Bliži se mart. Priroda će početi da se budi, proljeće će pokucati na naša vrata. Mart je i vrijeme kada će Novak Đoković postati teniser sa najviše sedmica provedenih na prvom mjestu ATP liste od kada se igra ovaj sport i bilježe rezultati.
Novak je već odavno ušao u istoriju tenisa, ali sada će postati broj jedan svih vremena u istoriji ove igre. I teško da će nekome u skorije vrijeme poći za rukom i reketom da ga sustigne ili pretekne. Uspjeh je još veći jer je postignut u eri takvih veličina kao što su Rodžer Federer i Rafael Nadal.
Dvojica pomenutih velikana, doduše, još bježe Noletu za po dvije titule sa najvećih teniskih turnira, popularnih grend slemova, dok im Đoković sa svojih 18 trofeja diše za vratom. Ipak, broj provedenih sedmica na prvom mjestu ATP liste, mislim da je jasniji pokazatelj kontinuiteta vrhunskog kvaliteta, dok u osvajanju pojedinog turnira ponekad presudi povreda ili neka sitnica, čak i sreća. Ubijeđen sam da bi se prošle godine Novak vratio iz SAD sa titulom sa US opena da ona nesrećna loptica nije pogodila linijskog studiju u vrat, a dotična gospođa pala kao pokošena. Ali, avaj, šta da se radi.
Vratimo se sada netom završenom Australijen openu u Melburnu. Melburn je mjesto Đokovićevog ogromnog uspjeha. U devet izborenih finala na dalekom kontinentu osvojio je identičan broj titula - polovinu svojih naslova sa najvećih turnira! Briljantno! Melburn je i mjesto gdje Novak ima veliki broj svojih navijača. Pored ostalih, tu je i brojna srpska zajednica. Pa ipak, čini se da su novinari zapadnih medija činili sve da se Đoković i ovdje, na "domaćem terenu", ne osjeća spokojno.
Umjesto o samim mečevima ili narednim protivnicima, Novak je dočekan pitanjima o diskvalifikaciji sa US opena, kao i time da se pozabavi izjavama i likom i djelom Nikosa Kirjosa. (Gdje nestade dotični lik?) Iako je teško porediti, gotovo nemoguće, ali da li bi bilo umjesno najvećeg košarkaškog trenera Evrope Želimira Željka Obradovića neprekidno vraćati u bolnu prošlost i terorisati ga pitanjima o saobraćajnoj nesreći u kojoj je Obradović usmrtio pješaka te je zbog toga odležao dvije godine u zatvoru?
Onda je došao meč trećeg kola i Đoković je igrao s Amerikancem Tejlorom Fricom. Nakon laganih 2:0 u setovima, u trećem setu Novak je povrijedio trbušni mišić! Sve se preokrenulo i Đoković je bio pred predajom ili porazom. Ipak, izvukao je sve što je mogao iz sebe i okončao meč u svoju korist rezultatom 3:2. Đokovićeva agonija zbog očigledno bolne povrede medijima sa Zapada poslužila je za nove napade na najboljeg svjetskog tenisera. Da li je Đoković simulant? Da li time pokušava da ublaži pritisak turnira? Nečasnim spekulacijama pridružili su se i pojedini teniseri, teniski treneri i drugi teniski znalci i stručnjaci.
Đoković nije trenirao između mečeva, maksimalno se posvetio oporavku od povrede. (Trbušni mišić mu se racijepio 1,5 cm.) Ipak, dovoljno se oporavio da naredne mečeve dobije. Kao najozbiljniji protivnik na putu do finala pokazao se Nijemac Aleksandar Zverev.
A, kako kažu njemački mediji, Zverev pomalo liči na Đokovića. Za Đokovića su čak tvrdili da nikada neće biti veliki teniser, jer se previše hvali, a stalno pravi probleme!
Kako rekoše, liče, jer iako je Zverev godinama najbolji njemački teniser, nikada nije bio, niti će biti omiljen kod publike i medija, kao što su bili Boris Beker ili Štefi Graf. E, pa mislim da u tome grmu i leži zec! Zverev ipak nije ni Beker, ni Grafova, već ima ne baš pravo njemačko prezime - Zverev! I bez obzira na sve priče, još će mnogo vode proteći Dunavom i Rajnom dok se te stvari na promijene. Nemojmo se zavaravati i lagati šupljim pričama.
Ni Đoković nije ni Beker, ni Grafova, ni Federer, niti Mekinro ili Konors, ni Borg, čak nije ni Nadal - već je Đoković! I prezime mu na Zapadu teško izgovaraju i lome jezik, a još, uz to, dolazi sa brdovitog Balkana, iz tamo neke i nekakve Srbije. Budimo otvoreni, to je jedini i najveći razlog netrpeljivosti, čak otvorene mržnje zapadnih medija, koji sebe smatraju demokratskim i otvorenim, prema najboljem teniseru na planeti. I uzalud je sve, nikada ti mediji neće Đokovića tretirati onako kako on kao vrhunski sportista i veliki čovjek zaslužuje.
(Podsjetiću samo kratko, i Pjer de Kuberten je obnovio Olimpijske igre, ali je bio i Hitlerov miljenik, i penziju mu je firer obezbijedio da bi se na igrama pokazala dominantnost bijele rase i to samo pojedinih naroda, ali, kako to obično bude, Igre su se očigledno "otrgle kontroli" i izvitoperile u odnosu na prvobitnu zamisao.)
A što se Đokovića tiče, on je sportska, ali i ljudska veličina, poput Ajfelovog tornja, i neko može okretati glavu ili žmiriti, to nikako neće umanjiti njegovu veličinu. Kako se pokojni Đorđe Balašević poezijom i pjesmom borio protiv rata, mržnje i bolesnog nacionalizma te gradio mostove pomirenja i ljubavi i kako je bivšu zemlju ujedinio u boli nakon svoje smrti, isto tako i Novak Đoković svojim sportskim rezultatima i humanitarnim radom vraća ponos balkanskom čovjeku i gradi mostove pomirenja, druženja i ljubavi na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Za razliku od mnogih medija sa Zapada koji ga kritikuju, on to ne radi deklarativno, već suštinski, o čemu svjedoči armija njegovih navijača iz svih bivših jugoslavenskih republika.
(autor je satiričar)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.