Radeći na pripremi projekta podizanja finansijke svijesti u Republici Srpskoj, mogao sam da se uvjerim da je našim ljudima pojam konvertibilnosti prilično maglovit, a ne znaju ni odakle dolazi pojam marka (osim što znaju da se bivša valuta Njemačke zvala njemačka marka). Ono što slijedi je objašnjenje porijekla naziva domaće valute (konvertibilne marke).
Konvertibilan znači zamjenjiv. Naša valuta je konvertibilna jer je zamjenjiva za evro. Doduše, skoro sve valute u svijetu su u normalnim uslovima zamjenjive, jer se na deviznom tržištu mogu zamijeniti (konvertovati) u neku drugu valutu. Međutim, specifičnost valuta koje nose prefiks konvertibilan je da tu zamjenjivost garantuje centralna banka i to pod unaprijed definisanim uslovima. U našem slučaju CB BiH garantuje da se za svaku novčanicu KM može dobiti 1/1,95 evra. Ipak, konvertibilnost nije naš izum. Zapravo, kao i mnogo šta drugo, zaslugu za "pronalazak" konvertibilne valute treba pripisati Britancima. Naime, Engleska centralna banka (Bank of England) je još 1816. proglasila konvertibilnost funte u zlato. To znači da je ova banka garantovala svakom donosiocu funte da će moći za nju dobiti tačno određenu količinu zlata i to je prva vrsta konvertibilnosti: konvertibilnost u plemenite metale. Ovim je Bank of England podigla prestiž funte u svijetu, koja je time postala najkvalitetnija valuta, što je pomoglo da London od Amsterdama preuzme ulogu svjetskog finansijskog centra, koju igra do danas (doduše Njujork mu je tokom 20. vijeka preuzeo primat u svijetu).
Slijedeći Britaniju, i druge velike zemlje su, doduše, sa pedesetak godina zakašnjenja (tokom sedamdesetih godina 19. vijeka), proglasile konvertibilnost svojih valuta. Ovakva konvertibilnost valuta u plemenite metale potrajala je do Prvog svjetskog rata. U ratu su sve zemlje suspendovale konvertibilnost svojih valuta da bi mogle štampati novac bez pokrića za finansiranje ratnih aktivnosti.
Nakon završetka rata, velike zemlje su željele da obnove kvalitet svojih valuta, pa je Britanija 1925. opet proglasila konvertibilnost funte za zlato po istom omjeru koji je ukinula 1914. Ovo nije dugo trajalo, jer je Britanija od konvertibilnosti odustala već 1931. Međutim, za ovaj kratki period veže se jedan izum koji mi baštinimo danas. Već tada su velike zemlje malim preporučivale da konvertibilnost u plemenite metale zamjene konvertibilnošću u kvalitetne valute. Time smo došli do druge vrste konvertibilnosti: konvertibilnost u kvalitetnije valute! Na ovaj način je zlato završavalo u rukama velikih zemalja, a devize u rukama manjih. Nakon raspada ovog (zlatno-deviznog) standarda došlo je konfuzije koja je prethodila Drugom svjetskom ratu. Međutim, u toku rata Nijemci su izmislili novu vrstu konvertibilnosti. Naime, na okupiranim područjima Poljske, Češke, Srbije, Rusije itd. uveli su okupacionu valutu - Reichkreditkassenscheine, koja se koristila pored lokalnih valuta. Ovu valutu je posebna institucija Trećeg rajha tzv. Kreditna kasa štampala u neograničenim količinama, a radi pokrivanja troškova okupacije (između ostalog plate njemačkih vojnika u okupiranim zemljama su stizale u ovoj valuti). Sve okupirane zemlje bile su dužne da neograničeno zamjenjuju ovu valutu u lokalne valute pod prijetnjom smrtne kazne za one koji to odbiju. Kako niko nije smio da odbije tu zamjenu, nastala je nova vrsta konvertibilnosti - prisilna konvertibilnost! Da stvar bude zanimljivija, bilo je striktno zabranjeno mijenjati ovu okupacionu njemačku marku za zvaničnu njemačku valutu u Njemačkoj (koja je nosila naziv Reichmark), pa čak je bilo zabranjeno i unositi je u Njemačku (kako štampanje okupacione valute bez pokrića ne bi dovelo do inflacije u samoj Njemačkoj).
I onda dolazimo do perioda poslije Drugog svjetskog rata. Po dogovoru iz Breton-Vuda jedina valuta koja je zadržala konvertibilnost u zlato bio je američki dolar, dok su ostale valute bile vezane za dolar. MMF je, pak, tehnički obezbjeđivao konvertibilnost svih valuta u dolar, što znači da su valute svih zemalja članica (uključujući SFRJ) bile konvertibilne. Ovu konvertibilnost dolar je čuvao do početaka sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je američki predsjednik Nikson ukida. Međutim, to ne znači da dolar i danas nije konvertibilan. Naime, za razliku od većine valuta čiju konvertibilnost je podupirao MMF, konvertibilnost dolara je prije psihološki fenomen. Tako dolar i dalje rado prihvata svako, bez obzira koliko miljardi ovih novčanica naštampala Američka centralna banka (Federalne rezerve) bez ikakovg realnog pokrića. Tako dolazimo do forme konvertibilnosti koju uživaju samo najveći - konvertibilnost prestiža!
Znači, kroz istoriju su postojale četiri forme konvertibilnosti. Konvertibilnost domaće valute bazira se na drugoj (tehničkoj) konvertibilnosti u kvalitetniju valutu. Međutim, ako uzmemo u obzir da je od početka sedamdesetih godina prošlog vijeka do 1997. domaća valuta bila konvertibilna samo nakratko (nekoliko mjeseci 1990, zahvaljujući reformama Ante Markovića) naša sadašnja konvertibilnost je realni uspjeh.
Što se tiče pojma "marka", tj. pitanja odakle on u nazivu naše valute, tu su stvari mnogo jasnije. Preuzeli smo ga od Nijemaca kako bi naša valuta što više asocirala na njihovu s kojom je u početku (1997 - 2000) bila vezana (nakon povlačenja DM i uvođenja evra vezali smo se za njega). Međutim, naziv marka ničim nije svojstven ni BiH ni narodima koji u njoj žive. Nijemci su ovaj pojam uveli 1873. u formi Goldmark, što je bila jedna vrsta njihovog novca, a sam naziv je kovanica od dvije riječi: gold (što znači zlato, budući da su se Nijemci tada priključili Britancima proglašavajući konvertibilnost svoje valute u zlato), i mark, što znači oznaka ili označiti (otuda i naša riječ markirati tj. označiti). Nijemci su i sve kasnije svoje valute zvali markama (Papiermark, Rentenmark, Reichsmark, Deutsche Mark).