Tko je Mohsin Hamid? U dvije riječi - zvezda! zvezda! Rođen prije 42 godine u Lahoreu, staroj indijskoj, etnički temeljito očišćenoj prijestolnici britanskog kolonijalnog carstva što danas pripada nezavisnom Pakistanu, ovoga je časa svjetski književni superstar bez premca, s karijerom u nedoglednom usponu.
Piše za vodeće svjetske listove na engleskom jeziku, "New York Times", "New Yorker", "Guardian" i "Financial Times", a knjige su mu prevedene na trideset jezika. Roman "The Reluctant Fundamentalist" (Neodlučni fundamentalist) filmovan je prošle godine u holivudskoj produkciji s Kieferom Sutherlandom i Lievom Schreiberom u glavnim ulogama i premijerno prikazan na festivalu u Veneciji. Hamidov "Fundamentalist" dobio je mnogo važnih književnih nagrada (Wikipedia ih bilježi šesnaest), a prodat je u nekoliko milijuna primjeraka. Znači, postigao je istodobno uspjeh kod publike i kod kritičara, a prihvaćen je i u akademskoj zajednici: već je uvršten u nastavni program moderne književnost na nekoliko vodećih američkih univerziteta.
Upravo je izašao Hamidov novi roman, "How to Get Filthy Rich in Rising Asia" (Kako postati odvratno bogat u azijskom bumu) i bit će, sasvim sigurno, najuspješniji. Zato što je autor već slavan, a osim toga stoga što je to briljantno ispričana priča. Primijenio je inovativne narativne tehnike, čita se kao krimić, a ima fakturu potresnog romana Dostojevskoga, "Bijedni ljudi", u kojemu su bile izrečene neke najvažnije istine o stanju čovjeka u devetnaestom stoljeću. Kad je objavljen 1948, taj prvi roman Dostojevskoga prikazao je velegradsko podzemlje St. Petresburga, isto tako egzotično za tadašnje europske čitatelje, kao Hamidov Lahore za današnju publiku, koja bestselere kupuje u aerodromskim knjižarama ili skida na svoj iPod. Ali, tema je ista - strah i nade poniženih i uvrijeđenih u 21. stoljeću. Prosječno informiran neznalica, evropski ili američki TV gledatelj, iz Lahorea očekuje samo vijest o eksploziji auto-bombe. Kako je onda, do vraga, tamo neki musavi urdu književnik iz metropole Pandžaba na brzinu osvojio svijet?
Kao prvo, nije to nikakav tankoćutni pakistanski pripovjedač duboko uronjen u prošlost i tradiciju, nego mondeni kozmopolit druge generacije, bilingvalan na engleskom. Živi između Lahorea, Londona, New Yorka, Italije i Grčke. Otac mu je predavao na Stanfordu, najboljem kalifornijskom (privatnom) sveučilištu, pa je u Americi započeo osnovnu školu te poslije američke gimnazije u Pakistanu pošao natrag u SAD da upiše faks na Princetonu. A odatle, gdje će-kud će, nego na pravo na Harvard, u apsolutno najtežu, najelitniju i najnedostupniju školu na svijetu (valjda i najskuplju). Nisu mu je starci platili, nego je digao kredit, koji je otplatio radeći kao konzultant u njujorškoj firmi "McKinsey&Company". Ta tvrtka ima urede u 60 zemalja svijeta, a bavi se savjetovanjem oko upravljanja velikim poduzećima (tko gleda seriju "The House of Lies", Kuća sazdana od laži, s Donom Cheadleom, znat će točno o čemu je tu riječ). Hamid je bio toliko briljantan namještenik da je firma pristala na to da mu svake godine pusti tri mjeseca slobodno kako bi mogao pisati. Vrijeme je, kako se vidi, dobro upotrijebio.
O čemu se radi u njegovom prvom romanu, "Moth Smoke"? To je topla, jednostavna priča koja kao da je nastala u Bosni... Zafrkavam se, naravno - to je pričao o bivšem bankaru iz Lahorea, u doba prvih pokusa pakistanske A-bombe, koji puši travu, zaljubljuje se u ženu svog prijatelja i navlači na heroin. Teško bi se od toga napravio dosadni evropski film za Sarajevo film festival! Ali, postao je smjesta kultni hit u Pakistanu i u Indiji (to su spojene kulture, kao srpska i hrvatska); nagrađen je u Americi, pretvoren u dramsku TV seriju u Pakistanu, te u operetu u Italiji! U drugom romanu, neodlučni fundamentlist je dalekoistočni musliman koji nakon ljubavnog debakla sa Zapadnjakinjom napušta život u njujorškom pomodnom svijetu, pušta bradu i pomalo se prepušta političkom radikalizmu. Knjiga je odmah dospjela do četvrtog mjesta na bestseler listi "NY Timesa".
Sve je to jako lijepo, ali što se nas sve to tiče?
Naše su državice poput Pakistana, ali bez atomske bombe, bez uzbudljivog noćnog života i kombinacije tradicionalističke zatucanosti s elitnim kozmopolitizmom
Stvar je u tome da nam se u njegovu trećem romanu, "Kako postati..." otvaraju "Doors Into Perception" (Vrata spoznaje), što bi to rekao nafiksani Jim Morrison iz "Doorsa", odnosno Aldous Huxley pošto je uzeo psihogenu drogu, odnosno William Blake, koji je prvi upotrijebio tu paradigmu dok je bio na religioznom opijumu. U njoj pronalazimo ovaj dragocjeni pasus, malo slobodnije preveden:
"Nijedna knjiga s praktičnim savjetima ne može biti potpuna ako ne uzme u obzir naš odnos sa državom. Jer, ako postoji univerzalna lista glavnih pretpostavki, poput uvoda u naučnofantastični film koji se, uz dramatičnu glazbu, vrti na ekranu i nestaje nekamo u daljini, tu je najuočljivijim, blještećim slovima istaknuta činjenica da egzistiramo u financijskom univerzumu, kojim dominira gravitacijska sila države. Država nas vuče, država nas savija. I neumorno teži da determinira naše orbite. Iz toga biste mogli zaključiti kako je najsigurniji način da postanete odvratno bogati taj da aktivirate svoj trgovački genij i vlastite pogonske sile s kojima ćete, brži od svjetlosti, pobjeći u udaljene nebule, daleko od ekonomske sile teže. Ali, to je krivo. Poduzetništvo u barbarskim pustošima izvan državne kontrole jalov je napor, neprekidna borba za opstanak u kojoj ubijaš ili si ubijen, a imaš vrlo male izglede na uspjeh. Ne, iskorištavanje energije države za osobnu korist puno je razumniji pristup. Dvije povezane skupine glumaca davno su to shvatile. Prvu sačinjavaju državni službenici koji nastupaju uniformirani kao birokrati, a, u stvari, rade za svoj privatni interes. Druga skupina su bankari u civilnim kostimima, s kojima iz pozadine komandira država. Da se odvratno obogatite, bit će vam potrebni i jedni i drugi. U Aziji, gdje traje bum, birokrati su oni koji vode igru, dok ih bankari slijede, što znači da vaš uspjeh ovisi o tome hoćete li se uspjeti sprijateljiti s pravim državnim službenicima."
Isto tako stvari stoje i na Balkanu! Što znači da se Balkan opet vratio u okrilje Trećeg svijeta! Neko vrijeme živjeli smo u zemlji koja se razvijala, a sad smo opet među zemljama u razvoju. Naše su državice, dakle, poput Pakistana, ali bez atomske bombe, bez uzbudljivog noćnog života i kombinacije tradicionalističke zatucanosti s elitnim kozmopolitizmom. Ovdje vlada samo tradicionalna zatucanost. Turske sapunice i indijski mjuzikli. Nema tu uzbudljivog života kojim živi pakistanska nova srednja klasa. Progres je zahvatio Tursku, Pakistan i Indiju. Južnoameričke diktature otkrile su demokraciju. Istočna se Europa oslobodila. Čak i na Novoj Gvineji s jelovnika su makli svježe ljude. A ovdje? Nema šanse da se ovdje pojavi jedan Hamid Mohsin, ovo je opet Balkan, druže.