Stavovi i reakcije nadležnih i odgovornih koji su proteklih dana uzburkali javnost Republike Srpske u najmanju ruku šokiraju.
Nedopustivo je da se čitav slučaj seksualnog zlostavljanja djece u ustanovama pokušava relativizirati stavovima: "To se dešava i u biološkim porodicama" ili "Nemoguće je to spriječiti" ili "To se dešava i drugdje u regionu" ili "Mi ne možemo biti mentori svim stručnim radnicima".
Dakle, ovakvim javno izrečenim stavovima se želi sugerisati da zbrinjavanje djeteta bez roditeljskog staranja u državnoj instituciji sa sobom nosi i mogućnost seksualnog zlostavljanja. Neshvatljivo!
Ako je već to tako, odnosno ako nadležni znaju da postoji rizik od takvih situacija, šta su i da li su išta preduzeli na otklanjanju bilo kakve mogućnosti da se takve stvari dešavaju? Naravno da uvijek postoji rizik tamo gdje na jednom mjestu zajedno borave odrasli i djeca da dođe do ovakvih situacija, ali to nije normalno. To je patologija na koju treba brzo i efikasno reagovati, a kada je sistem socijalne zaštite u pitanju, to je "sine qua non" njegovog postojanja.
Dešavanja u i oko Doma "Rada Vranješević" ukazuju na tri ključne grupe problema s kojima se, kao društvo i zajednica, moramo što prije ozbiljno baviti. Jedan nivo problema se odnosi na adekvatnost u procesuiranju samog čina seksualnog iskorištavanja djece. Naravno, u ovom slučaju, to je akt pojedinca (?), ali taj akt se desio u državnoj ustanovi, što traži dodatno preispitivanje.
Druga grupa problema se odnosi na nesnalaženje odgovornih da upravljaju kriznom situacijom, koja je nastala ovim dešavanjima, kako za samo dijete - žrtvu, tako i za ustanovu, ali i za čitavu zajednicu.
Nesnalaženje nadležnih u ovoj situaciji dodatno je nanijelo bol žrtvi, ali je urušilo i kredibilitet ustanove i prepustilo javnosti da "vodi slučaj".
Treća grupa se odnosi na probleme upravljanja sistemom socijalne zaštite, odnosno pitanja izgradnje efikasnog i funkcionalnog sistema socijalne zaštite koji će znati i umjeti odgovoriti na sve izazove koji se pred njega postavljaju, pa tako i na probleme adekvatne zaštite djece.
Kad se govori o samom nemilom događaju i njegovom zakonskom procesuiranja, to treba, prije svega, posmatrati sa strane postupanja policije, tužilaštva i sudova. Najvažnije pitanje u tom postupanju je da li je ispoštovan princip hitnosti, koji je ključni element efikasne zaštite djeteta.
Međutim, hitnost u postupanju nije samo odgovornost sistema pravosuđa. Kada je dijete u opasnosti prontno reagovanje se zahtijeva i od sistema socijalne zaštite, odnosno organa starateljstva i same ustanove gdje je dijete smješteno.
Za sve to postoje jasne i precizne zakonske odredbe, kako u Porodičnom zakonu, tako i u Zakonu o socijalnoj zaštiti, Zakonu o zaštiti djece i maloljetnika u krivičnom postupku, Zakonu o zaštiti žrtava nasilja u porodici i dr.
U ovakvoj situaciji se ne može staviti Zakon o radu i prava zaposlenih u prioritet postupanja, kako to insinuira sada već bivši direktor Doma, već se treba postaviti pitanje odgovornosti nesavjesnog upravljanja ustanovom i sistemom, jer se krivično djelo desilo u javnoj ustanovi, za čiji rad je neko odgovoran i kao rukovodilac i kao osnivač.
U zadnjih 15 godina izrađeno je mnoštvo pravilnika, protokola i smjernica, koji s različitih aspekata ukazuju na potrebu hitnog postupanja u ovakvim slučajevima, pa se postavlja pitanje zašto sve to nije ispoštovano i u ovom slučaju.
