Zarđali brodovi ostali su nasukani u pijesku, kilometrima daleko od vode, kao podsjetnik na jednu od najvećih ekoloških katastrofa koje je izazvao čovjek.
Kako je nestalo Aralsko jezero?
- Sovjetske vlasti preusmjeravale su rijeke radi uzgoja pamuka.
- Nivo vode počeo je naglo da opada.
- Ribarska industrija gotovo je potpuno propala.
- Isušeno dno postalo je izvor otrovne prašine.
- Brana Kok-Aral omogućila je djelimičan oporavak sjevera.
Riječ je o Aralskom jezeru, koje se nalazi između Kazahstana i Uzbekistana.
Prije samo nekoliko decenija bilo je četvrto najveće jezero na svijetu, sa površinom od približno 68.000 kvadratnih kilometara. Danas je najveći dio nekadašnjeg jezerskog dna pretvoren u pustinju Aralkum.
Možda vas još zanima:
Misteriozno ostrvo koje je nestalo u jezeru ponovo isplivalo (FOTO, VIDEO)
Čudesno jezero u Dalmaciji: Još niko nije uspio da u njega ubaci kamen (VIDEO)
Ova dramatična promjena nije posljedica isključivo prirodnih procesa.
Za gotovo potpuno nestajanje jezera odgovorne su prije svega odluke sovjetskih vlasti, koje su željele da ogromne površine centralne Azije pretvore u poljoprivredna zemljišta.
Kako je počela katastrofa?
Sve je počelo velikim projektima navodnjavanja, čija je izgradnja započeta još tridesetih godina prošlog vijeka, a naročito je intenzivirana tokom šezdesetih godina.
Sovjetske vlasti preusmjeravale su vodu iz rijeka Amu Darja i Sir Darja, koje su vjekovima napajale Aralsko jezero, kako bi obezbijedile dovoljno vode za uzgoj pamuka, riže, žitarica i drugih poljoprivrednih kultura.
Problem je bio i u tome što su mnogi kanali bili loše izgrađeni. Ogromne količine vode gubile su se usljed isparavanja i prodiranja u zemljište, a u pojedinim sistemima gubici su dostizali čak 75 odsto.
Posljedice su ubrzo postale vidljive. Tokom šezdesetih godina nivo jezera opadao je prosječno 20 centimetara godišnje, dok je osamdesetih pad dostizao čak 90 centimetara godišnje.
Kako se voda povlačila, koncentracija soli je rasla, a život u jezeru postajao je sve ugroženiji. Ribarska industrija, od koje su zavisile hiljade porodica, gotovo je potpuno propala.
Posebno potresan prizor danas se može vidjeti u blizini nekadašnjeg lučkog grada Mujnaka u Uzbekistanu. Tamo se nalazi takozvano groblje brodova, sa ostacima ribarskih plovila koja su nekada saobraćala jezerom, a sada stoje usred pustinje.
Nestanak vode izazvao je i ozbiljne zdravstvene i ekološke probleme. Vjetar sa isušenog dna raznosi so, prašinu i ostatke pesticida i drugih hemikalija koje su decenijama korišćene u poljoprivredi.
Zemljište je postajalo sve manje plodno, lokalna klima se mijenjala, a stanovništvo se suočavalo sa gubitkom posla i pogoršanjem životnih uslova. Mnogi su na kraju bili primorani da napuste svoje domove.
Jedan dio jezera počeo se oporavljati
Iako je južni dio Aralskog jezera gotovo potpuno presušio, priča o njegovom nestajanju ima i nešto optimističniji nastavak.
Kazahstan je 2005. godine izgradio branu Kok-Aral, koja je omogućila zadržavanje vode u sjevernom dijelu jezera. Zahvaljujući tome, nivo vode počeo je da raste, slanost se smanjila, a ribarstvo je postepeno oživjelo.
Prema podacima kazahstanskih vlasti, samo tokom prvih šest mjeseci 2026. godine u sjevernom dijelu Aralskog jezera ulovljeno je približno 4.200 tona ribe.
Ipak, oporavak sjevernog dijela ne znači da će se čitavo jezero vratiti na nekadašnju veličinu. Ogromne površine njegovog nekadašnjeg dna i dalje su pustinja, dok je južni dio ostao gotovo bez vode, prenosi Nova.
Aralsko jezero tako je postalo jedan od najupečatljivijih primjera koliko dalekosežne mogu biti posljedice neodgovornog upravljanja prirodnim resursima.
Njegova sudbina pokazuje koliko brzo čovjek može da promijeni čitav ekosistem, ali i koliko je teško popraviti štetu koja nastaje tokom više decenija.
Video o tome kako je ovo jezero postalo pustinja i kako se dio vraća u život možete pogledati ovdje.
