Kolumne

Brevijar za ambasadora Kalabuhova

Brevijar za ambasadora Kalabuhova
Foto: N.N. | Brevijar za ambasadora Kalabuhova
Milan Blagojević

Nedavno gostovanje ambasadora Rusije u Bosni i Hercegovini, gospodina Igora Kalabuhova, na jednoj domaćoj televiziji pokazalo je sva lutanja, neodlučnosti i protivrječnosti ne samo njega kao ambasadora, već i Rusije. I to ne samo u vezi sa međunarodnom politikom na ovom prostoru, nego i kada je riječ o dosljednom poštovanju međunarodnog prava i našeg unutrašnjeg pravnog poretka.

Poučen mojim skromnim znanjem o politici Rusije vezanoj za nas, nisam bio iznenađen ambasadorovim lutanjima, jer je to bilo svojstveno Rusiji i 1878. godine kada nas je ostavila na (ne)milost Austrougarskoj, sa kojom se prethodno dogovorila i dozvolila joj da nas okupira, zatim 1995, kada je Rusija mirno posmatrala kako NATO alijansa bombarduje Republiku Srpsku, pa je onda došla 1999. godina kada je Rusija jednako mirno dozvolila NATO-u da bez odobrenja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) izvrši zločin agresije prema tadašnjoj SR Jugoslaviji, nakon čega je NATO okupirao Kosovo i Metohiju.

Tome treba dodati i činjenicu da je Tribunal u Hagu stvoren od strane SB UN, iako taj savjet prema Povelji UN-a nije nadležan da formira bilo koji sud. Takvu odluku SB UN ne bi nikada mogao donijeti da je Rusija uložila veto, što ona te 1993. godine nije htjela učiniti, iako je kao osnivač UN i stalna članica SB UN veoma dobro znala da SB UN nema takvu nadležnost.

Nažalost, posljedice te pogreške Rusije se osjećaju ne samo danas, nego će se osjećati ko zna koliko daleko u budućnosti, u vidu protivpravnih konstrukcija stvorenih (samo)voljom sudija Tribunala u Hagu, kakva je tzv. udruženi zločinački poduhvat, koja nije propisana nijednim izvorom međunarodnog prava (po osnovu koje konstrukcije su osuđivani srpski optuženici, sa jednim jedinim izuzetkom u predmetu protiv hrvatskog generala Slobodana Praljka), ili u vidu neistina  napisanih u presudama istog tribunala (na koje neistine ukazuju materijalni forenzički dokazi samog Tribunala u Hagu), poput one o navodnom genocidu u Srebrenici, koje nam se sada žele nametnuti i najavom krivičnih sankcija, a time i zabrane svake dalje naučne analize defektnih presuda pomenutog tribunala.

Ali, nije sadržaj uvodne kratke reminiscencije bio povod za pisanje ovog teksta, već je to bilo sljedeće. Naime, ambasador Kalabuhov je u emisiji s početka teksta na pitanje voditelja: "Stojite pri tome da gospodin Incko, ako treba nametnuti određene sankcije, može to uraditi sam?", odgovorio: "U principu ja tako mislim da on to može uraditi sam, ali u stvari to bi bilo da se o tome dogovorimo u sastavu Upravnog odbora", misleći na Upravni odbor tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH. I još jedna izjava ambasadora Kalabuhova je privukla moju pažnju, a to je ona u kojoj je ambasador, na konstataciju voditelja "da OHR godinama nije napisao niti jedan zakon", u stvari da OHR godinama ovdje nije nametnuo nijedan zakon, čime se aludiralo da to treba da čini, rekao: "Ako nije ništa radio, koja je njegova svrha?", te istakavši da "Valentin Incko nije tražio korištenje bonskih ovlaštenja".

Izjava ambasadora Kalabuhova me je rastužila ne samo zbog istorijskih činjenica s početka ove kolumne, nego i zbog pravnih činjenica na koje ukazujem u nastavku ovog brevijara kao njihovog svojevrsnog kratkog pregleda.

Krenuću od izjave ambasadora Kalabuhova da visoki predstavnik navodno može sam nametati sankcije u BiH. Poštovani ambasadore Kalabuhov, podsjetiću Vas na to da je SB UN, a to znači i Rusija kao njegova stalna članica, od decembra 1995. do decembra 2020. godine donio ukupno 40 rezolucija o BiH i visokom predstavniku (prva od njih je rezolucija broj 1031 od 15.12.1995, a potonja rezolucija je broj 2549 od 05.11.2020. godine). Gospodine Kalabuhov, ni u jednoj od rezolucija nije SB UN rekao da ovlašćuje visokog predstavnika da u BiH nameće sankcije. Takvih riječi naprosto nema ni u jednoj od tih 40 rezolucija kada ih čitate na ruskom ili engleskom jeziku, na kojima sam ih ja pročitao, zbog čega takvih riječi ne može biti ni na bilo kom od preostalih službenih jezika SB UN.

Gospodine Kalabuhov, Vi kažete i da visoki predstavnik navodno može ovdje da nameće sankcije ako se o tome prethodno dogovorite u tzv. Upravnom odboru tzv. Savjeta za primjenu mira. S tim u vezi ne mogu a da Vas ovako javno ne pitam da li ste, prije nego ćete iznijeti takvu tvrdnju, provjerili da li za nju imate pravno uporište i u jednom važećem izvoru međunarodnog prava?

Pitam Vas to zato što ste gostujući u emisiji ispravno insistirali na poštovanju međunarodnog prava. Ako na tome insistirate, onda treba da znate da nijednim, ali doslovno nijednim izvorom međunarodnog prava, nije propisano postojanje tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, a time ni tzv. Upravnog odbora tog savjeta.

Možete prevrnuti sve važeće izvore međunarodnog prava, ni u jednom od njih (uključujući i Dejtonski mirovni ugovor) nećete naći nijednu riječ o tome da se nekim od tih izvora osniva tzv. Savjet za primjenu mira u BiH, niti je SB UN ijednom svojom rezolucijom napisao i odlučio da on osniva taj savjet. Stoga, ako držimo do vladavine prava, taj savjet predstavlja fantomsku pojavu, jer je riječ o nečemu što nije prepoznato niti je ustanovljeno ijednim izvorom međunarodnog prava.

U civilizovanom svijetu, kojem nesumnjivo pripada Rusija, takvim fantomskim pojavama nije dozvoljeno da odlučuju o bilo čemu, a kamoli o unutrašnjim pitanjima koja su u isključivoj nadležnosti institucija suverene države, u koje spada i BiH kao članica UN. Na to ukazuje i član 2. tačka 7) Povelje UN  u kojem je više nego jasno propisano: "Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države." Citirah ovu odredbu zato što i ona govori da niko, pa ni SB UN, ne može reći, a da poštuje međunarodno pravo, kako tzv. Savjet za primjenu mira ili njegov tzv. Upravni odbor može da se miješa u unutrašnje stvari BiH niti taj savjet može ovlastiti visokog predstavnika da to on ovdje čini. Ako to ni SB UN nema pravo da učini, a očigledno je da nema, onda to pravo ne može imati ni fantomska pojava kakve su pomenuti savjet i njegov upravni odbor. A ako im se to ipak dozvoljava, kako Vi činite, gospodine ambasadore, a preko Vas i Rusija, onda time kršite član 2. tačka 7) Povelje UN, koja jasno zabranjuje UN-u, a time i svim državama članicama te svjetske organizacije (pa i svim državama članicama fantomskog Savjeta za primjenu mira) da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države.

Gospodine Kalabuhov, da li nekoga treba pravno sankcionisati, o tome u suverenoj državi, ako se držimo prava, može da odlučuje samo nadležan sud te države, a ne neka treća država niti bilo koji pojedinac. To su, dakle, kazano u najkraćem, razlozi zbog kojih ni visoki predstavnik u BiH nema takvo pravo niti može tražiti takva ovlaštenja od bilo koga, pa ni od tzv. Upravnog odbora tzv. Savjeta za primjenu mira, na šta je inače pravno neosnovano aludirao gospodin Kalabuhov u pomenutoj emisiji. Takvo pravo ni za fantomski savjet, a ni za visokog predstavnika naprosto nije propisano, i to ne samo Dejtonskom mirovnim ugovorom (bilo kojim od aneksa tog ugovora), već ni bilo kojim drugim izvorom unutrašnjeg ili međunarodnog prava.