Takođe, legitimna pitanja u tom kontekstu su: postoji li protokol u ustanovi o postupanju u takvim slučajevima, da li su vršeni redovni stručni i inspekcijski nadzori, da li je sprovođen nadzor rada pomoćnog osoblja i da li u ustanovi postoji plan kontinuiranog rad s njima, onako kako to predviđaju standardi, da li su sprovedene predviđene procedure zapošljavanja radnika u skladu sa specifičnom djelatnošću ustanove, gdje je tu odgovornost Upravnog odbora, da li su u nadležnom ministarstvu vršene analize rada Doma nakon sličnih dojava od prije tri godine i kakva je njegova odgovornost itd.
Na sva ova i druga pitanja trebalo bi da dobijemo odgovor nakon završetka postupka pred tužilaštvom. Sasvim druga strana problema se otvara kada posmatramo postupanja nadležnih u vremenu od momenta prvog saznaja (?) za nemila dešavanja pa do danas. Naime, to je period od 40 dana kada su institucije imale saznanje o tome šta se dešava u ustanovi, a reagovanje je izostalo.
Tek sa senzacionalističkim izvještajima medija, uslijedila su prva konkretna postupanja institucija, što ukazuje na to da živimo u haotičnom društvu, u kojem ne postoji konzistentan sistem upravljanja socijalnom zaštitom djece bez roditeljskog staranja.
U situaciji kada bi dijete, a posebno dijete žrtva nasilja u ustanovi, trebalo da bude u fokusu interesa nadležnih, čitava ujdurma se vodi oko međusobnog optuživanja i traženja krivca u onom drugom, tako da smo bili svjedoci pravog medijskog rata između institucija.
Nadležne institucije su se pokazale potpuno nekompetentnim u vođenju ove situacije te su dozvolile da se dodatno traumatiziraju svi: dijete - žrtva, ostala djeca u ustanovi, zaposleni i javnost. Krizni menadžment u ovom slučaju ima tri ključna zadatka, a to su: sačuvati djecu (žrtvu i ostale štićenike u Domu) od dodatnog traumatiziranja i obezbijediti njihovu potpunu zaštitu, sačuvati dignitet ustanove kao neophodne javne ustanove, a time i dignitet stručnih radnika zaposlenih u noj i, treće, umiriti javnost, dati pozitivnu perspektivu izlaska iz ove situacije i vratiti povjerenje u institucije sistema. Nažalost, sva tri zadatka su ostala neispunjena.
Kako objasniti činjenicu da nadležno ministarstvo počinje da djeluje tek nakon medijskih izvještaja kada se već uveliko institucionalno znalo za taj događaj? Zbog čega se kasnilo u reagovanju i dopustilo medijima da preuzmu stvar u svoje ruke? Da li je uopšte bilo komunikacije nadležnog ministarstva i Doma prije medijske halabuke? Zašto se i ko je izbjegavao preuzimanje odgovornosti za vođenje krizne situacije?
Zbog čega se dozvolilo da se ovaj problem prebaci na političku ravan kada je njegova suština u propustima odgovornih u lancu upravljanja (od rukovodstva ustanove do rukovodstva u resoru dječje i porodične zaštite)? Zašto nije sproveden inspekcijski nadzor kada znamo da postoji zakonska obaveza za njegovo sprovođenje u ovakvim situacijama? Zbog čega se odustalo od uvođenja prinudne uprava u ustanovi?
Da li je mudro postavljati na mjesto direktora osobu koja nema dana iskustva u upravljanju ustanovom socijalne zaštite? Postoji li plan izlaska iz ove situacije i da li je, u međuvremenu, izrađen plan podrške djetetu koje je doživjelo ova traumatična iskustva itd. Dakle, opet ima puno pitanja na koja nemamo odgovore.
Treća grupa problema koja je otvorena ovim dešavanjima nalazi se u aktuelnom stanju i funkcionisanju sistema socijalne zaštite Republike Srpske. Iako ne tako vidljivi, problemi funkcionisanja sistema socijalne zaštite leže u srži svih pa i ovakvih dešavanja.
Naime, treba se zapitati kakav sistem socijalne zaštite imamo kada on nema resurse i nije sposoban da odgovori na ovakve izazove, odnosno koliko je postojeći sistem socijalne zaštite u ovom trenutku funkcionalan i da li on može odgovoriti na potrebe socijalne zaštite djece u današnjem društvu.
U situaciji povećanog rizika od ulaska stanovništva u stanje socijalne potrebe zbog ugroženosti materijalne sigurnosti, zdravlja, lične i porodične egzistencije, sasvim je legitimno postaviti pitanje ciljeva, organizacije i funkcionalnosti aktuelnog sistema socijalne zaštite.
Sve urađene analize govore da je sistem socijalne, porodične i dječje zaštite trebalo da bude davno reformisan. Strateškim programom razvoja socijalne zaštite iz 2008. godine i Zakonom o socijalnoj zaštiti iz 2012. krenulo se u sistemske reforme ove oblasti, jer se utvrdilo da dotadašnji sistem više nije mogao odgovoriti na sve veće potrebe stanovništva u ovoj oblasti. Zakon je imao za cilj pripremu za sprovođenje zakonodavne i organizacijske reforme, ali od toga se odustalo 2015. godine. Jedna od ključnih oblasti u tom procesu je bila socijalna zaštita djece bez roditeljskog staranja, za koju su urađene dvije strategije, standardi usluga, pravilnici, smjernice i protokoli postupanja. Nažalost, sve je to (ili uglavnom sve) ostalo mrtvo slovo na papiru.
Veoma je teško očekivati efikasnu socijalnu zaštitu djece bez roditeljskog staranja u situaciji kada se ne sprovode usvojene strategije i programski akti. Isto tako, nemoguće je imati efikasan sistem socijalne zaštite kada u Republici Srpskoj nema specijalizirane ustanove za djecu s poremećajima u ponašanju, kada nisu uspostavljeni standardi kvaliteta, kada ne postoji sistem akreditacije, kada zaposleni u ustanovama nemaju stručnu podršku razvojnih institucija u sistemu, kada se ne sprovode redovni stručni nadzori, kada u ustanovama socijalne zaštite prioritet u zapošljavanju imaju nestručna lica, a istovremeno je hronični manjak socijalnih radnika iako ih Republika Srpska obrazuje dovoljno, kada većina rukovodilaca u sistemu dolazi iz reda nestručnih radnika i kada su lične sujete iznad profesionalne odgovornosti i potreba uspostavljanja optimalnih sistemskih rješenja. Takođe, nemoguće je očekivati da stručni radnici efikasno obavljaju svoj posao kada su svakodnevno zatrpani administrativnim poslovima, koji ponekad nemaju nikakve suštinske veze sa stručnim radom. Praksa da se sve trpa u socijalnu zaštitu treba prestati, jer već imamo balon koji je odavno počeo pucati.
Slučaj Doma "Rada Vranješević" nam je pokazao da nešto ozbiljno škripi u socijalnoj zaštiti Republike Srpske. Sva pozitivna nastojanja kojih je bilo u proteklom periodu pašće u sjenu ovakvih i sličnih dešavanja ukoliko se nadležni u institucijama ne budu ozbiljno prihvatili temeljitog sređivanja stvari u ovoj oblasti.
Znam da ovakva moja reakcija zvuči nekolegijalno, jer sam i ja nekada radio i bio na čelu tog sistema, sistema koji je sam po sebi pun problema i mogućnosti dešavanja nemilih situacija.
Međutim, teško je biti pripadnik akademske zajednice, a ne oglasiti se povodom užasnih dešavanja koja za posljedicu imaju ugrožavanje zdravlja i života djece, i to na dešavanja koja dolaze iz ustanove čiji je jedini zadatak da štiti djecu. Niko, a posebno ne mi koji smo na neki način dio sistema društvene brige o djeci, ne bi smio i ne bi trebalo da ostane nijem na ova i ovakva dešavanja u našem društvu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.