočnim stranama spomenika, prvobitno su bili zamišljeni i reljefi ugrađeni u teren na kojem je spomenik izgrađen koji bi predstavljali pojedince i grupe naroda kako ulaze u glavni reljef na samome mauzoleju.
Uvid u rane ideje i detalje budućeg spomenika, od kojih su neki kasnije izmijenjeni ili nisu uopšte izvedeni, dao je sam autor za novogodišnji broj "Banjalučkih novina" 1. januara 1954. godine: "S lijeve i desne strane na oko 20 metara dugom reljefu prvi put je u spomeniku prikazano kako narod sa golih hridina, kroz patnje i borbe, ulazi u historiju. To je Bosanska Krajina! (…) Vidite ova vrata. I ona će biti od mramora, a na njima će u reljefu biti uklesani likovi poginulih narodnih heroja Bosanske Krajine. (...) I unutrašnjost grobnice biće ukrašena freskama, a u sredini - na crnom mramornom podu - biće postavljen bijeli mramorni sarkofag. On će biti oslonjen, s jedne strane na dvije konjske, a s druge na dvije jagnjeće glave. (...) Evo, nije li ova stijena sa svojom nutrinom prava katakomba, ili jedna od pećina u kojima se često od dohvata neprijateljske ruke krio narod". U istoj novinskoj reportaži Augustinčić je najavio da će spomenik završiti za tri godine, a da će freske u unutrašnjosti naslikati Moša Pijade, Ismet Mujezinović i Krsto Hegedušić.
Kada se govori o dugogodišnjem podizanju Spomenika palim Krajišnicima, neophodno je osvrnuti se na modele finansiranja spomenika iz razdoblja socijalizma kroz djelovanje Saveza boraca NOR-a (SBNOR, od 1962. godine SUBNOR), kao tijela koje je imalo u svojoj nadležnosti pokretanje inicijativa i nadzor nad procesom njihove izgradnje, a što se neminovno odrazilo i na trajanje ovog konkretnog slučaja. Do 1951. godine SBNOR je finansiran iz saveznog budžeta, a potom je njegovo redovno funkcionisanje u sve većoj mjeri zavisilo od sopstvenih prihoda, dok su sredstva za podizanje spomenika i uređenje partizanskih grobalja dolazila iz saveznih, republičkih i opštinskih budžeta. Sredstva iz saveznog budžeta bila su rezervisana za ograničen broj spomenika od opšteg značaja za cijelu državu, a izgradnjom i finansiranjem ostalih spomenika upravljali su republički odbori. Obezbjeđivanje potrebnog novca za podizanje spomenika od lokalnog značaja zavisilo je prije svega od doprinosa cijele zajednice, tj. od volonterskog rada, dobrovoljnih priloga građana i donacija različitih ustanova, fabrika i javnih preduzeća, a u manjim sredinama rješavanje ovog problema moglo je potrajati godinama.
Da se ovakav model finansiranja u početku odnosio i na Banju Luku u kojoj je podizanje Spomenika palim Krajišnicima bilo najzahtjevniji umjetničko-graditeljski poduhvat 1950-ih godina, može se vidjeti i iz javnih poziva za učešće u izgradnji spomenika objavljivanih putem štampe. U prvom broju "Banjalučkih novina" 1953. godine navedeno je da se spomenik gradi najvećim dijelom iz dobrovoljnih sredstava naroda Bosanske Krajine, da su formirane dobrovoljne radne brigade i započeta izgradnja puta za motorna vozila do vrha Šehitluka, te da građani svoje priloge mogu ostavljati putem posebno štampane čekovne uplatnice. Četiri godine kasnije, u tekstu pod nazivom "Spomenik palim borcima u Banjoj Luci treba da bude djelo naroda Bosanske Krajine" ova objava dobija napadno propagandni i gotovo naredbodavni ton: "Sprovodeći taj poziv u djelo Krajišnici će znati, isto onako kao što su se svrstali u Krajiške brigade na poziv naše Partije da se i danas svrstaju u naša preduzeća, zadruge i ustanove i sa svojim prilozima uvrste u red graditelja spomenika svojim palim drugovima i na taj način udruženim snagama izvrše i ovaj zadatak, jer djelo kao što je ovo nije samo spomenik palim borcima, već spomenik jednog naroda, njegove slave i veličine u jednom vremenskom periodu koji će kao takav služiti kao svijetli primjer u napajanju vrlinama i borbenim tradicijama sadašnjih i budućih pokolenja koja narastaju, koja su spremna i koja se spremaju da u svako doba brane tekovine naše Revolucije, a među njima i spomenike koji simbolizuju borbu naših naroda kroz Narodnu Revoluciju". U istom novinskom članku završetak i otkrivanje spomenika najavljeni su za 29. novembar 1958. godine, na petnaestu godišnjicu Drugog zasjedanja AVNOJ-a.
Potrebna sredstva za ovako ambiciozan spomenički projekat, čiji su ukupni troškovi prema obračunu prihoda i rashoda za period od 1953. do 1963. godine iznosili 266.211.562 ondašnjih jugoslovenskih dinara, ipak nije bilo moguće prikupiti većinski dobrovoljnim prilozima pojedinaca, srezova i kolektiva, na šta upućuje podatak da je u periodu od 1957. do 1961. najviše novca obezbijeđeno dotacijama iz republičkog budžeta (od strane Savjeta za nauku i kulturu SR BiH i Sekretarijata za finansije SR BiH). Prema investicionom programu Glavnog odbora Saveza boraca NOR-a Bosne i Hercegovine (GO SBNOR BiH) za izgradnju spomenika palim borcima Bosanske Krajine, vrijednost ukupnih investicija iznosila je 165.000.000 dinara, ali se ispostavilo da ovim programom nisu bili obuhvaćeni svi radovi potrebni za dovršenje spomenika, uređenje njegove neposredne okoline i probijanje puta iz Banje Luke od Gornjeg Šehera za Šehitluke, pa je dopunom investicionog programa utvrđeno da je potrebno još 98.910.616 dinara. Na osnovu sačuvane zvanične korespondencije između GO SBNOR-a BiH sa Antunom Augustinčićem i Grgom Antuncem dobija se predstava o čestom kašnjenju isplata za ugovorene radove, što je takođe moglo uticati na produžavanje rokova određenih za njihov završetak.
Pročitajte još: