Iz već prilično starog (2003.) izdanja ranih radova Augusta Šenoa, izvorno napisanih na češkom (jeziku njegove naobrazbe) te na njemačkom (maternjem, jer je porijeklom iz Sudeta i zvao se, zapravo, Ivan Nepomuk Euduard Schoenoa) prepisujem dio jako zanimljivog članka o dr. Siegfridu Kapperu.
To je Čeh židovskih korijena, veliki jugoslavist kojemu se August, prvi (i možda najbolji) hrvatski romanopisac divi, te napominje da zaslužuje posebnu zahvalnost jer je epske pjesme južnoslavenskih naroda uveo u njemačku književnost. Ali, zapravo, ne toliko u njemačku, koliko, povratno, i u južnoslavensku, jer je njemački (kao danas engleski) bio matični kulturni jezik obrazovanih klasa, onih što su formirale nacionalnu svijest (ukratko, marksistički, ali ne jako precizno - buržoazije). Tako je, pokazuje nam Šenoin rani novinarski članak iz bečkog magazina "Slaevische Blatt", zapravo nastao - Kosovski ciklus. Kosovska junačka pjesma nije bojna himna karađorđevićevskog "regionalnog imperijalizma", niti je konstruirana zbog nekakvog Garašaninova načertanijskog velesrbovanja, nego je ostatak zamisli koja prethodi i prvome i drugome. Kosovski mit zasnovan je, naime, u okviru "austrougarskog orijentalizma", historijskog projekta stvaranja južnoslavenskih država i nacija. Taj napor urodio je, uz ostalo, izumom bošnjačkog naroda, srpske države i hrvatske jugoslavenske ideje i kulture.
Sve počinje Kepperovom pjesmom "Fuerst Lazar" (Princ Lazar). Nju je, piše Šenoa, Kepper započeo negdje 1847. u Karlovcu, gdje je radio kao liječnik. Sredinom devetnaestog stoljeća ovo danas zapušteno hrvatsko provincijsko gnijezdo bilo je značajno kulturno središte, u kojem je susreo Mažuranića, Tkalca i baruna Kušlana, prominentne likove narodnog preporoda, koji se razvija do revolucionarne 1948. godine. Poslije toga, Franjo Josip obračunava se s nacionalističkom euforijom u Ugarskoj, te oktroira ustav i započinje izgradnju nove austroslavenske federacije, koja je bila strahovito komplicirana po svom ustavnom uređenju, ali je, što se tiče južnoslavenskih naroda, imala vrlo jasne ciljeve.
Što je "Fuerst Lazar"? To je današnji kosovski mit u izvornom pjesničkom obliku, njemački spjev "Lazarica" što ga je Keppler napisao nadahnut Vukovim izdanjem narodne epike, koja sadrži originalni, oskudan etnografski materijal. "Mi ne sumnjamo da je u srpskom narodu usmeno postojala cjelovita 'Lazarica'", piše Šenoa u ovom članku objavljenom 1865. u bečkom "ilustriranom časopisu za slavensko zajedništvo". Ali, "ono malo što je Vuk od toga još zatekao, nažalost, samo je nekoliko fragmenata. Da iz tih divnih ulomaka rekonstruira cjelinu na temelju žive narodne tradicije, to je očigledno bio zadatak koji je pjesnik sebi postavio, a način na koji je taj zadatak riješio daje mu sva prava izvorne pjesme, ustrojene s veličanstvenom epskom plastičnošću, a nije njezina posljednja odlika ni to da su dopunska divincija i svjež izvoran duh koji je prožima, dopustili da se može smatrati izvornom narodnom pjesmom, pa uvelike nadmašuje sve slične pokušaje, čak i srpskih pjesnika. Da je Keppler svoju 'Lazaricu' napisao srpski, požnjeo bi slavu da je Srbima dao njihov nacionalni ep."
Slavu nije požnjeo, ali, čini se, nema sumnje da je upravo to postigao svojim djelom.
Kepper je bio učenik i prijatelj Karadžićev. "Potaknut druženjem s Vukom Stefanovićem, Kapper se posvetio proučavanju južnoga slavenstva", objašnjava Šenoa. "Očinski prihvaćen od Vuka i krećući se u Vukovoj kući kao član užeg prijateljskog kruga, upoznao je bogatstvo narodnog pjesničkog blaga u cijelom njegovu opsegu, ovladao je srpskim jezikom do te mjere da mu je razumijevanje toga blaga postalo na najživahniji način pristupačno."
Oženjen za Njemicu, Vuk je živio u Beču, te kao veliki lingvist postao član najvažnijih europskih akademija i počasni građanin Zagreba. Jedino u Srbiji nije mogao neko vrijeme objavljivati zbog sukoba s knjazom Milošem, kojemu je vukovski jezički i nacionalni radikalizam smetao u vođenju oprezne politike mirnog razdruženja od Turske, što je držala garnizon u Beogradu još i u času kad Šenoa piše ove pohvale Kapperu. Vojno će se povući iz srpskih gradova tek 1867. godine.
Kako je Kepper došao do Vuka?
Kao Isaac Solomon Kapper rodio se 1821. u periferijskom naselju Smichov, završio prašku malostransku gimnaziju (to je kao zagrebačka gornjogradska) te doktorirao filozofiju i medicinu u Beču. Otac mu je bio učitelj, ali do osme godine Isaac je govorio jedino češki, no već sa šest godina, kao čudo od djeteta, znao je naizust glavne češke legende. Učeni slavist i vatreni slavenski nacionalist, objavit će u dvadeset i trećoj njemački prepjev "Slaviche Melodien", koje će uglazbiti mnogi suvremeni kompozitori. No, usprkos tom uspjehu, ili baš zbog njega, pobudio je neprijateljstvo antisemita koji su ga, piše Šenoa - a on je tada u Pragu studirao baveći se novinarstvom i dobro upoznao ovu čudnu, istodobno kozmopolitsku i usku, malograđansku sredinu - "odbijali najuvredljivijim riječima". Što ga je, čini se, ipak obeshrabrilo, pa se okrenuo novom polju djelovanja među južnoslavenskom braćom, strastvenim poput njega samoga...
Kepper je proputovao sve naše krajeve i sav Balkan, cijelu rumelijsku Tursku (europski dio carevene). Njegova književno-politička izvješća objavljivale su glavne svjetske novine onoga doba: pariški "Debats" i londonski "Times". A zatim, izazvao je senzaciju s "Gasaenge des Serben" (Srpske pjesme) i famoznom "Lazaricom" iz 1851. godine.
"Ponesen laganim jezičnim tijekom i vješto vođnim stihom, jasnoćom predmeta i neposrednošću osjećaja", komentira Šenoa "Gaesanges", "čitatelj zaboravlja da su to prijevodi, misli da čita izvornike."
"Stoga nije moglo izostati", zaključuje on, "da se pjesnik koji se u svojim prijevodima postojano žrtvovao za narodnu muzu, nasićen i prožet poezijom južnog slavenstva, odlučio i na samostalno stvaralaštvo na narodnom području."
Tako je nastao "Fuerst Lazar". I ta "Kapperova njemačka 'Lazarica' postala je omiljena knjiga svih obrazovanih srpskih krugova". Slavenofilsko djelovanje ovog čestita čovjeka, nastavilo se još godinama. Objavio je bezbrojne važne tekstove o srpskim legendama, tužblicama južnih Slavena, crnogorskim narodnim pjesmama, Kara Đorđu, Vuku i crnogorskoj povijesti... No, to se ne može usporediti s utjecajem "Lazarice" koja je, iako bez javne i akademske verifikacije toga fenomena, postala pravi temelj Kosovskoga mita.
Uistinu, jedna se "Lazarica" na srpskom bila pojavila još dvije godine prije Kapperove, također kao apokrif. Bila je djelo drugog bečkog intelektualca koji se također kretao u Vukovom domaćem krugu. Srbin Joksim Nović Otočanin (r. 1806.) odrastao je u oficirskoj porodici u Sremskim Karlovcima, kulturnom i vjerskom središtu austrijskog guvernemena, pograničja iz kojega su polazile sve vojne ekspedicije na turski teritorij. S austrijske strane, vojevali su po Sremu i južnoj Ugarskoj Kapetan krajem osamnaestog stoljeća kapetan Koča (putuje…) i njegovi niži zapovjednici, poput Crnog Đorđa Petroviće, a s osmanlijske unajmljeni srpski izviđači, draguni, odnosno, turski, "delije". Joksimov otac pokušao je sina pretvoriti u intelektualca poslavši ga na studij u Jenu, Geotingen i Haag, gdje je studirao filozofiju, a zatim, završio pravo u Beču. Ali, tog budućeg prvog srpskog književnog romantika privlačila je granica i graničarski život, Divlji zapad na Divljem Istoku. Otišao je hajdukovati po bosanskim i hercegovačkim planinama, živio među Arnautima, upisao se u gradu kneza Mihajla i dvije godine proveo u zatvoru!
Učenik Jerneja Kopitara (Vukovog glavnog akademskog pokrovitelja) i samoga Karadžića, koji ovome upućuje akolitska pisma, objavljuje 1847. u Novom Sadu svoje prvo, glavno djelo - "Lazarica", ili "Boj na Kosovu između Srba i Turaka na Vidovdan 1386." Spjev je odmah postao silno popularan među srpskom omladinom u austrijskim gradovima, popularniji i od "Gorskog vijenca", drugog srpskog bestselera, koji je iste godine izašao u Beču! Čovjek bi se mogao začuditi tolikoj produkciji te gorljivoj austrijskoj potpori srpskom i južnoslavenskom domoljubnom djelovanju, ako s tim ne poveže i druge činjenice. Recimo, te iste godine Josip Juraj Strossmayer, osnivač Jugoslavenske akademije, postao je habsburški dvorski kapelan, položaj koji je, bez obzira na ostale funkcije, držao do 1859. Imenovan biskupom Bosne i Srijema sa sjedištem u Đakovu, raspolagao je svim zemljištima europske žitnice i šumskog blaga Slavonije, te neograničenim financijskim fondovima za političko i kulturno djelovanje među južnim Slavenima. Sve u skladu s dvorskom politikom koja je zamisao habsburškog, austrougarskog i kršćanskog prodora na Istok povezivala s oblikovanjem i uzdizanjem slavenskih naroda od kojih je kulturnim i političkim djelovanjem tek trebalo stvoriti moderne nacije.
Novovjeka srpska država stvorena je, doduše, još 1717. kad je Eugen Savojski, najveći europski vojskovođa svih vremena, oslobodio Beograd, pa ondje uspostavio Kraljevinu Srbiju. Kruna je, kao i ugarsko-hrvatska, pripala austrijskom caru, a u njegovo ime administrirao je kao namjesnik vojvoda od Wuerttenberga. Beograd je tada izgrađen kao moderan barokni utvrđeni grad (sa zidinama između dvije rijeke koje su poluotok presijecale kod današnjeg Trga Republike, dok je citadelu Kalemegdan u vobanovskom slogu izgradio talijanski arhitekt Andrea Cornaro). Habsurška Kraljevina Srbija dobila je tako državne prerogative, uključujući sadašnju zastavu trobojnicu (bez grba). Potrajala je isto koliko i Karađorđevićeva Kraljevina Jugoslavija (oko 22 godine). Na tom pravnom temelju mogao je poslije Miloš izgraditi svoju otomansku vazalnu kneževinu.
No, puno važnije od zidova i od državnih institucija, pa čak i od ustaničke logistike i političke potpore mladoj kneževini, bile su duhovne, kulturne tekovine, koje su pridonosile utemeljenju nacionalne svijesti među južnoslavenskim narodima.
Za Srbe malo je što bilo važnije od Kosovskoga mita, koji su stvarali dva europska intelektualca, jedan češki Židov i jedan habsburški Srbin, u funkciji uspostave dalekosežnog projekta proširenja europske ekumune (Austrougarske carevine, tada najveće, multinacionalne države na kontinentu). To, inače, ne treba brkati s projektom Balkanske federacije, koja je imala dva sponzora - Njemačku, koja je pokušavala uspostaviti kopnenu osovinu do Bagdada, i Rusiju, koja je preko Bugarske i Srbije, težila izaći na Mediteran. Zapravo, kad čovjek gleda s distance, ti globalni geostrateški koncepti nisu ni do danas posve iščezli, samo što su prisutni kroz složene i posredovane političke i ekonomske formate utjecaja…
Cijela priča o autorima Kosovskoga mita vraća se sad na ovaj izvor - Šenoin njemački članak o Kapperu.
Hrvatski romanopisac u "Lazarici" vidi "biserni niz najdivnijih i najsnažnijih rapsodija", te napominje kako su je njemački kritičari uspoređivali s "Cidom". Što je zaista pertinentna usporedba - i "El Cid" je bio programatski spjev dizajniran u funkciji likvidacije arapskog (maurskog) Kalifata u Cordobi. To se, doduše, poslije pretvorilo u etničko čišćenje muslimana u Španjolskoj, kako ovi romatičarski projekti obično i završe... No, austrijski je pothvat bio prosvjetiteljski i moderan te uključivao visok stupanj vjerske i nacionalne tolerancije. Srpska pravoslavna crkva bila je državna religija u habsburškim zemljama, kao i katolička, a poslije aneksije Bosne, taj je status dobila i islamska vjerska zajednica. Vodila se politika kulturne integracije, a samo u vojsci, asimilacije - dvojna carevina bila je, naime, fatalno podijeljena između dva svoja krila, jednog feudalnog, dvorskog, centripetalnog i jednog modernijeg, koji ju je htio pretopiti u savez nacija, samo što u tom procesu, znamo iz skorije vlastite historije, uvijek prevladaju inkontrolabilne centrifugalne sile...
No, dok je postojala, Austrija je svesrdno radila na projektu emancipacije balkanskih naroda. Kad je Bosna anektirana 1878. i u Banja Luku, kasabu s kućama od nepečene gline i slamom po krovovima, ušla carska vojska kojom su zapovijedali general Josip von Filipović i feldmaršal-lajtnant Stevan von Jovanović, prvi je državotvorni čin bilo održavanje koncerta vojne glazbe, otprilike na mjestu gdje se danas nalazi neboder Vlade Republike Srpske. Izvodila se simfonijska uvertira "Kosovo", koju je 1872. napisao slovenski skladatelj Davorin Jenko. Solidno školovan tipični austrijski intelektualac, on je završio gimnaziju u Trsu i pravo u Beču. Bavi se glazbom i od 1862. kao kapelmajster u Pančevu je vodio crkveni zbor, a poslije prešao za dirigenta u Srpsko narodno pozorište. Jenko je tu uvertiru napisao po stihovima Jovana Đorđevića, ujaka Stevana Sremca, uglednog historičara, profesora šabačke i beogradske gimnazije, koji je osnovao Narodno pozorište u Novom Sadu i u Beogradu. Objavio je nekoliko kazalašnih komada i srpsko-latinski rječnik, te dotjerao je do ministra pravde te nastavnika prijestolonasljednika Aleksandra Obrenovića. Umni ljudi onoga doba bili su, prije svega, pjesnici, a od njegovih mnogobrojnih najbolje se održao hit "Kosovo". Počinje riječima - "Bože pravde..." To je, naravno, srpska himna, koja je neko vrijeme figurirala i kao himna Republike Srpske, naime od 1991. do 2006. kad je odlukom Ustavnog suda BiH proglašena nevažećom. Kakva bogata kulturna historija! Još kad bi netko od svega toga bilo što naučio...