Kada politika, pa još ona zasnovana na gledanju ko je koje nacije i vjere, prevlada u pravosuđu u kojem toga nipošto ne smije biti, to je nesumnjivi i neoborivi dokaz atrofije tog pravosuđa. Upravo takav dokaz predočen je ovdašnjoj javnosti u srijedu, 20. oktobra ove godine. Tog dana VSTS BiH donio je konačnu odluku u disciplinskom postupku protiv Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, kojom je potvrđena prvostepena disciplinska odluka o njenoj smjeni sa te funkcije.
Javnost je istog dana obaviještena da je takvu odluku VSTS BiH donio tijesnom većinom glasova - 6:5, uz jedan uzdržani glas. Drugim riječima, sjednici VSTS-a je, od ukupno 15 njegovih članova, prisustvovalo 12 njih, od čega je šestoro glasalo za smjenu Tadićeve, petoro njih bilo je protiv te odluke, a jedan član se uzdržao od glasanja. Ono što već na prvi pogled frapira u ovoj informaciji medija, koja nije demantovana iz VSTS-a, jeste da je odluka o smjeni jednog od najviših pravosudnih funkcionera donesena sa samo jednim glasom više. Mnogi će reći da u tome nema ničeg čudnog i da je to moguće i pravno dozvoljeno.
Međutim, davno je, još u doba rimskog prava, zapisana mudrost koja je ostala do danas, a koja kaže: "Non omne quod licet honestum est", to jest, u slobodnijem prevodu rečeno: "Nije sve što je dozvoljeno istovremeno i pošteno."
Istinitost ovih riječi nigdje se ne zapaža tako dobro kao u ovom konkretnom predmetu. Doduše, nije on prvi takav slučaj. Sjetimo se samo one odluke Ustavnog suda BiH broj U 5/98, od prije dvadesetak godina, o tzv. konstitutivnosti naroda. I ona je donesena tijesnom većinom, glasanjem sudija 5:4, pri čemu su među četvoro preglasanih sudija bili dvoje Srba i dva Hrvata, dok su u onih pet glasova bili glasovi dvoje sudija Bošnjaka i dva glasa sudija stranaca. Ako se pitate za preostali peti glas sudije u tom predmetu, podsjetiću vas da je riječ o inostranom sudiji Hansu Daneliusu. Taj čovjek je u svom izdvojenom mišljenju tako jasno napisao da preambula Ustava BiH ne sadrži pravne norme, kao što i ne sadrži, pa se stoga, kako dalje proizlazi iz obrazloženja Daneliusovog izdvojenog mišljenja, ne može pozivati na tu preambulu i govoriti da iz nje proizlazi navodna pravna obaveza takozvane konstitutivnosti naroda i u entitetima, kako su inače htjeli da nametnu ono dvoje sudija Bošnjaka i dvoje inostranih sudija.
Pošto je sudija Danelius napisao to što je napisao o preambuli, onda se neko u Ustavnom sudu BiH (ni do danas organi krivičnog gonjenja nisu utvrđivali ko je to bio, iako je riječ o teškoj zloupotrebi) dosjetio da u obrazloženju odluke ono četvoro sudija (dvoje Bošnjaka i dvoje stranaca) prikaže kao da je i sudija Danelius glasao da preambula Ustava BiH navodno ima pravne norme i da iz nje proizlazi navodna obaveza o tzv. konstitutivnosti naroda i u entitetima. Tako je tim prevarnim putem sve u konačnom predstavljeno javnosti kao da je za takvo obrazloženje navodno glasalo pet sudija, a ne samo četvoro njih, bez sudije Daneliusa. I onda je, na toj prevari, niklo sve što je kasnije niklo, pa tako i ono što se danas u Ustavu Republike Srpske zove vitalnim nacionalnim interesom tzv. konstitutivnih naroda, za koji je vezano i Vijeće naroda Republike Srpske.
Ustavnom sudu BiH sve ovo nije bilo dovoljno, već se nakon toga, kad je Hans Danelius otišao, u nekoliko svojih kasnijih odluka pozivao na odluku broj U 5/98 te je i u svojim kasnijim odlukama pisao da preambula Ustava BiH navodno ima pravnu normu o tzv. konstitutivnosti naroda i da je to Ustavni sud BiH navodno tako odlučio u svojoj odluci broj U 5/98, iako je u stvari petoro sudija (dvoje Srba, dva Hrvata i Hans Danelius) tada odlučilo da preambula ne sadrži pravnu normu o konstitutivnosti naroda, dok je manjina, od samo četvoro sudija (dvoje Bošnjaka i dva stranca) tvrdila suprotno.
Poslije toga što su uradili u Ustavnom sudu BiH, ne sjećam se da je do ovog potonjeg slučaja Gordane Tadić bilo sudskog odlučivanja u kojem učestvuje toliko nosilaca pravosudnih funkcija (što sudijskih, što javnotužilačkih) koji u pogledu primjene zakona budu toliko podijeljeni. Ako je za utjehu, u slučaju Gordane Tadić barem se nisu bavili zloupotrebama kakvim su se bavili u Ustavnom sudu BiH u predmetu broj U 5/98. Ali ono što je porazno, bolje reći ono u čemu se ogleda propast, jeste da je odluku protiv Gordane Tadić donijelo šestoro bošnjačkih članova VSTS-a, dok su među ostalih pet glasova onih koji su glasali sve nebošnjaci. Istina, kako je prenio portal RTRS, bivši predsjednik VSTS-a, koji je inače veoma upućen u ovakve stvari, izjavio je da je u tih šest bošnjačkih glasova i jedan "prikriveni bošnjački glas iz Sarajeva, koji se manipulativno deklariše hrvatskim na isti način kao i Željko Komšić".
I tako, dakle, dotakosmo dno propasti do kojeg nas dovede, ni manje ni više do vrhovna pravosudna institucija u BiH. Ovakav ishod postupka u konkretnom predmetu dokazuje da su na vrhu pravosudne piramide isključeni razum i vladavina prava. Ostali su uključeni (i bitni) samo nacionalna pripadnost onoga o kome se odlučuje, na jednoj, i ista takva pripadnost onih koji donose odluku na drugoj strani. Kud ćete jačeg i važnijeg dokaza da je propalo pravosuđe koje ima ovakav "vrh". Doduše, ako ćemo po onoj narodnoj da neće iver daleko od klade, ovakav naopaki "vrh" ne treba mnogo da čudi ako uzmemo u obzir da je takva i pravosudna baza iz koje se biraju članovi VSTS BiH.
Samo u takvom pravosuđu se stvaraju kvazieksperti kojima može pasti na pamet da u Zakonu o VSTS BiH napišu odredbu, koju onda usvoje ništa bolji poslanici i delegati u parlamentu BiH, prema kojoj član VSTS-a koji je bio član prvostepene ili drugostepene disciplinske komisije u nekom predmetu, može da glasa kao član VSTS-a i o žalbi koju protiv njegove odluke izjavi VSTS-u stranka koja nije zadovoljna tom odlukom.
Drugim riječima, kadija te tuži, kadija ti sudi, a sve to onda aminuje Ustavni sud BiH koji takvu zakonsku anomaliju neće da proglasi neustavnom, već sebi dopušta cinizam da kaže, kao u odluci broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, da to što o žalbi odlučuje član VSTS-a čija odluka se pobija žalbom "predstavlja dodatni mehanizam zaštite prava nosilaca pravosudnih funkcija".
Drugim riječima, slaga nas Ustavni sud BiH, a da nije ni trepnuo, da će onaj član VSTS-a, čija odluka je napadnuta žalbom, kada mu se dozvoli da odlučuje i o toj žalbi (tj. da bude i kadija i sudija) navodno brinuti o žaliocu, a ne o tome da bude odbijena žalba i potvrđena njegova odluka, što se onda tretira kao kvalitet tog sudije.
Na ovo ukazujem zato što me neće iznenaditi da je i u predmetu protiv Gordane Tadić, kao i u brojnim drugim predmetima prije njenog, od onih šestoro članova VSTS BiH najmanje jedan od njih bio najprije član neke od komisija koja je Tadićevu prethodno osudila, pa je ona izjavila žalbu VSTS-u o kojoj je zatim odlučivao i taj član, glasavši da se žalba odbije i time potvrdi njegova odluka.
To je slika i (ne)prilika ovdašnjeg pravosuđa. Baš kao i podatak da je prilikom glasanja u predmetu Tadićeve jedan član VSTS-a bio uzdržan. Takvo ponašanje je gruba nezakonitost, koju su propisali Poslovnikom VSTS-a, iako je ne dozvoljava nijedan domaći zakon. A i kako bi je dozvolio, jer to dovodi do pravno izopačenih situacija.
Nije teško zamisliti šta bi se desilo kada bi kod suđenja za krivično djelo ubistva ili neko drugo krivično djelo, dva člana sudećeg vijeća imala suprotne glasove, a treći član onda kaže da je uzdržan. To bi značilo da nema presude, što je pravno nedozvoljena situacija. Upravo zato zakon ne dozvoljava sudiji da se uzdrži od odlučivanja u predmetu, jer bi to blokiralo rad sudova, te bi uzgred značilo da sudija može da nosi tu titulu i uzima veliku platu, a da ne mora raditi svoj posao, već samo kaže da je uzdržan. E to se upravo desilo i sa onim članom VSTS-a koji je bio uzdržan prilikom nedavnog odlučivanja u predmetu protiv Gordane Tadić.
Sve su ovo brojni iz niza dokaza, čiji svjedok sam bio bezbroj puta kao sudija, o tome koliko je, nažalost, atrofiralo ovdašnje pravosuđe. Ako bih sve prethodno napisano morao da sažmem u jednu rečenicu, rekao bih, poslije svega, kako jednostavna i uz to ispravna dijagnoza kaže da ovdašnje pravosuđe boluje od dvije hronične bolesti. Na jednoj je bolest deficita znanja, a na drugoj je suficit taštine i oholosti. Kad se te dvije bolesti spoje, ništa drugo se ne može dobiti do atrofija pravosudnog organizma, čije posljedice ne snose oni koji su uzrokovali tu atrofiju, već ih snose građani kao obični ljudi. Ni krivi ni dužni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.