Gospodine Kalabuhov, Vi ste u televizijskoj emisiji  na konstataciju voditelja da OHR godinama nije nametnuo nijedan zakon, rekli: "Ako nije ništa radio, koja je njegova svrha?", čime ste ne samo ostavili mogućnost da to visoki predstavnik ima pravo činiti, već ste i legitimisali sve ono što je s tim u vezi već učinio na protivpravan način proteklih godina. S obzirom na upravo rečeno, podsjetiću Vas da ni u jednoj od svojih rezolucija SB UN nije dao takvo pravo visokom predstavniku, jer nijednom od rezolucija SB UN nije odredio da visoki predstavnik ima pravo da u BiH donosi "constitutional ammendments and laws - statutes as he judges necessary", tj. da ovdje kod nas nameće "ustavne amandmane i zakone koje on smatra neophodnim".

Nije to SB UN ni mogao niti je htio učiniti, ne samo zato što takvo pravo (izraženo prethodno citiranim riječima) nije visokom predstavniku dato bilo kojom odredbom Dejtonskog mirovnog sporazuma, već imajući u vidu i sve prethodno iznijete pravne argumente, iz kojih gotovo aksiomatski proizlazi da niko, pa ni UN (niti bilo koji organ UN) ili bilo koja država članica UN (pa ni one koje su članice pravno nepostojećeg Savjeta za primjenu mira u BiH), nemaju pravo da u nekoj drugoj državi odlučuju umjesto nadležnih institucija te države o bilo kojim poslovima koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države.

Zamislite, gospodine Kalabuhov, da neki pojedinac u Vašoj i našoj Rusiji dođe, pa kaže da više ne važi član 73. Ustava Rusije, kojim je propisano da one nadležnosti koje nisu isključiva nadležnost Rusije ili nisu zajednička nadležnost nje i federalnih jedinica Rusije, jesu nadležnosti subjekata Ruske Federacije.

Zamislite, gospodine Kalabuhov, da taj pojedinac, iako ga nijedan izvor prava nije na to ovlastio, kaže, nakon što ga je na to protivpravno podstakao tzv. Upravni odbor tzv. Savjeta za primjenu mira, da od danas važi njegov ustav u tom dijelu i da on svojim amandmanom propisuje da Tatarstan, Burjatija, Karelija i druge federalne jedinice Rusije više nemaju neku svoju ustavnu nadležnost, već se ona prenosi na nivo Rusije. Rekli biste, siguran sam, pa to je nemoguće i predstavlja kriminal.

E vidite, upravo to visoki predstavnik čini u BiH i to, kako je pokazalo dosadašnje iskustvo, na štetu Republike Srpske i njenih ustavnih nadležnosti, čime razara njenu ustavnu supstancu i obesmišljava njeno postojanje. I to su, vidite, razlozi zbog kojih UN (niti bilo koji organ UN) nemaju pravo da bilo koga trećeg ovlašćuju da to čini u suverenoj državi, pa ni visokog predstavnika u BiH. Stoga nikada SB UN niti Generalna skupština UN nisu ovlastili niti su mogli ovlastiti OHR da u BiH nameće ustave i zakone, jer bi se time UN miješale u poslove koji po svojoj suštini spadaju u suverenu unutrašnju nadležnost BiH. Uprkos tome, visoki predstavnik je ovdje činio sve ono što je protivpravno učinio i ko zna šta se još sprema učiniti, na šta se ne smije ćutati.

Eto, poštovani ambasadore Kalabuhov, to je suština onoga što sam morao da Vam kažem, omeđen prostorom jedne novinske kolumne. Učinio sam to u najboljoj namjeri prema Vama, ali i prema Rusiji, koju iskreno volim i poštujem. Sve što je suprotno prethodno napisanoj argumentaciji, predstavlja  ne samo davanje legitimiteta teškom kršenju prava od strane OHR-a, već se time krši međunarodno pravo i insistira da se svi moraju pokoravati nekim novim "pravilima". Sve to je pravilno detektovao gospodin Sergej Lavrov, rekavši nedavno sasvim osnovano da Zapad više ne mari za međunarodno pravo i insistira da se svi pokoravaju njegovim pravilima. I zbog toga Rusija treba i u slučaju OHR-a da dosljedno insistira na poštovanju međunarodnog prava, a to znači da svako može da čini samo ono što mu to pravo dozvoljava i ništa više od toga. Kroz SB UN Rusija to sigurno može ne samo reći, nego i sprovesti u djelo. Jedini uslov je da to Rusija hoće i da nam iskreno želi dobro.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije