Kolumne

Banjaluka stigla u Banjaluku

Banjaluka stigla u Banjaluku
Foto: Ilustracija | Banjaluka stigla u Banjaluku
Ranko Pavlović

Skoro zaboravljeni roman "Priča o princezi Banjaluci" Hijeronima Morština, poljskog pisca iz 17. vijeka, pronašla je i priredila Aleksandra Savić, a za Dan Banjaluke objavili Udruženje Poljaka Banjaluka i Udruženje lektora Republike Srpske.

Banjaluka je za svoj praznik, Dan grada, obilježavan upravo ovih dana, dobila jedan zanimljiv i vrijedan dar koji ne bi trebalo da ostane nezapažen. Udruženje Poljaka ovog grada i Udruženje lektora Republike Srpske objavili su prevod zaboravljenog romana "Priča o princezi Banjaluci", takođe gotovo zaboravljenog poljskog književnika iz 17. vijeka Hijeronima Morština (1581-1622).

Oko ovog malog pravog poduhvata okupila se grupa stručnih ljudi, vođenih entuzijazmom. Slijedeći neke podatke iz literature objavljene prije jednog vijeka, predsjednica Udruženja lektora RS Aleksandra Savić uspjela je da pronađe ovo djelo pisano na staropoljskom jeziku, priredila ga za štampu i napisala vrlo zanimljiv, informativan i istovremeno analitičan pogovor koji je odličan putokaz nekim novim istraživačima. Odgovornog posla prevođenja prihvatila se Gordana Đurđević-Malkjevič, recenzenti su bili mr Željko Vujadinović i msr Dejan Došlić, a lektor je bio prof. dr Dragomir Kozomara. Svi su oni, stiče se utisak, odgovorno obavili svoj posao i jedina zamjerka može se uputiti što ni na koricama ni na naslovnoj stranici nema imena autora, Hijeronima Morština. Opravdanje za to može se naći u činjenici da je tako objavljeno i prvo izdanje (1650), što su izdavači slijedili, i da je tek 1820. godine profesor Radoslav Gžeškovjak otkrio ko je autor ove lirske bajke, u originalu pisane u stihu, za koju piše da je "prije svega srećna priča: peripetije junaka, njihov trud, pokušaji, determinacija u borbi sa sudbinom nagrađuju se finalnom svadbom… Ovo Morštinovo djelo je prava bajka ili, ako više volite, magična bajka u poljskoj književnosti u kojoj važnu ulogu igraju začarani rekviziti i čudesne moći".

Istražujući časopis "Južnoslovenski filolog", Aleksandra Savić je, kako piše u predgovoru, u broju iz 1923. godine naišla na zanimljiv članak Frana Ilešića, profesora jezika i komparativiste, "u kome govori o svojim saznanjima da u Poljskoj postoji neobičan izraz banialuki, zabilježen kako u starim rječnicima tako i u modernim izrazima". Tragajući dalje, Ilešić je saznao da je poljski pjesnik Hijeronimo Morštin napisao "Zabavnu historiju o odličnoj princezinji iz istočnih krajeva Banjaluci" 1650. godine "i da je sasvim vjerovatno da je ovog baroknog pjesnika inspirisala upravo varoš u Bosni i Hercegovini, te da je putem njegove pjesme riječ prvobitno i ušla u poljski jezik".

Sve ukazuje na to da je egzotično ime grada Banjaluka poljskom piscu dalo povoda da tako nazove svoju princezu. A šta je doprinijelo tome da izraz banialuki uđe u poljski jezik s posebnim značenjem, A. Savić je i to istraživala i koristila različite izvore koji to na vrlo zanimljiv način objašnjavaju. Kritičari i "kritičari" Morštinovu bajku su dočekali kao besmislicu, pa je tako ime princeze postalo neka vrsta sinonima za to značenje. U nekim tekstovima poljskog Nacionalnog centra za kulturu Aleksandra Savić naišla je i na ovo tumačenje: "Pošto je Morštinova bajka, koja je bila veoma popularna, pobijedila sve svoje prethodnike u smislu nakupljanja bajkovitih, magičnih i fantastičnih elemenata, riječ banjaluka počela se koristiti prvo sa značenjem 'nevjerovatne priče, neuobičajene priče',  na kraju 'gluposti'".    

Profesor Gžeškovjak tvrdi da su priču o princezi Banjaluci kritičari ismijavali i omalovažavali. Ti napadi su bili toliko jaki da je glavna junakinja "otišla u poslovicu predstavljajući sinonim gluposti i budalaština ili je čak mogla značiti i glupak, budala".

Daleko bi nas odvelo kada bismo ovdje analizirali ili prepričavali bajku o princezi Banjaluci, pa zato prepuštamo priređivačici A. Savić da saopšti ono osnovno:

"Možemo zaključiti da ovo djelo predstavlja neku vrstu sinteze bajke kao podloge iz narodne književnosti i baroka kao književnog pravca u kome je Morštin stvarao. Osnova ovog djela jeste ljubavna priča između neimenovanog princa iz sjeverne zemlje i princeze Banjaluke, koja je, izgubivši roditelje, stigla u neobičan zamak nadomak Libejnovog kraljevstva… Iako je Morštinova bajka napisana u stihu, u dogovoru sa prevodiocem odlučila sam se za prevod u prozi. Prvo zato što bi tekst u stihu - zbog dužine, arhaičnog jezika, broja slogova - zahtijevao mnogo više vremena, a drugo radi same razumljivosti priče. Budući da je namijenjena široj čitalačkoj publici, prozni tekst činio se sasvim opravdanim."

U knjizi je na kraju objavljena i originalna verzija stihovanog romana podijeljenog u deset poglavlja, koju je A. Savić ustupio profesor Gžeškovjak.

I tako je princeza Banjaluka, koja je u međuvremenu neobičnim izrazom obogatila poljski rječnik, u štampanom obliku stigla u svoju imenjakinju, grad koji joj je podario ime.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije